»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Pobačaj i učenje Katoličke Crkve


Uvod


Crkva oduvijek uči da je ljudski život svet i nepovrediv, da je njegov jedini Gospodar Bog i zato mora biti štićen od samog početka. To je svoje učenje jasno izrazila i na Drugom vatikanskog saboru, u konstituciji Gaudium et spes, u broju 51:

“Bog, Gospodar života, povjerio je ljudima uzvišenu zadaću održavati život, i tu dužnost moraju vršiti na način dostojan čovjeka. Stoga život, jednom začet, treba najbrižnije štititi: pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini.”

Također, i u drugim mnogobrojnim dokumentima, Crkva zastupa isto učenje, naglašavajući da nikakva životna situacija ne može biti opravdavajuća da se učini namjerno i izravno nasilje nad započetim životom. Naprotiv, zbog nemogućnosti da se nerođeno dijete samo štiti, odnosno jer je nužno upućeno na to da njegovo dostojanstvo i njegov život štite drugi, Crkva naučava da briga za novi život i dostojanstvo takvog života treba biti posebno snažna.

No, svjedoci smo da je pobačaj svakodnevna pojava, da ga nerijetko izvršavaju i vjernici i da se općenito stav Crkve o toj stvarnosti ne doživljava sa svom ozbiljnošću, nego se problematici pristupa subjektivistički i relativistički. Veliku ulogu u takvom poimanju imaju mass-mediji, koji pobačaj predstavljaju pravom žene, a započeti život ne smatraju ljudskim bićem. Istina je da se u praksi mogu pojaviti vrlo kompleksne situacije i doista treba tematici pobačaja pristupiti cjelovito, a kršćanska ljubav tražit će razumijevanje za osobne drame savjesti, no jednako tako treba imati u vidu da se ubojstvom nerođenog djeteta ne će ni jedan problem umanjiti, nego još dodatno pojačati.

Zato je važno shvatiti i prihvatiti učenje Crkve i ne opravdavati se neznanjem ili nekim drugim razlozima, jer se često događa da pobačaj, osim što uništava započeti život, ostavlja i mnogostruke posljedice na ženu koja pobačaj izvršava, kao i na druge koji u njemu na bilo  koji način sudjeluju. Također, dobro je poznavati i neke temeljne medicinske odrednice, kao i načine kako se sve može prekinuti ljudski život u toj najranijoj fazi, jer se na temelju njih jasno može vidjeti kako pobačaj nije bezazlena stvarnost kakvom se predstavlja u medijima.


Pojam i vrste pobačaja


Prema najčešćoj definiciji, pobačaj (od lat. abortio – pobacivanje) označava prekid trudnoće koji dovodi do smrti ploda. Kao takav, može biti sponatani i namjerni ili inducirani. Do spontanog ili nenamjernog pobačaja može doći iz raznih razloga, najčešće bez ičije moralne odgovornosti, ali ponekad biva i posljedica ranijeg neodgovornog ponašanja, kao npr. korištenja kontraceptiva, već učinjenih namjernih pobačaja, korištenja spirala itd.

Namjerni pobačaj može biti ozakonjen, tj. takav koji je reguliran zakonima i razlikuje se od države do države, a može biti i kriminalan, odnosno onaj koji se izvršava nezakonito i kao takav čini kriminalno djelo. Danas je sve veći broj država koje ozakonjuju pobačaj u određenim okolnostima, kao npr. u slučaju malformacije ploda, ugroženosti života ili zdravlja majke, u slučaju silovanja, siromaštva, obiteljske nesređenosti itd., a većina istovremeno vremenski ograničuje mogućnost izvršavanja pobačaja, najčešće ih svodeći na prvo tromjesječje trudnoće. Uz te odredbe mnoge zemlje idu prema sve većoj liberalizaciji pa dozvoljavaju pobačaj do određenog vremena i na sam zahtjev žene, bez ikakvih medicinskih ili drugih indikacija, a jednako se tako ide prema liberalizaciji s obzirom na vrijeme izvršavanja pobačaja, tako da ima i onih zemalja gdje je on zakonito dostupan i na kraju redovite devetomjesečne trudnoće.

Namjerni se pobačaj izvršava na različite načine, a dostupne fotografije koje se mogu pronaći na Internetu pokazuju kako je riječ o vrlo agresivnim metodama ubijanja ljudskog ploda, koje se baš i ne mogu opravdati pravom žene na izbor, a pogotovo ne pravom žene na njezino tijelo, jer se uništava drugo biće, a ne njezino tkivo.


Načini izvršavanja pobačaja


Iako zakon uglavnom omogućuje ženama odlazak na pobačaj, mnoge još uvijek iz različitih razloga, u ranoj fazi, pokušavaju ukloniti plod raznim mehaničkim sredstvima iz kućne radinosti, kao što su pletićke igle, šila ili kliješta, ili se pak odlučuju na nešto drukčije, ali jednako invazivne metode, kao što su npr. bacanje niz stepenice ili dizanje teških predmeta.

Na zakoniti način, dostupan u za to osposobljenim klinikama, pobačaj se najčešće u prvim tjednima izvršava uz pomoć pilula (npr. ellaOne ili Escapelle u prvim danima trudnuće, a RU 486 u višem stupnju) ili kombinacijom kiretaže, kanile i hvataljke za drobljenje. U prvom slučaju, ovisno o visini trudnoće, može se dogoditi da žena ne samo primijeti obilnije krvarenje, nego i da iz svoga tijela izravno izbaci tijelo pobačenog ploda, što može dodatno biti traumatično, a onda i dodatno opterećujuće za njezinu savjest. U drugom slučaju, pobačaj se češće izvršava tako da se određenim “usisivačem”, tzv. kanilom, isisava ljudski embrij, a ukoliko je plod veći i nije ga moguće na takav način cjelovito uništiti, bit će potrebno pribjeći i drobljenju i kidanju dijelova tijela, dok se kiretom nakon takvog postupka sastružu eventualni zaostali dijelovi.

U kasnijem stadiju trudnoće, kad je fetus već dobro razvijen, pobačaj se izvršava još agresivnijim metodama, a najčešće solnom kiselinom, hormonima koji izazivaju trudove, histerotomijom, djelomičnim rađanjem ili davanjem injekcije djetetu u srce.

S obzirom na metodu pobačaja pomoću solne kiseline, ona se izvršava na način da se u plodnu vodu unese to smrtonosno sredstvo koje će dijete spržiti i izvana i iznutra, jer će ga piti s plodnom vodom. Hormoni koji izazivaju trudove dovest će do prijevremenog poroda, a ako plod ipak uspije preživjeti, ostavit će se bez medicinske pomoći da umre.

Histerotomija je takav pobačaj koji se vrši pravljenjem carskog reza i vađenjem djeteta zajedno s posteljicom, kako bi ga se pustilo da umre nakon uklanjanja povezanosti s majkom preko pupčane vrpce. Posebno agresivan način pobačaja je metodom djelomičnog rađanja, a vrši se na način da se djetetovo tijelo izvuče iz majčina tijela, ali tako da u njoj još ostane glava (ukoliko bi se i ona izvukla, onda bi to bilo čedomorstvo, odnosno kažnjivo zakonom), a potom se u djetetov vrat zabiju škare i napravi prorez za “usisavač” kojim će se potom djetetu isisati mozak, te na kraju izvući i djetetova glava. Ništa manje invazivna nije ni metoda pobačaja pomoću davanja injekcije djetetu u srce, a koja se obično vrši kod višeplodnih trudnoća, najčešće u sklopu medicinski potpomognute oplodnje, a ima za cilj ukloniti neželjenu djecu, napose onu koja se slabije fizički razvijaju.

Sve to pokazuje kako je medijsko predstavljanje i opravdavanje pobačaja kao prava žene itekako neopravdano i opasno, jer zasigurno veći broj katolkinja pribjegava pobačaju iz neznanja, odnosno da su imale sve relevantne informacije jasno predstavljene vjerojatnije je da bi prije poslušale zapovijed Crkve, nego medije.

Zato je važno i uočiti kakve sve posljedice pobačaj može prouzročiti.


Moguće posljedice namjernog pobačaja


Iako navodno ima i žena koje ne osjećaju nikakve posljedice nakon izvršavanja pobačaja, ipak valja istaknuti da su one česte i mnogostruke. Tako će neke žene osjećati velike posljedice u psihičkom smislu, odnosno bit će depresivne, osjećat će nesanicu, emocionalno će se udaljiti od supruga (partnera, mladića) i sl., a neke će osjećati toliku psihičku napetost da će ih mučiti i suicidalne misli. Osim takvih psihičkih posljedica, neke će osjetiti i one fizičke, a koje se prije svega sastoje u ozbiljnijim zdravstvenim tegobama i oboljenjima, kao i u mogućnosti da nakon takvog zahvata ostanu trajno neplodne.

No, za većinu katolkinja koje se nisu u punom smislu riječi udaljile od Boga i Crkve, nego je njihov pobačaj bio više rezultat spleta okolnosti i trenutačnog potpadanja pod snagu grijeha, najveća su muka duhovne posljedice, odnosno osjećaj grižnje savjesti jer su ubile svoje dijete. Činjenica da se taj čin ni na koji način ne može poništiti, nego da s tim grijehom mora živjeti do kraja života, za mnoge je toliko bolan da si nikada ne će moći to oprostiti. To potvrđuje ispovjednička praksa, koja pokazuje da mnoge žene iz tog razloga ispovijedaju grijeh pobačaja više puta, ne opraštajući sebi iako su dobile odrješenje u sakramentu pomirenja, a kao da vrijedi pravilo što je žena starija to više osjeća težinu grijeha koju je učinila prije puno godina. Zato je jako važno da se glas Crkve čuje i razumije.


Industrija pobačaja


Sve gore navedeno upućuje na zaključak kako neki imaju velike koristi od pobačaja. To su prije svega određene medicinske klinike i poizvođači farmaceutskih i drugih sredstava koja su u službi uništavanja ljudskog bića, ali i mnogi drugi koji ovima poslužuju iz vlastitih interesa, nošeni svojom ideologijom i(li) imajući udjela u ukupnoj materijalnoj dobiti.

Da je riječ o industriji pobačaja potvrđuje niz činjenica. Danas tako nije nepoznanica da se s pobačenim ljudskim bićima svakako postupa: baca ih se u smeće, koriste se u kozmetičke svrhe, za cjepiva i lijekove, koriste se u prehrambenoj industriji (javnosti posebno poznato od sudskog spora koji je zbog toga imala kompanija Pepsi), za prodaju organa (posebno su po tome poznate klinike Planned Parenthood), a ima i onih koji tvrde da se pobačena djeca i jedu, u svrhu podmlađivanja.

Da bi se takva industrija mogla razvijati potrebno je osigurati infrastrukturu, a u tom smislu veliku ulogu ima tzv. pokret pro-choice, odnosno različite operativne snage koje promiču pravo žene na izbor. Nasuprot njima stoji pokret pro-life, koji sačinjavaju one grupacije koje se protive pobačaju i zagovaraju uzvišenost i vrijednost ljudskog života od samog početka.

Ono što je u tome posebno problematično tiče se činjenice kako je riječ o dva mentalno nepremostiva i nepomirljiva različita tabora, unutar kojih osobna drama savjesti kao da ne biva  dovoljno zahvaćena, pa je dobro s jedne strane vidjeti veliku usklađenost pro-life pokreta s učenjem Crkve, ali i uočiti kako on ima i neke svoje zakonitosti koji nisu u svemu dobrodošli. Crkva, naime, djeluje u okvirima savjesti, moralne prosudbe i ostvarenja kraljevstva Božjeg na zemlji, a takav svjetovni pokret u okviru političkog i aktivističkog angažmana.


Katolička Crkva i pobačaj


Katolička Crkva, kako je već rečeno, naučava da je ljudski život svet i da ga se treba štititi od samoga početka. Pobačaj je zato ubojstvo nerođenog djeteta. Svatko onaj tko na bilo koji način sudjeluje u pobačaju (trudnica, suprug i okolina koja ju nagovara, liječnik koji izvršava pobačaj i drugo medicinsko osoblje, itd.) samim činom upada u kaznu izopćenja. Pomirenje s Bogom i Crkvom moguće je samo preko sakramenta ispovijedi.

Pobačaj je ozbiljan i težak grijeh, bez obzira što ga neki pokušavaju opravdati ili umanjiti njegovu težinu, no Crkva razlikuje težinu samoga čina i okolnosti koje su do njega dovele. Tako Crkva priznaje da nekada mogu biti toliko objektivno teške okolnosti da se nekome pobačaj može činiti jedinim rješenjem, no isto tako upozorava da se, imajući u vidu cjelokupnu situaciju i sve moguće posljedice, ubojstvom nevinog bića te okolnosti mogu još samo više otežati, a nikako umanjiti. Zato je Crkva uvijek spremna osuditi grijeh – čin ubojstva nerođenog djeteta, ali istovremeno i imati razumijevanja za grešnu ljudsku narav, odnosno za konkretnu osobu koja je u svojoj slabosti taj čin izvršila i stoga je majčinski pozvati na pomirenje s Bogom i Crkvom. Drama savjesti koja je mnogim ženama koje izvrše pobačaj poznata pokazuje kako je to doista milosno sredstvo po kojem Bog skrušenom grešniku koji se iz dubine duše kaje oprašta sve grijehe.


Zaključak


Današnji vjernik je pod prevelikim medijskim utjecajem koji rastače tradicionalne vrjednote i katolički moral prilično zbunjen i ne razumije više u svemu razloge zašto bi trebao slijediti učenje Katoličke Crkve. To se između ostaloga odnosi i na odnos prema pobačaju. Unatoč tome, Crkva svoj nauk ne izgrađuje na svjetovnim filozofijama i ideologijama, nego na Božjoj riječi, i zato je razumljivo što se čvrsto drži onoga što piše u Svetom Pismu i što nam je preneseno Pokladom Crkve o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života. Važno je stoga razvijati svijest o grijehu pobačaja i stavljanja sebe na mjesto Boga, kao i odgajati vjernike za životno prihvaćanje i razumijevanje svetosti i uzvišenosti svoga i tuđeg života, posebno onoga kojega nema tko drugi zaštiti.


Uz temu “Pobačaj i učenje Katoličke Crkve”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 3. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 2. razredu srednje škole:

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta: