»Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu.« (Rim 6,10)
Shadow

Pobačaj, Hod za život i učenje Crkve


Iako bi po naravi stvari učenje Katoličke Crkve o pobačaju kao namjernom ubojstvu nerođenog djeteta trebalo biti jasno i prihvatljivo svakom vjerniku, suvremena stvarnost pokazuje da je sve veći broj kršćana, pa i onih koji će sebe nazivati praktičnim vjernicima, koji odobravaju pobačaj. Čini se da je temeljni problem u pitanju kada počinje život. Drugim riječima, za one koji drže da život počinje oplodnjom, sasvim je normalno i razumijevanje da takav život treba štiti od samoga svoga početka. S druge strane, oni koji smatraju da život počinje npr. s prvim osjetima pokreta djeteta ili tek s rođenjem, držat će sasvim opravdanim da se mogu vršiti nasilni zahvati nad plodom do toga razdoblja. Po sebi bi bilo normalno da o početku života daju sud stručnjaci, ali je opet problem u činjenici što neki i između njih tvrde da život počinje začećem, a drugi to osporavaju. Stoga je sasvim razumljivo kada je i prosječan vjernik zbunjen i ne uviđa važnost slušanja glasa Crkve i onda kada sam nešto ne razumije dovoljno.

Poseban problem čini činjenica što među različitim kršćanskim zajednicama postoji različit pristup problematici pobačaja, a to naravno dotiče i katolike. Tako, osim što unutar protestantizma ima više struja koje zagovaraju pobačaj, sve više vidimo kako i među katoličkim episkopatom ima onih koji idu u istom smjeru. Ako su u tom svjetlu otišli na stranputicu oni koji su pozvani biti učitelji i promicatelji nauka Katoličke Crkve, kako očekivati da prosječan nedovoljno upućen vjernik može imati čvrste stavove u zaštitu života? Stoga se čini da se problematici pobačaja mora pristupiti puno suptilnije i odgovornije no što se to do sada činilo, odnosno sve upućuje na zaključak da čisto apologetski pristup ne pruža dovoljne argumente prosječnom vjerniku da se doista svim srcem stavi u zaštitu života, a jednako tako čini nam se da će i svjetovne inicijative poput Hoda za život ili 40 dana za život više donijeti štete nego koristi očuvanju učenja Crkve.

Naime, takvi oblici zauzimanja za život pridonose još većoj polarizaciji društva na one koji su za život i one koji su za pobačaj, te između jednih i drugih stvara nepremostivu provaliju. Kako ovi drugi – zagovornici pobačaja – imaju medijsku nadmoć, jasno je da će se njihovi stavovi predstaviti naprednima i poželjnima, a stavovi promicatelja života zadrtima i nazadnima, pa ne treba puno pameti da se zaključi kako svaka takva inicijativa zapravo biva kao mlinski kamen o vratu Crkve. Zato nam se nipošto ne čini mudrim da se one na bilo koji način vezuju uz Crkvu, jer su redovito u javnosti izmanipulirane, a uz to i same imaju neke svoje čisto svjetovne ciljeve, koji nisu uvijek i u svemu usklađeni s uzvišenošću navještaja Radosne vijesti.

Nasuprot tomu, držimo da učenje Crkve uvijek treba ići iz njezina srca, od Crkvenoga učiteljstva, i prelijevati se preko crkvenih institucija i organizacija, a tek onda preko njih dopirati do svih pora društva. Obrnuti put, koji kreće od svjetovnih inicijativa koje traže crkvenu podršku, i želi doprijeti do samog crkvenog vrha i tako s periferije oblikovati crkveni nauk, ne čini nam se baš mudar i opravdan, pa bi ga stoga svakako valjalo izbjegavati.

Dvije stvari nam se u svemu tome čine neizostavne.

Prvo, da se crkveni nauk oslobodi svih nedorečenosti i natruha koje su sa sobom donijeli oni biskupi, svećenici i zauzeti vjernici-laici koji stoje na samom rubu pravovjernosti i pokazuju spremnost opravdati one čine koji su kroz dvije tisuće godina postojanja Crkve uvijek bili nemoralni. Uz mnoga druga područja, to se naravno odnosi i na sve veći broj takvih koji ne samo da opravdavaju pobačaj, nego ga stavljaju za primjer odgovornog ponašanja. Držimo da bi se prema takvima, bez obzira na kakvom crkvenom ili svjetovnom položaju bili, trebalo odnositi puno rigoroznije no što se to čini, odnosno dovoljno je samo primijeniti već unaprijed određene kazne za svakoga onoga tko naučava i djeluje protiv učenja Crkve, a ne ga puštati do krajnjih granica da sablažnjuje one nejake i slabe u vjeri. Tako će svatko jasno znati što Crkva naučava i prema tome odlučiti želi li joj pripadati ili iz nje izići.

Drugo, čini nam se vrlo važnim da se retorika o pobačaju promijeni. Pobačaj je, naravno, ubojstvo nerođenog djeteta i opravdano je očekivati da to bude jasno svakom vjerniku, štoviše svakom čovjeku, međutim isto tako valja oprezno i obazrivo pristupiti svakome onome tko to tako ne smatra, a ipak se naziva vjernikom. Naime, današnji čovjek velikim dijelom svoje stavove ne oblikuje u punom smislu riječi slobodno, nego na temelju okolnosti kojima je izložen i stavova koji mu se čine opravdanijima. Tako bi se moglo reći da najveći broj današnjih vjernika koji podržavaju pobačaj te stavove nisu stekli slučajno, nego zbog izostanka ozbiljnog, sveobuhvatnog i evanđeljem nadahnutog govora o pobačaju s propovjedaonica i iz katehetskih i vjeronaučnih dvorana, kao i zbog stalne medijske izloženosti argumentima koje nude zagovornici pobačaja, a koji se, upakirani u šareni papir, čine vrlo opravdanima i razumnima.

Stoga treba imati u vidu da su ti stavovi u biti, kako bi to sveti Petar rekao, stečeni u neznanju, i zato govor o pobačaju i govor o uzvišenosti i darovanosti života zahtijevaju krajnje obazriv i nježan pristup, pun kršćanskog razumijevanja, strpljivosti i bratoljublja. Na svim područjima: od papinskih enciklika i crkvenih dokumenata do onih unutar četiri zida obiteljske kuće. Taj pristup ne će biti masovan, ne će biti medijski promoviran kao npr. Hod za život ili 40 dana za život, ne će biti onaj koji će zbrajati i javnosti podastirati plodove, ali će ipak djelovati tiho i neupadljivo, onako kako nas tome poučavaju prispodobe o kvascu i zrnu gorušičinom. Takav pristup traži puno molitve i djela milosrđa, a to je oduvijek bio uzor koji nam je Crkva stavljala pred oči. Bilo bi dobro da i danas tako ostane.