Nedjelja, 19 rujna

Pod rukom Duha Svetoga

Snimio: Igor Brautović

S pravom su se neki noviji ascetski pisci tužili, kako je kršćanska pobožnost naših dana potisnula u stranu Duha Svetoga. Slabo smo na njega mislili. Malo smo o njemu govorili i propovijedali. Rijetko smo mu se molili.

Samo, to očito vrijedi jedino za izvanliturgijsku i privatnu kršćansku pobožnost. Za onu liturgijsku i crkvenu ne vrijedi. Ta nije mogla napraviti tako fatalne pogreške. Nije; jer se je uvijek prislanjala na Evanđelje. A ono je puno Duha Svetoga. I kao predmeta božanske adoracije, i kao glavnog mističnog agensa u djelu objave, otkupljenja, ljudskoga spašavanja (Mat 1, 18. 20.; 3, 11.; 4, 1.; 12, 28.; 28, 19.; Mark 1, 8.; Luk 1, 35.: 3, 16.: 4, 1.; 10, 21.; 24, 49.; Iv 1, 33.; 3, 5. 6. 8.; 7, 39.; 14, 16. 17. 26.; 16, 7 15.; 20, 22.). Pun ga je život apostola i prve Crkve (Dj Ap 1, 4. 5. 8. 16.; 2, 4. 17. 18.; 4, 8. 31.; 5, 3. 4. 9.; 6, 3. 5. 10.; 7, 55.; 8, 15. 17. 39.; 9, 17.; 10, 19.; 11, 12. 24. 28.; 13, 9. 52.; 15, 8. 28; 18, 25.; 19, 2. 6.; 20, 22. 23. 28.).

Tko u kršćanstvu ide na izvore, mora se svaki čas susretati s Duhom Svetim, — okom u oko, licem u lice, — mora s njim uspostavljati uvijek nove duhovne kontakte, mora s njim i računati; kao s prvim, božanskim, Prijateljem i Saveznikom. Autentična i intenzivna kršćanska pobožnost mora biti i duhovska.

I bila je: kod svih apostola i svetaca. U svim kršćanskim razdobljima. Samo ljudi zaljubljeni u Duha Svetoga mogli su ispjevati ona dva divna, dirljiva, duhovska himna: “Veni, Creator” i “Veni, Sancte Spiritus”. Samo ljudi, koji su svaki dan čitali Evanđelje i udubljivali se u Sveto Pismo, mogli su nas naučiti i naviknuti, da se prije svakog studija, prije svakoga ispita savjesti, prije svake ispovijedi, prije svakih duhovnih vježbi, prije svake mlade mise, na početku svake školske godine, prije svakih misija, prije svakoga katoličkog kongresa i zborovanja, okrenemo k Duhu Svetomu, pozdravimo ga, zazovemo ga, pomolimo mu se. Pa makar to koji put bilo više od običaja, nego od nutarnje potrebe i ljubavi. Pa makar to bilo pomalo i automatski, i šablonski. Progovarao je iz toga mistični, milosni, diktat karizmatičke Crkve oko nas, nad nama, u nama.

Ali, danas je došlo vrijeme, da sve to u kršćanstvu postane svjesnije, doživljenije, spontanije. Danas svi valja da opet, i u tom smislu, budemo sveci. Očekujemo opet plimu Duha Svetoga nad Crkvom i nad čovječanstvom. Plimu, ne “lavinu”: Duh Sveti ne ruši i ne čupa nijednoga Božjeg nasada (Mat 15, 13.); on je duh obnove, a nije duh revolucije; on šalje apostole, da grade, a ne da ruše (2 Kor 10, 8.; 13, 10.); on na Crkvu i na pravednike ne slazi u oluji, — “non in commotione Dominus” (3 Kralj 19, 11.), — nego nekada, doduše, u “šumu velikoga, — ali nikada razornoga, — vjetra” (Dj Ap 2. 2.), a gdjekada, — još puno češće, — u blagom, lahoru (Iv 3, 8.), kao “flatus” (Iz 57, 16.), kao “aura tenuis” (3 Kralj 19, 12.) i “aura lenis” (Job 4, 16.). Potrebna nam je, stoga, opet, — prijeko potrebna, — i izvanredna intervencija Duha Svetoga. Jer s njom nijesmo računali, zato se je naš crkveni život i bio toliko ukrutio i sasušio: “juridizirao”, kako ono danas vole kazati, šablonizirao, pa i posvjetovnjačio.

Koncilska reforma hoće da u nj uštrca nove krvi: da nas probudi i oživi. A to se, ako ćemo reformu uzeti ozbiljno, ne može ni zamisliti bez radikalna vraćanja k životu intimne, nutarnje, religioznosti i praktičnog, nadnaravnog, kršćanstva. Svi prosvijetljeni Božji ljudi živo to danas osjećaju. I Papa. I patrijarh Atenagora. U svojoj zajedničkoj izjavi od 28. IX. 1967. rekli su oni izrijekom: “Bitni doprinos ponovnoj uspostavi punog zajedništva treba tražiti upravo u obnovi Crkve i kršćana: u vjernosti predanju otaca i nadahnuću Duha Svetoga”.

A intimni život s Bogom, po milosti i ljubavi, direktan je učinak Duha Svetoga. Njemu se uvijek pripisuje: kao Duhu božanske ljubavi i darivanja. On mu je Učitelj i Pedagog. On mu je glavni i objekt i subjekt (Mat 12, 31. 32.; Luk 11, 13.; 12, 10.; Iv 14, 26.; 16, 13.; Rim 2, 29.; 5, 5.; 8, 4-27.; 12, 11.; 14, 17.; 15, 13. 16. 19. 30.; 1 Kor 2, 12.; 3, 16. 17.; 6, 17. 19.; 7, 40.; 12. 3. 13.; 2 Kor 1, 22.; 3, 3. 6. 17. 18.; 6, 16.; 11, 4.; Gal 3, 2-29.; 4, 6.; 6, 8.; Ef 1, 13.; 2, 18.; 3, 16.; 4, 3. 30.; 5, 18.; 16. 18.; Filip 1, 19. 27.; 2, 1.; 3, 3.; 1 Sol 4, 8.; 2 Sol 2, 8.; 1 Tim 3, 16.; 2 Tim 1, 7.; Tit 3, 5.; Hebr 6, 4.; 9, 14.; 10, 29.; 1 Petr 4, 6. 14.; 1 Iv 3, 24.; 4, 13.; Jud 20.; Iz 11, 2. 3.; Ezeh 11, 19.; 36, 26. 27.; Joel 2, 28.; Zah 12, 10.).

I svi su, bitni i konstitutivni, elementi toga božanskog života te intimne kršćanske religioznosti, dar Duha Svetoga. Danas se toliko u teologiji i ekleziologiji naglašuje mističko-karizmatička strana na liku Crkve i kršćanskog čovjeka. A Duh je Sveti jedini uzročnik i djelitelj svih mističnih i milosnih karizmi i darova (1 Kor 12, 3.—11.; 2 Kor 3, 8.; Gal 5, 22.). Toliko danas govorimo, da Crkvi treba molitve još više nego akcije: kako akcija ne bi u njoj ugušila misao i ljubav. A Duh je Sveti onaj, koji s nama i u nama moli: najvišom i najsuptilnijom molitvom; molitvom tako uzvišenom, da je ne mogu ni izreći ljudska usta; “gemitibus inennarrabilibus” (Rim. 8, 26. 27.; 1 Kor 14, 15.; Gal 4, 6.; Ef 6, 18.). Toliko danas svi vapimo za velikim idejama: za pro- svjetljenjem i snagom na današnjim sudbonosnim i tragičnim susretima i razmeđima vremena i epoha, pred stravičnim i apokaliptičkim upitnicima od sutra, pred još nesagledanim i nesagledivim, orbitalnim, lunarnim, solarnim, astralnim, galaktičkim, kozmičkim, perspektivama, što se ispred nas naziru. A tko će nam dati inspiracije i orijentacije za te velike dane, za te sekularne probleme, za te nadljudske koncepte, za te čudesne strahove i nade, ako neće Duh “sve istine” (Iv 16, 13.); onaj Duh, koji sve ispituje: i “dubine Božje — profunda Dei” (1 Kor 2, 10.)? Tužimo se, kako materija danas hoće da u nama udavi dušu. Kamo da pobjegnemo od njezina udavskog zagrljaja i stiska, nego u carstvo slobodnoga i vječnoga duha, u kojemu je Duh Sveti vladar; da udahnemo, da se nadišemo, božanskoga ozona njegove svetosti i pravde (Rim 1, 4.; 1 Kor 2, 14.; 6, 11.; 2 Sol 2, 12.)? Toliko danas svi veličamo i reklamiramo slobodu, neotuđiva i suverena prava savjesti, ljudsku individualnost, eksistencijalističke momente i u religiji, i u kršćanstvu. A Duh je Sveti Duh slobode “per autonomasiam”: “ubi Spiritus Domini, ibi libertas” (2 Kor 3, 17.); on je savjest naše savjesti, “mili gost duše — dulcis hospes animae”, božanski, milosni, sufler svakome onome, tko je rođen od Boga i od Duha (Iv 1, 13.; 3, 5—8.). Toliko smo danas, — i s nama čitav svijet, — žedni ljubavi, dobrote, radosti i mira. A Duh je Sveti sama, bivstvena, ljubav, dobrota, radost mir (Rim 5, 5.; 14, 17.; 2 Kor 6, 6.; Gal 5, 22.; Luk 4, 18.).

Treba nam Duh Sveti. Jedina nam je nada. Jedini pouzdan saveznik. Nama svećenicima prije svih drugih. Još više nego svima drugima. Nama je, — apostolskim dionicima i baštinicima, — na poseban način obećan: “I ja ću poslati na vas onoga, koga je moj Otac obećao!” (Luk 24, 49.; Dj Ap 1, 4. 5. 8.), Nama, zatočnicima i braniteljima duha i duhovnosti. Nama, “nadljudima”, celibatarcima, kojima je profesionalna dužnost, da se što potpunije izdignemo nad materiju, nad tijelo, nad krv, nad strast, nad mudrost i želje od ovoga svijeta (Iv 1, 13.) Nama, propovjednicima i svjedocima Kristove istine (Dj Ap 1, 8. 22.; 2, 4. 32.; 3, 15.; 4, 33.; 5, 32.; 10, 42.; 18, 5.; 1 Sol 2, 12.; 1 Tim 5, 21.; 2 Tim 1, 8.; 4, 1.; 1 Petr 5, 1.; 1 Iv  1, 2.; Otkr 1, 2.): On, Duh istine i mudrosti (Luk 21, 15.; Iv 14, 17.; 15, 26.; Mudr 7, 7.; Crkv 1, 9. 10.; Iz 11, 2.), njezin božanski jamac (Iv 14, 26.; 16. 13.; 1 Iv 5, 6—9.). U ovoj strahovitoj idejnoj konfuziji oko nas On je tu, da nam ulije u dušu “duh mudrosti i objave” (Ef 1, 17—19.); da nam pokaže ono, što je pravo, — “recta sapere”; — On, nadahnjivatelj proroka (4 Kralj 2, 9. 15.; 1 Petr 1, 10. 11.; 2 Petr 1, 21.; Otkr 19, 10.), evanđelista, apostola (Dj Ap 1, 2.; 1 Petr 1, 12.), sabora (Dj Ap 15, 28.), svetaca. On će nam, sigurno i nepogrješivo, protumačiti i pravi smisao i volju koncila; On, u komu je i po komu je koncil sazvan i vođen: “haec Sacrosancta, in Spiritu Sancto congregata, Synodus”, po starim saborskim formulama. On će nam, jedini, omogućiti, da lojalno i vjerno čuvamo “dobri poklad” Isusov: “Bonum depositum custodi per Spiritum Sanctum!” (2 Tim 1, 14 ). Nama, nositeljima kršćanske obnove: On, vječni, božanski, obnovitelj svega: “Emittes Spiritum tuum, et creabuntur; et renovabis faciem terrae!” (Ps 103, 30.); On, koji jedini može u čovjeka i u čovječanstvo ucijepiti “novi duh — spiritum novum” (Ezeh 11, 19.). Nama, Božjim ratnicima i borcima: On, vjetar i oganj s neba (Dj Ap 2, 2. 3.); On, naš božanski vojni istruktor i savjetnik (Mat 10, 19. 20.; Luk 12, 12.; 21, 14. 15.; 1 Kor 2, 4. 5.); On, jaki Duh, koji opasuje ljude viteštvom: “spiritu principali” (Ps 50, 14.) i hrabrošću (Iv 11, 2.). Nama, razočaranim i slabićkim apostolima, koji su se duhovno sasušili; sasušili ili sledjeli. Nama, snuždenim apostolima, koji očajavaju i boje se. Nitko nas drugi ne može otkraviti, pomladiti, ohrabriti, utješiti, oživjeti, nego On, Duh Životvorac, “Spiritus vivificans” (Iv 6, 64.; Rim 8, 6.; 1 Kor 2, 4.; Ef 3, 16.; Ezeh 37, 10); Duh Tješitelj, “Paraklet” (Iv 14, 16. 26.; 15, 26.; 16, 7.; Rim 15, 13.; 1 Sol 1, 6.), koji je tješio i našu svećeničku i vjerničku braću u prvoj Crkvi: “I Crkva se je punila utjehe Duha Svetoga” (Dj Ap 9, 31.); “A učenici su bili puni radosti i Duha Svetoga” (Dj Ap 13, 52).

Imamo, mi svećenici, pravo na posebnu pomoć i zaštitu Duha Svetoga. Svećenici smo Crkve, kojoj je On mistični, trojstveni, delegat, punomoćnik, poslanik, njezine duhovne glave, Isusa, Božjega Sina (Iv 14, 16. 26.; 15, 26.; 16, 7—14.). U njegovo ime, njegovom vlasti i auktoritetom, naučavamo i krštavamo (Mat 28, 19. 20.). On je vrhovni šef i božanski režiser Crkve, kojoj služimo (Iv 1, 32. 33.; Otkr 2, 7. 11. 17. 29.; 3, 6. 13. 22.); On, “Duh Isusov — Spiritus Iesu” (Dj Ap 16, 7.).

Nego, nijesmo mi ovoga članka napisali ni kao dogmatičko-asketsko razmatranje o Duhu Svetome, ni kao duhovski panegirik. Napisali smo ga, prije svega, za našu svagdanju svećeničko-pastoralnu praksu. Da svatko od nas bude prijatelj Duhu Svetomu (Ef 4, 30.), i on svima nama. Da, češće nego dosada, na njega mislimo. I da mu se uvijek pomolimo, kad nam treba snage i prosvjetljenja. Prije svake propovijedi, ispovijedi, katehizacije, bolesničkog pohoda. Prije svakog razmatranja i ispita savjesti. Prije svakih duhovnih vježbi. Prije svakog članka i predavanja. Prije svakog ispita. Prije svake školske godine. Prije svakog studija. Prije svake teže ili sudbonosne konfrontacije i susreta. Osobito onda, kada štogod zapne ili zaškripi, bilo u našemu duhovnom životu, bilo u našim pastirskim nastojanjima. I da o njemu, češće nego dosada, propovijedamo. I da svakom prilikom preporučujemo i vjernicima, da se mole Duhu Svetomu. Posebno duhovnim osobama. Posebno onima napastovanima. Posebno onima, koji biraju zvanje. Posebno obraćenicima. I da, svečanije nego dosada, slavimo veliki duhovski blagdan i njegovu sedmicu. Moleći “Slava Ocu…” i pjevajući dirljive duhovske himne. Da ga slavimo kao svetkovinu duhovne cvatnje i proljeća, kako je to još odavna u običaju u nekim zapadnim katoličkim zemljama. I da i svoju ekumensku i misijsku akciju povežemo s Duhom Svetim.

Moramo, eto, Duha svetoga unijeti i u svoj nutarnji, svećenički, duševni život i u svoju pastvu. To je jedino logično po logici vjere i logici objave. On je gonio i upravljao evanđeliste u Ezehijelovoj viziji, — “Ubi erat impetus Spiritus, illuc gradiebantur” (Ezeh 1, 12.); — gonit će i upravljat će i nas. On je slao i nosio apostole i učenike i davao im naređenja (Dj Ap 1, 2.; 4, 8.; 6, 55.; 7, 55.; 8, 89.; 10, 19.; 11, 12. 27. 28.; 13, 2. 9.; 16, 7.; 18, 25.); slat će i nas, davat će ih i nama. Samo, ako budemo, pažljivo i pobožno, osluškivali njegov božanski glas; samo ako budemo “docibiles Dei” (Iv 6, 45.). Sve naše i asketske i pastoralne ambicije valja da se oslanjaju na Duha Svetoga. U ispovijedanju prije svega. Zar u tom sakramentu ne radimo po neposrednoj njegovoj ovlasti? “Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, bit će im oprošteni!” (Iv 20, 22. 23.).

Duhu Svetomu preporučujmo sve svoje svećeničke i potrebe, i planove, i osnove, i odluke! I potrebe svete Crkve! Papu, biskupe, svećeničku subraću. I onu u krizi; i onu posrnulu! I sve crkvene pothvate i inicijative!

I svijet, u koji nas Bog šalje, da ga podižemo i da mu pomažemo. Da ga, — na svoj, diskretni, indirektni, način, — izgrađujemo i uredujemo. Bolje od ikakve ljudske pameti učinit će to preko nas Duh Sveti. Po planovima svoje božanske mudrosti i dobrote. On je uvijek u svijetu, kao i Crkva. Još od početka: “Spiritus Dei ferebatur super aquas” (Post 1, 2.); “Spiritus eius ornavit coelos” (Job 26, 13.). On će nas, — Božje svjetlo, — najbolje obraniti i od zabluda, i od krive znanosti, i od govorljivih zavodnika, i od lažnih prijatelja i savjetnika, i od duha svijeta, i od svake duševne tame.

Eto, ako hoćemo da se opet pomolimo na sunce i na čist zrak, da opet steknemo krila pred Bogom, da opet progovorimo jezicima (Mark 16, 17.; Dj Ap 2, 4. 11.; 10. 46.; 19, 6.; 1 Kor 12, 10.; 14, 13. 14. 26. 27.), ako hoćemo da već jednom izađemo iz izolacije, anemije, letargije, apopleksije, koja nas je pritisla i na koju se svi tužimo, a nitko je ne liječi, — ili je liječi krivim lijekom: lajicizacije i posvjetovnjačenja, gušeći u nama još i onu zadnju iskru Duha (1 Sol 5, 19.) i kršćanskog spiritualizma, – moramo opet pokucati na vrata Duhu Svetomu: “Veni, Sancte Spiritus!” Moramo mu otvoriti, kad nam se javi (1 Kor 2, 10—16.; 12, 7.).

Uvijek, kad nam se javi! I u Novoj godini, 1968.! I u novoj epohi, kojoj Crkva i čovječanstvo idu u susret. Epohi, — mnogi se ljudi velike vjere i “velikih želja” (Dan 9, 23.; 10, 11. 19.) tome nadaju, — Duha Svetoga!

“Dođi, Duše Presveti!”


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 1/1968., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 195-200. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.