Pismo pape Franje kardinalu Sarahu
Nakon što je objavljen motuproprij pape Franje Magnum principium, na nekim su mrežnim stranicama objavljene bilješke („Commentaire“) kojima je prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata kardinal Robert Sarah htio dodatno objasniti značenje i smisao promjena kanona 838. Kardinalu Sarahu je papa uputio pismo u kojem daje autentično tumačenje dokumenta, opovrgavajući time neke tvrdnje sadržane u „Commentaire“. Donosimo prijevod papina pisma.[1]
Njegovoj Uzoritosti
Gospodinu kardinalu Robertu SARAHU
Prefektu kongregacije za bogoslužje i disciplinu sakramenata
Uzoriti,
primio sam Vaše pismo od 30. rujna ove godine kojim ste htjeli dobrohotno izraziti svoju zahvalnost za objavljivanje motuproprija Magnum principium i prenijeti mi svoje bilješke, „Commentaire“, istog dokumenta koje ste pripravili i koje imaju za svrhu bolje razumijevanje teksta.
Dok Vam iskreno zahvaljujem za zauzimanje i za doprinos, htio bih izraziti jednostavno, i nadam se jasno, neke primjedbe vezane uz gore spomenute bilješke što smatram važnima osobito za primjenu i pravilno razumijevanje Motuproprija (MP) da bi se izbjegao bilo kakav nesporazum.
Prije svega valja uočiti važnost koja je dana jasnom razlikovanju koje novi MP određuje između recognitio i confirmatio, što je točno izraženo u §§ 2 i 3 kanona 838, kojim se dokida praksa koju je imao Dikasterij na osnovu Liturgiam authenticam (LA) a koju je novi Motu proprij htio promijeniti. Tako se ne može reći da su recognitio i confirmatio „bliski sinonimi (ili) međusobno zamjenjivi“ ili da se „mogu zamjenjivati na razini odgovornosti Svete Stolice“.
Zapravo, novi kanon 838, pomoću razlikovanja recognitio i confirmatio, određuje različitu odgovornost Svete Stolice i Biskupskih konferencija u vršenju ova dva čina. Magnum principum više ne tvrdi da prijevodi moraju biti u skladu sa svim točkama odredaba dokumenta Liturgiam authenticam, kako se to do sada činilo. Zbog toga određene brojeve dokumenta LA treba u novom svjetlu jasno razumjeti, uključujući brojeve 79-84, da bi se razlikovalo ono što Zakonik zahtijeva za prijevode i ono što on zahtijeva za zakonite prilagodbe. Iz ovoga jasno proizlazi da se određeni brojevi LA dokidaju i više ne vrijede u skladu s onim što je prerečeno u novom kanonu dokumenta Magnum principum (npr. br. 76 kao i br. 80).
Glede odgovornosti Biskupskih konferencija da fideliter prevode, valja precizirati da je sud o vjernosti latinskome te eventualne potrebite korekcije bila zadaća Dikasterija. Međutim, sada odredba daje Biskupskim konferencijama pogodnost da prosuđuju izvrsnost i vjernost jednoga i drugoga termina u prijevodima s originala, pa i u dijalogu sa Svetom Stolicom. Dakle, confirmatio više ne pretpostavlja detaljno ispitivanje riječ po riječ, izuzev očitih slučajeva koji se mogu dati biskupima na daljnje razmatranje. To osobito vrijedi za važne formule, kao što su Euharistijske molitve i na poseban način sakramentalne formule odobrene od Svetoga Oca. Confirmatio skrbi za integralnost knjige, to jest verificira jesu li prevedeni svi dijelovi koji se nalaze u tipskom izdanju.[2]
Ovdje se može dodati da, u svjetlu MP, izraz „fideliter“ u § 3 kanona implicira trostruku vjernost: kao prvo originalnom tekstu, zatim određenom jeziku na koji se prevodi i, konačno, razumljivosti teksta sa strane onih kojima je upućen (usp. Opća uredba Rimskog misala br. 391-392.).
U ovome smislu recognitio označava samo verificiranje i brigu oko usklađenosti s pravom i zajedništvom Crkve. Proces prevođenja značajnih tekstova (npr. sakramentalnih formula, Vjerovanja, molitve Oče naš) na neki jezik – koji se onda smatraju autentičnim prijevodima – ne treba dovoditi do duha „nametanja“ biskupskim konferencijama nekog određenog prijevoda koji bi načinio Dikasterij, jer bi to okrnjilo pravo biskupa koje je određeno kanonom i još prije konstitucijom SC 36 § 4. Osim toga, valja imati na umu analogija kojom kanon 825 § 1 glede prijevoda Svetoga pisma kojemu nije potreban confimatio sa strane Svete Stolice.
Netočno je pripisati izrazu confirmatio značenje recognitio (ili „verificirati i bdjeti nad usklađenošću s pravom“). Jasno, confirmatio nije tek formalni čin, nego je potreban za izdanje „prevedene“ liturgijske knjige: confirmatio se daje nakon što je prijevod dan Svetoj Stolici da ratificira odobrenje biskupa u duhu dijaloga i pomoći da se on, ako je potrebno, razmotri, poštujući prava i obveze, uzimajući u obzir legalnost i modalitet toga procesa.[3]
Na koncu, Uzoriti, izražavam svoju bratsku zahvalnost za vaše zauzimanje i konstatirajući da je nota „Commenatire“ objavljena na nekim mrežnim stranicama, i krivo pripisana Vašoj osobi, ljubazno Vas molim da providite da ovaj moj odgovor bude objavljen na istim stranicama, te da ovo pismo pošaljete svim Biskupskim konferencijama, članovima i konzultorima Vašega Dikasterija.
Proseći Vašu molitvu za mene, jamčim Vam za svoju molitvu za Vas.
Bratski
Franjo
Vatikan, 15. listopada 2017.
Preveo: Zvonko Pažin
Objavljeno u: VĐONSB-u, 12/2017.
[1] Tekst je dostupan na mrežnoj stranici: http://www.lastampa.it/2017/10/22/lettera-del-papa-al-prefetto-congregazione-culto-divino-xpkpknpF191GtJrk9VSksI/pagina.html (konzultirano: 25. 10. 2017.)
[2] Magnum principium: „Svrha prevođenja liturgijskih tekstova i biblijskih tekstova za službu riječi jest navijestiti vjernicima riječ spasenja u poslušnosti vjere i izraziti molitvu Crkve Gospodinu. Zbog toga treba vjerno prenijeti određenom narodu, na njegovu vlastitu jeziku, ono što je Crkva htjela izraziti drugome u latinskom jeziku. Iako se vjernost ne smije suditi prema pojedinim riječima, nego treba biti stavljena u kontekst svekolikog čina komuniciranja već prema vlastitom literarnom rodu, ipak se neki posebni termini gledaju u kontekstu cjelovite katoličke vjere, jer svaki prijevod liturgijskih tekstova treba biti u skladu sa zdravim naukom.
[3] Magnum principium: „Potrebno je bez daljnjega obratiti pozornost na korist i dobro vjernika. K tome ne treba zaboraviti pravo i dužnost Biskupskih konferencija koje, zajedno s Biskupskim konferencijama koje pripadaju istome jeziku i s Apostolskom stolicom da porade da se, poštujući duh svakoga jezika, da se vjerno i u potpunosti smisao originalnoga teksta, tako da prevedene liturgijske knjige, pa i nakon prilagodbi, uvijek odsijevaju vjernošću Rimskome obredu.