Petrovi ključevi
Trojica evanđeoskih sinoptika u neznatnim inačicama donose kako se Isus sa svojim učenicima udalji izvan Palestine u predjele Cezareje Filipove. Oko 100 km od Kafarnauma, glavnoga grada Galileje. Prikaz toga izleta čitamo u Matejevu Evanđelju 21. nedjelje kroz godinu A (16,13-20). Gospodin se izmaknu iz vreve u Izraelu gdje ga stalno salijetahu pojedinci i skupine da izliječi sad tjelesne, sad duševne nemoćnike. Prijeđe preko granice gdje mu nitko ne će odvraćati pozornosti u njegovim bitnim poukama i razgovorima s apostolima. I ujedno da provjeri komu bi mogao povjeriti svoje božansko djelo među učenicima. Tu, na području te Cezareje, s južne strane planine Hermona, nekoć klijahu klanjališta sirijskim božanstvima – baalima i aštartama. Tu se, prema grčkoj mitologiji, iz jedne pećine, rodi Pan, grčki bog planinâ i pastirâ, te se mjesto prozva Panias, danas Banias. Tu, na jednoj uzvišici, Herod Veliki, kralj Palestine (37.-4. pr. Kr.), podiže bijeli mramorni hram rimskomu imperatoru, Cezaru Augustu, i mjesto preimenova u „Cezareju“. A sin mu Herod Filip dodade svoje vlastito ime: „Filipova“, za razliku od one Cezareje primorske na Mediteranu, gdje stolovahu neki rimski upravitelji zaduženi za Judeju i Samariju. Tu, dakle, u blizini zemaljskih božanstava, Isus svojim izabranicima postavi dva temeljna upita.
Tko je Sin Čovječji?
»Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: ‘Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?’ Oni rekoše: ‘Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka’« (Mt 16,13-14).
Učenici na Učiteljevo pitanje počeše spremno odgovarati kako već svijet govoraše. Andrija: Neki, iz ovoga kako okupljaš ljude, zaključuju da si Ivan Krstitelj. Jakov: Drugi zbog Tvojih čudesa govore da si Ilija prorok. Bartolomej: Neki opet glasno kliču da si Jeremija ili jedan od drevnih proroka. Filip: Pa i sam Herod Antipa reče da si Ti uskrsli Ivan Krstitelj kojemu je on odrubio glavu (Mk 6,16). Očito velika znamenja koja bolesne oslobađahu od svake vrste bolesti i napasti, napose oživljenje ili „uskrisenje“ pojedinih osoba, kao što je Jairova kći ili mladić iz Naina, dojmovito djelovahu na izraelski puk da uspoređuje Isusa s drugim velikanima Staroga Zavjeta. To bijaše uvodno pitanje, a na odgovoru na nj Isus se ne zaustavi.
Njemu bijaše kudikamo više stalo do toga što konkretno pojedini apostoli misle, do koje spoznaje oni dolaze, koja su njihova uvjerenja, što oni međusobno razglabaju. Slažu li se barem u nekoj temeljnoj Isusovoj značajki.
Što vi kažete, tko sam ja?
»Kaže im: ‘A vi, što vi kažete, tko sam ja?’ Šimun Petar prihvati i reče: ‘Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga’« (Mt 16,15-16).
To Isusa zanima da se rekne na glas, da svi čuju i uzvjeruju. On je dakle Krist, Pomazanik, tj. Mesija koji ima doći na ovaj svijet. Pojam Mesije i mesijanstva jasno se nagovješćuje već u Davidovo doba. Ne misli se na konkretna pomazanika, bio on kralj ili svećenik jer samo ti službenici bijahu obredno pomazivani, nego na nekoga drugoga koga će Bog odrediti. U Psalmu 2,2 čitamo: „Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Gospodina i Pomazanika njegova“. Gospodin mi reče: „Ti si sin moj, danas te rodih“ (r.7). Ta se ideja o Mesiji u Židova razvijala više u mašti nego u zbilji, pogotovo što nikada nisu mogli pojmiti da se uz Mesiju veže sablazan križa, nepodnosiva patnja, zemaljska smrt, poraz u očima ljudskim, koliko se god istodobno navješćivalo neko Njegovo uskrsnuće i novi život koji on kao Spasitelj svijeta nudi čovječanstvu. Isusa zanima u kojoj mjeri apostoli razabiru njegov odnos prema Bogu.
Petar odgovara da Isus nije u kategoriji zemaljskih velikana, nego izvanserijska Pojava: on jest Mesija, ali ujedno „Sin Boga živoga“. Nije Petar ni znao niti pogodio svojom pameću i iskustvom, nego objavom Božjom. Doista neobično otkriće proizašlo ne iz njegove pȕti i krvi, nego iz otkrivenja Božjega, kao što će ga odmah Isus na to podsjetiti i time upozoriti da zadrži skromnost i poučljivost.
Blaženstvo
»Nato Isus reče njemu: ‘Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima« (Mt 16,17).
Na tu Petrovu objavljenu riječ, Isus uzvrati blaženstvom: Blago tebi! Blaženi ti! Krist Petra nazva blaženim jer je tim odgovorom nositelj Božje objave s obzirom na Mesijino vječno Sinovstvo. Ta Isusova čestitka Petru na razini je onoga završna blaženstva što ga izgovori nakon Osam blaženstva na Gori, a odnosi se na budući život: „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“ (Mt 5,11-12). Ovdje se vidi da je Bog odredio Petra za određenu službu. Da s njim ima svoj poseban naum. I da taj plan postupno otkriva. Petar će proći još kroz mnoge nevolje i njegove će mu okajničke suze izbrazdati obraze, ali očito se Božje oko na njemu zaustavilo između Dvanaestorice. Taj Petrov odgovor na Isusovo pitanje nije on isisao iz prsta, nego mu je tajanstveno priopćio Otac nebeski. On u tome trenutku nije bio ni posve svjestan kakvu je veliku božansku istinu izrekao, kako je Sin istovjetan s Ocem s obzirom na svu božansku Narav ili svojstva Božanstva, a različit od Oca po svojoj Osobi Sina, po svijesti svega da s Ocem posjeduje jedno jedincato Božanstvo.
Sagradit ću Crkvu svoju
»’A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima’« (Mt 16,18-19).
Isus potom ističe da će Petar, tj. njegova vjera u Isusovo Božanstvo, biti temelj njegove Crkve. Na temelju Petrove ispovijesti vjere Krist gradi Crkvu svoju, a ne Petrovu. Petar je stijena, kamen, dragi kamen, dragocjeni kamen, na kojem stoji Crkva Kristova, koju ni sva navala paklena ne će moći razoriti, pa ili sila nahrupila od vanjskih okrutnih neprijatelja koji ne štede vjerničkoga stada, ili od unutrašnjih heretika koji iskrivljuju nauk i ćudoređe odvlačeći vjernike za sobom.
– Tko god prima od Boga dar, tj. tko se povjerava vrhunaravnim činom vjere u Boga Oca i u Sina Njegova, taj je stijena, kamen, kremen, hridina, neoboriva i nerazoriva. Svatko od nas svojom vjeroispoviješću ugrađuje svoj kamen u zgradu Crkve Kristove. U tom smislu svatko je od nas čestica Crkve. Takvomu Bog povjerava i obećava velike stvari.
Ključar
Isus obećava Petru dati „ključeve“ Kraljevstva nebeskoga koje se počinje ostvarivati na zemlji, a to je Crkva Kristova s posebnim vječnim kvalitetama: kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Svega je toga, slikovito rečeno, „ključar“ u Crkvi Petar koji ima vikarsku ili namjesničku vlast „vezati“ i „razrješivati“, tj. osuđivati i oslobađati, otvarati i zatvarati (Iz 22,22), pa što god on „sveže“ – na pr. zakonitu ženidbu blagoslovi, krštenjem kandidate uvede u Crkvu, pripravnicima udijeli sedam darova Duha Svetoga…, uz poštovanje svega sakramentnoga života kako ga je On naučavao kao i svega Njegova učiteljskoga sustava u nauku i ćudoređu, to će sve biti upisano na nebesima.
Nitko nije tako svjestan, pogotovo nakon ispovijesti ljubavi i primanja „ključeva“ općega vidljivoga Pastira (Iv 21,15-17) kao Petar, i njegovi nasljednici, da im se u nebu ne ratificira svako „vezanje“ i „razrješivanje“: ono što je Bog svezao, ne može ni ključar Petar ni njegovi nasljednici, Rimski prvosvećenici, razrješivati. Ili da jedan od njih kaže: „svoga“ ću osloboditi, a druge ću osuditi zbog istih nedjela; ili da promiče ovosvjetski trend o ekološkim pitanjima koliko god bio medijski razvikan, ili teoriju relativnosti religijâ koliko god bila simpatična pojedinim vjerskim liderima svijeta, nego samo ono što je Bog već objavio i što je po Njegovoj svetoj Volji „poklad vjere“. Petar je pokazao i postao svjestan, i u svojim nasljednicima, da mu je glavna dužnost za koju je odgovoran:
Isusa proglašavati Jedinorođenim Sinom Boga živoga
i jedinstvenim Spasiteljem svijeta
na ovim nekršćanskim klanjalištima svjetske cezareje!
Apostolski zbor – Biskupski zbor
Upravo je tu vikarsku – namjesničku, jer je Gospodin živ! – vlast vezanja i razrješivanja Isus, Sin Božji, izrekao i drugim apostolima, uključivši i Petra: “Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu” (Mt 18,18). Svaki je od apostola imao punu jurisdikciju za cio svijet. Ali čim nastanu veći problemi koji trebaju konzultacije, Apostolski se zbor sastaje i odlučuje pod vodstvom „ključara“ blaženoga Petra: tako na pr. i izbor Matije umjesto Jude (Dj 1,15-26), i početna obraćenja i krštenja Židova i pogana nakon Silaska Duha Svetoga (Dj 2,37-41; 3,26). Nije u ovom kontekstu Isus izričito rekao da se ta njegova ključarska i vikarska vlast prenosi na Petrove nasljednike, ali jest na oproštaju jasno istaknuo, na dan Uzašašća: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20), što po sebi uključuje i Kristovo namjesništvo i Petrovo nasljedstvo u području „vezanja“ i „odrješivanja“, svatko prema primljenoj zadaći, pod Isusovim vodstvom.
Među Biskupskim zborom kao nasljednikom Apostolskoga zbora ne mogu svi zajedno sjediti za volanom Crkve. Jedan je vozač, jedan kormilar Lađe. Neki kršćani kažu: Mogu nasljednici apostola, Prvaci nacionalnih Crkava, sinodno, zajedno, čak i bez Petra prvaka. I evo dokazuju i sebi i svijetu već 13 stoljeća, od VII. zajedničkoga ekumenskoga koncila (787.) da ne uspijevaju sazvati panortodoksni koncil. Jesu ga pripremali desetljećima i sazvali na Kreti 2016. godine, ali su neki patrijarsi (antiohijski, gruzijski, bugarski, moskovski) odbili sudjelovati i potpisati dokumente. Nije se papinstvo vjenčalo za carstvo niti stoji teorija o Prvom Rimu, o Drugom Rimu u Carigradu, o Trećem Rimu u Moskvi. Jedan je Petar, jedan je Rim, jedan je Papa.
Šutnja do uskrsnuća
»Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist« (Mt 16,20).
Isus ne želi da se neobrazloženo raznosi ideja o mesijanskoj ulozi za vrijeme Njegova zemaljskoga života, da sve ne pođe u krivo mesijanstvo nasilna osvajanja svijeta, kao što je pošlo koji put prije Njega, nego neka se o tome propovijeda zajedno s Njegovim raspećem i uskrsnućem od mrtvih. Jer On, kada bude „uzdignut sa zemlje“, na križ, sve će privući k sebi! (Iv 12,32-33).
