Pitanja su dobra, a kritičari površni
Pitanja iz Državne mature iz predmeta Katoličkog vjeronauka izazvale su, slično kao i pitanja iz ostalih predmeta, određene polemike.
Najviše su u oko medijima upala pitanja koja se tiču:
- sekularizma,
- eutanazije,
- odnosa ateizma, nacizma i komunizma.
Prvo navodno sporno pitanje ticalo se definicije sekularizma. U maturi je sekularizam definiran kao: “poimanje svijeta prema kojemu se svijet tumači samim sobom i odbacuje postojanje Boga.” Naravno, s ovom se definicijom nisu svi složili. Naime, smatraju da iznesena definicija odgovara “naturalizmu”, a ne sekularizmu. Pritom kao argument navode definicije iz online izdanja Hrvatske enciklopedije. Međutim, valja primijetiti da se pritom navode definicije sekularizacije, a ne sekularizma.
Valja dodati i to da su sastavljači pitanja naveli definiciju koja se nalazi u udžbeniku Katoličkog vjeronauka za 4. razred u kojem se pak citira apostolski nagovor pape Pavla VI. U tom nagovoru u točki broj 55. papa, između ostalog, kaže:
“Mi ovdje spominjemo sekularizam, poimanje svijeta prema kojem se svijet tumači sam sobom i nema potrebe da se pribjegava Bogu. Bog tako postaje suvišan i samo smeta. Takav sekularizam, da bi priznao čovjekovu moć, na kraju napušta Boga i, štoviše, počinje ga nijekati.”
Papa eksplicitno u tom nagovoru također tvrdi da “ne govori o sekularizaciji” koja je, nastavlja papa, u sebi opravdano i ispravno nastojanje. Također, spomenuti udžbenik navodi da je sekularizacija (ne sekularizam) “imala i pozitivno značenje za Crkvu” te je Crkvu “oslobodila sprege sa svjetovnom vlašću (…).” Sve u svemu, mi katolici razlikujemo sekularizaciju od sekularizma, a kritičari su tu razliku ignorirali.
Ovdje nećemo ulaziti u detalje, ali je očito opravdano da Crkva ima vlastito shvaćanje i vlastiti govor o Bogu i svijetu. Stoga, ne možemo posezati za rječnicima iz politike ili sociologije, ako želimo razumjeti specifični smisao pojmova i koncepata na način na koji ih shvaćaju katolici, tj. ako želimo shvatiti kako oni koriste i razumiju te pojmove i koncepte.
Drugom, navodno spornom, pitanju spotiče se da je odveć “sugestivno” te da “navodi na pogrešan zaključak”. Naime, pitanje glasi: “Kako se naziva namjerni zahvat kojim se bolesna osoba usmrćuje uskraćivanjem liječenja ili davanjem smrtonosnih tvari?” Tu je, nastavlja se kritika, trebalo još dodati da je pitanje etički kompleksno, da je važan pristanak pacijenta te da je više zemalja odobrilo eutanaziju. Ne samo to, kritičari drže da je to svjetonazorsko pitanje dok bi matura trebala testirati “znanje učenika”. Dapače, kritičar smatra da takvim pitanjima nije mjesto na Vjeronauku.
Istina jest da je eutanazija kompleksno etičko pitanje, no to ipak ne znači da istu nije moguće smisleno definirati niti je pak nužno navoditi svaki mogući detalj iste u definiciji. Nauk o Trojstvu je također kompleksno pitanje pa se o tome neće na Vjeronauku šutjeti. Pobačaj također. Istočni grijeh također. Odnos Crkve/religije i države također. Puno je kompleksnih tema i pitanja. Gdje bi trebali učenici o tim pitanjima govoriti, ako ne u školi i uključno na Vjeronauku?
Osim toga, potpuno je nejasno po čemu je “definicija” eutanazije svjetonazorsko pitanje. Primijetite da u pitanju nije sugerirano kršenje Božje zapovijedi (naime, govori se o “usmrćivanju”, a ne o “ubijanju”) niti je sugeriran etički sud. Stoga, nemamo temelja prihvatiti stav da je pitanje sugestivno i/ili svjetonazorsko. Ono ispituje “znanje” učenika o “zahvatu”. Osim toga, kritičar će se sigurno složiti da je jedno “znati” izgovoriti riječi Vjerovanja, a sasvim drugo “vjerovati” riječi Vjerovanja. Itekako možemo nekoga pitati: “Znaš li kako glasi Vjerovanje”, pri čemu je očito da je to kategorički drugačije pitanje od: “Vjeruješ li Vjerovanje?” Matura pita: “Znaš li?”, a ne pita: “Vjeruješ li?”
Konačno, kao sporno pitanje na trećem je mjestu odnos nacizma i ateizma. Pitanje, naime glasi: “Kako se zove hrvatski blaženik, rodom iz Krašića, koji je za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata postao simbolom otpora ateističkim sustavima nacizmu i komunizmu?” Sporno u pitanju je poistovjećivanje ateizma s nacizmom i komunizmom. Naime, strogo govoreći, ateizam je tek nevjerovanje u postojanje Boga ili bogova. U tom uskom smislu, pitanje je sugestivno, jednako kao što bi bilo sugestivno govoriti o “teističkim sustavima kolonijalizma i inkvizicije”. Naime, strogo govoreći, teizam je tek vjerovanje u postojanje Boga ili bogova.
Složio bih se da se ovim pitanjem htjelo previše toga. Naime, često se odveć olako ateiste današnjice povezuje s nacizmom i komunizmom te zločinima 20. st. To svakako treba izbjegavati, dok se ovo pitanje može (ali ne mora) koristiti kao dolijevanje ulja na vatru. Treba također biti pošten i priznati da katolici to poistovjećivanje često rade i to vrlo agresivno.
To ipak ne znači da ateizam nije usko vezan uz komunizam ili da nacizam nije progonio Crkvu i njene svećenike. Također, ne trebamo se praviti kao da postoji samo jedno jedino i usko shvaćanje ateizma jer će isti rječnik za kojim poseže kritičar govoriti o: naivnom ateizmu, teorijskom ateizmu i praktičnom ateizmu. Taj će rječnik govoriti o “ateističkim sustavima” i “političkim ideologijama” te kao konkretan primjer navesti “socijalizam” i komunističke zemlje.
Konačno, valja dodati da su sastavljači pitanja implicitno priznali nezgrapnost ovog pitanja obrazloživši da se nacizam “možda nije izravno deklarirao kao ‘ateistički’, ali je to praktično bio (…)”.
Sve u svemu, iako svako pitanje nije besprijekorno, očito je da su pitanja valjana i prikladna s obzirom na predmet. Dapače, veći prijekor ide kritičarima koji nisu na adekvatan način govorili o ovim pitanjima, a što sam želio pokazati ovim tekstom.
