Podrijetlo i značenja riječi kanon
Kanon je jedan od pojmova koji je ključan za razumijevanje judaizma, kršćanstva, teologije, liturgike, dogmatike, prava, književnosti, kulture, glazbe i likovne umjetnosti. Odakle potječe ta riječ? Što joj je prethodilo u hebrejskom i grčkom jeziku? Što znači u Starom, a što u Novom Zavjetu? Što sve znači u kršćanstvu, a što u svjetovnoj uporabi?
U hebrejskom jeziku
Hebrejska imenica muškoga roda קָנֶה, kane znači: stabljika, trska, trstika, rogoz, šaš, sladorovac, šib, šiba, prut; po sličnosti: (ravan) štap (osobito za mjerenje), držač, motka, osovina, promjer (ruke), poluga, vaga, osovina, krak, pisaljka (κάλαμος, kálamos, calamus). Njezina posuđenica i sličnoznačnica u grčkom je imenica ženskoga roda κάννα, κάννης, kánna, kánnēs (latinski canna, cannae), a znači: trska; ono što je izrađeno od pruća; prostirka od trske, ograda od pletera, hasura, rogožina, svirala, pištaljka.
U Starom Zavjetu
U Svetom Pismu Staroga Zavjeta kane se pojavljuje u sljedećim značenjima:
1. (Alef) stabljika žita: „Opet zaspi te usnu drugi san: sedam punih i jedrih klasova izraste na jednoj stabljici.“ (Postanak 41, 5); „Zatim sam u snu vidio kako na jednoj stabljici uzraste sedam punih i lijepih klasova.“ (Postanak 41, 22);
2. (Bet) vodena biljka, trska: „Gospodin će udariti Izrael te će se njihati kao trska u vodi.“ (Prva o Kraljevima 14, 15); „Eto, oslanjaš se na Egipat, na slomljenu trsku koja probada i prodire dlan onomu tko se na nju nasloni“ (Druga o Kraljevima 18, 21; Izaija 36, 6); „Pod lotosom on zavaljen počiva, guštik močvarni i glib kriju ga“ (Job 40, 21); „Ukroti neman u trsci“ (Psalam 68, 31); „Uvenut će trska i síta“ (Izaija 19, 6), „U brlozima gdje ležahu čaglji izrast će rogoz i trska“ (Izaija 35, 7); „On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu“ (Izaija 42, 3); „Jer ti bješe trska za oslonac domu Izraelovu!“ (Ezekiel 29, 6);
3. (Gimel) iđirot (vodena sabljica, vodeni božur, mirišljivi šaš, mirisni korijen, mirisava trska, sabljar, kalamus, Acorus calamus), aromatična trska: „Nabavi najboljih mirodija: pet stotina šekela smirne samotoka, pola te težine – dvjesta pedeset – mirisava cimeta, dvjesta pedeset mirisave trstike“ (Izlazak 30, 23); „Što će mi tamjan koji dolazi iz Šebe i trska mirisna iz zemlje daleke?“ (Jeremija 6, 20); „Nisi mi kupovao za novac trsku“ (Izaija 43, 24); „I Dan i Javan iz Uzala za trg tvoj prekaljeno gvožđe mijenjahu, cimet i slatku trsku“ (Ezekiel 27, 19);
4. (Dalet) osovina stalka za svijećnjak: „Načini svijećnjak od čistoga zlata. Svijećnjak neka bude skovan. Njegovo podnožje, njegov stalak, njegove čaše, čaške i latice – sve neka bude od jednoga komada“ (Izlazak 25, 31); „Od čistoga zlata načini i svijećnjak. Svijećnjak – njegovo podnožje i stalak – skova. Njegove čaše – čaške i latice – bile su u jednome komadu s njim“ (Izlazak 37, 17);
5. (He) krakovi svijećnjaka: „Šest krakova neka mu izbija sa strana: tri kraka s jedne strane stalka, a tri kraka s druge strane stalka“ (Izlazak 25, 32, tri puta u retku); „Njihove čaške i njihovi krakovi sačinjavat će jedan komad s njim – sve skovano u jednome komadu od čistoga zlata“ (Izlazak 25, 36); „Šest je krakova izbijalo s njegovih strana: tri kraka svijećnjaka s jedne strane, a tri kraka svijećnjaka s druge strane“ (Izlazak 37, 18, tri puta u retku);
6. (Vav) rameni zglob: „Ako sam ruku na nevina podigao znajuć da mi je na vratima branitelj, nek se rame moje od pleća odvali i neka mi ruka od lakta otpadne!“ (Job 31, 21–22);
7. (Zajin) poluga vage, vaga, kantar, tezulja: „Vade zlato iz kese i tezuljom mjere srebro, pa naimlju zlatara da od njeg boga načini te pred njim padaju ničice i klanjaju se“ (Izaija 46, 6);
8. (Het) mjerna šipka: „Povede me onamo, i gle: čovjek, sjajan kao mjed, stajaše na vratima, s lanenim užetom i mjeračkom trskom u ruci“ (Ezekiel 40, 3); „Mjeračkom trskom izmjeri istočnu stranu: bijaše pet stotina trska, mjeračkih trska“ (Ezekiel 42, 16, dva puta u retku); „a zatim se okrenu i izmjeri sjevernu stranu: bijaše pet stotina trska, mjeračkih trska“ (Ezekiel 42, 17); „Tada se okrenu na južnu stranu i izmjeri: pet stotina trska, mjeračkih trska“ (Ezekiel 42, 18); „Potom se okrenu na zapadnu stranu i izmjeri: pet stotina trska, mjeračkih trska“ (Ezekiel 42, 19);
9. (Tet) mjerna jedinica, trska: „Čovjek držaše u ruci mjeračku trsku od šest lakata, a svaki lakat bijaše za jedan dlan duži od običnoga lakta“ (Ezekiel 40, 5, dva puta u retku); „Onda vidjeh sve oko Doma neku uzvisinu. Osnove pobočnih prostorija: cijela trska, šest lakata“ (Ezekiel 41, 8).
U grčkom jeziku
Grčka imenica muškoga roda κανών, κανόνος, kanṓn, kanónos ima sljedeća značenja:
1. (Alfa) stabljika trske, trstika, trskovac, trskovača, bambusovina; bilo koja dugačka ravna drvena šipka: ravan štap, prut, uopće svaka ispravna palica, za držanje čega ravno, uspravno ili odvojeno;
2. (Beta) koji ili što drži ili rastavlja ravno ili osovljeno:
2.1. (Gama) dva ukrštena štapa, koji služe za razvlačenje ruba štita, preko kojega je nategnuta koža, koja tvori površinu štita; ukrižene prečke koje su sa stražnje strane držale štit i koje je vojnik prihvaćao lijevom rukom, ili dva križa na vrhu i dnu na unutarnjoj strani štita, na koji je držač štita bio pričvršćen prije nego što su u uporabu ušle ručke;
2.2. (Delta) drška preslice;
2.3. (Epsilon) u tkanju: zapinjača, tkalačka daščica o koju su se naizmjenično pričvršćivale niti osnove; svaki od dva vodoravna reda za koje su se pričvršćivali donji krajevi niti osnove, parne niti za jednu, a neparne za drugu;
2.3. (Zeta) ravnjača, nazubljeno mjerilo kojim se služe zidari i tesari, stolarska letva, ravnalo;
2.4. (Eta) cijev, čunak, koji okomito rastavlja niti u lancu i tako pravi zijev za polutku;
2.5. (Theta) greda ravnoteže, jezičac vage, vaga, kantar, tezulja;
2.6. (Jota) prečka o koju se vješa zavjesa, zastornica, karniša, bonagracija;
2.7. (Kapa) stup (postelje): „Priđe stupu postelje (tōi kanóni tēs klínēs), do Holofernove glave, i skide odande Holofernov mač“ (Judita 13, 6);
2.8. (Lambda) izmjereno (omeđeno) područje: „ne hvastati se onim što je već učinjeno na tuđem području (en allotriō kanóni)“ (Druga Korinćanima 10, 15);
3. (Mi) štap kao mjerni alat, mjerna šipka, sprava za pravljenje pravca, visak, razulja, ravnalo;
4. (Ni) popis:
4.1. (Ksi) popis pisaca koji su priznati kao uzorni (aleksandrijski kanon);
4.2. (Omikron) popis svetih knjiga koje je Crkva primila kao pravilo vjere (svetopisamski kanon, kanonske knjige);
4.3. (Pi) popis mučenika i svetaca (priznatih, proglašenih, upisanih u kanon svetaca);
5. (Ro) pravilo, ono po čem se treba ravnati, pravilo ponašanja ili nauke, mjerilo, praktična uputa, propis, naredba, uzorak, načelo, obrazac, nauk, standard, regula, norma;
5.1. (Sigma) u kršćanstvu: odredba ili naredba koju su ustanovili apostoli ili crkveni sabor;
5.2. (Tau) u umjetnosti: Polikletov kip Dorifor iz oko godine 440. prije Krista koji je predstavljao uzorak omjera, pravilo za omjer ljepote u ljudskom liku;
5.3. (Ipsilon) u glazbi: monokord, naprava za mjerenje matematičkih zakona titranja žice, prema kojem su se određivali svi ostali tonski odnosi.
U Novom Zavjetu
U izvorniku Novoga Zavjeta kanṓn se pojavljuje u gore navedenim značenjima u grčkom jeziku pod 2.8. i 5.:
a) konačno omeđen ili određen prostor u čijim je granicama ograničena čija moć ili utjecaj; nečije područje djelovanja:
- „Mi se pak ne ćemo hvaliti u bezmjerje, nego po mjeri, mjerilu (tou kanónos) što nam ga odmjeri Bog kao mjeru: doprijeti sve do vas.“ (Druga Korinćanima 10, 13);
- „Ne hvalimo se u bezmjerje, tuđim naporima. A nadamo se da ćemo s uzrastom vaše vjere među vama i mi – po našem mjerilu (katà tòn kanóna) – prerasti u izobilje“ (Druga Korinćanima 10, 15);
- „i preko vaših granica navijestiti evanđelje, a ne hvastati se onim što je već učinjeno na tuđem području (en allotriō kanóni)“ (Druga Korinćanima 10, 15);
b) pravilo, mjerilo, načelo ili zakon istraživanja, prosuđivanja, življenja, djelovanja:
- „Mir bio nad svima koji će po tom pravilu (tōi kanoni) hoditi i milosrđe nad Izrael Božji!“ (Galaćanima 6, 16);[1]
- „Međutim, u onome čemu smo prispjeli hodimo prema istom pravilu (kanóni), isto prosuđujmo“ (Filipljanjima 3, 16).[2]
U kršćanstvu
Imenica muškoga roda kànōn, kanóna u hrvatskom i u drugim europskim jezicima[3] koje je kršćanstvo snažno proželo ima više značenja:
1. (Az) Riječ kanon potječe od hebrejske i grčke riječi koja označava trsku, prut, ravan štap ili ravan komad zaobljena drva na koji se pričvršćuje bilo što da ostane ravno. Otuda znači nešto ravno ili nešto što treba držati ravno; i stoga pravilo, nešto što upravlja ili čim se mjeri, mjerilo, pozivanjem na koje se može odlučiti o ispravnosti mišljenja ili djelovanja. U tom smislu rabi se u Galaćanima 6, 16.
2. (Buki) U istom smislu, polazeći od značenja 2., 3. i 5. na grčkom, kao značenje 5.1. na grčkom, koristili su ga grčki otci, kao sažetak pravovjerne kršćanske nauke u ranoj Crkvi (njezino „jednodušno bogoslovlje“), zvano „pravilo istine“ (κανών τῆς ἀλήθειας, kanṓn tēs alḗtheias, regula veritatis, Wahrheitsregel)“ ili „pravilo vjere“ (κανών πίστεως, kanṓn písteōs, regula fidei, Glaubensregel). To je predstavljalo temeljna teološka uvjerenja koja su prevladavala u mjesnim Crkvama u „poslijeapostolskom dobu“ (osobito od 100. godine poslije Krista). Zapisali su ih sv. Irenej (oko 185. godine: Filadelfijcima 7-9 i Protiv krivovjerja 3,17) i Tertulijan (oko 200. godine: O zastari krivovjernika 9, 13, 37, 44). Isticali su: Krist je došao u puti djevičanskim rođenjem, Njegovo tjelesno uskrsnuće i proslavu svih vjernika u Kristovu dolasku (tj. kroz tjelesno uskrsnuće njihovih tijela). U prva tri stoljeća kanon je istoznačnica za pravilo vjere ili za neki izričaj koji izražava obvezu za kršćane (sv. Irenej, Protiv krivovjerja I, 9; Tertulijan, O zastari krivovjernika 13). Tome se vratio Tridentski sabor (1545.–1563.) rabeći riječ kanon za kratke dogmatske definicije s anatemom.
3. (Vjedi) Sveto Pismo. Budući da je mjerilo na koje su se kršćani nastojali pozvati u svim pitanjima bila Božja volja sadržana u Svetom Pismu Staroga i Novoga Zavjeta, prirodno je da su taj izraz primijenili na skup tih spisa i govorili o njima kao o kanonu ili pravilu, u skladu sa značenjem 5. na grčkom. Tako se riječ kanon počela primjenjivati na Sveto Pismo, kako bi se označilo da ono sadržava mjerodavno pravilo vjere i postupanja, mjerilo nauke i dužnosti. Za knjigu se kaže da ima kanonski ugled kada ima pravo zauzeti mjesto s drugim knjigama koje sadržavaju objavu Božje volje. Takvo pravo ne proistječe iz crkvene vlasti, nego iz dokaza o nadahnutom autorstvu knjige. Kanonske (tj. nadahnute) knjige Staroga i Novoga Zavjeta potpuno su pravilo vjere i postupanja. One sadržavaju cjelokupnu nadnaravnu objavu Boga ljudima.
4. (Glagoljon) Popis (katalog) svetopisamskih knjiga koje se smatraju nadahnutima; skup knjiga koje je Crkva prepoznala kao nadahnute pa čine Bibliju; knjige Svetoga Pisma koje Crkva prihvaća kao one koje sadržavaju mjerodavno pravilo vjere i postupanja. Kanon je prema gorenavedenom značenju riječi na grčkom pod 4.2. istovrijednica popisnoj listi, u koju su uvrštene one knjige koje sadržavaju nadahnuto pravilo vjere (kanon Svetoga Pisma, canon Scripturae). Kanon Novoga Zavjeta obuhvaća dvadeset i sedam knjiga i ustaljen je od sredine drugoga stoljeća. O starozavjetnom kanonu svjedoče novozavjetni pisci. Brojni navodi Krista Gospodina i apostola potvrđuju da je u to vrijeme postojala dobro poznata i javno priznata zbirka spisa pod oznakom „Pisma“, „Zakon i proroci i psalmi“, „Mojsije i proroci“. Pozivanje na njih pokazuje da im je pridavan božanski ugled i odlučujuća konačnost u svim pitanjima o kojima govore. Njihov konačan broj od 46 knjiga Staroga Zavjeta, odnosno ukupno 73 knjige Svetoga Pisma proglasio je Tridentski sabor 8. travnja 1546. Židovi i protestanti ne priznaju kanonskima sedam knjiga Staroga Zavjeta koje katolici i pravoslavni smatraju drugotnokanonskima (deuterokanonskima), ali ipak nadahnutima: Tobija, Judita, Mudrost, Sirah, Baruh, I. i II. o Makabejcima, i tri dodatka protokanonskim knjigama: dodatak Esteri od 10, 4, do kraja, Pjesmu trojice mladića u Danielu 3, te pripovijesti o Suzani i starcima (Daniel 13) i Belu i zmaju (Daniel 14). Od njih, Tobija i Judita izvorno su napisani na aramejskom; Baruh i Prva o Makabejcima na hebrejskom, a Mudrost i Druga o Makabejcima na grčkom. Dodatci Esteri napisani su na hebrejskom, a proširenja Daniela na grčkom. Riječ je o tekstovima koji ne postoje na hebrejskom i ne navode se u Novom Zavjetu (no u Novom Zavjetu se ne navode ni Estera, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Ezra i Nehemija), ali su dio Septuaginte, kojom se kršćani služe još od doba apostola (od 350 navoda Staroga Zavjeta u Novom, 300 ih je prema Septuaginti). Njihovo nenavođenje u Novom Zavjetu stoga ne dokazuje da su u očima novozavjetnih osoba i autora smatrane niževrijednima. Dapače, Novi Zavjet posredno upućuje da su te knjige smatrane pouzdanim izvorima jer su apostoli pisali pod njihovim utjecajem: usp. Hebrejima 11 i Drugu o Makabejcima 6 i 7 o junaštvu mučenika, Prvu Petrovu 1, 6–7 i Mudrost 3, 5–6 (sličnosti mišljenja i jezika); Hebrejima 1, 3 i Mudrost 7, 26–27; Prvu Korinćanima 10, 9–10 i Juditu 8, 24–25; Prvu Korinćanima 6, 13 i Siraha 36, 18.
5. (Dobro) U bogoslužju: izraz najsvetijega obreda Crkve, temeljni dio Mise, nakon predslovlja (od Te igitur) do prije Očenaša; središnji dio katoličkoga euharistijskoga bogoslužja, posvetna molitva, velika euharistijska molitva u misi vjernika, u skladu sa značenjima 2. i 5. na grčkom. Kako svjedoče pisma sv. Grgura Velikoga (590.–604.) naziv je ustaljen prije VII. stoljeća (kanon Mise, misni kanon). Walafrid Strabo piše godine 842.: „Ova se radnja zove kanon jer je zakonito i redovito gotovljenje svetootajstva“.[4] Papa Benedikt XIV. piše godine 1745.: „Crkva koristi taj naziv u smislu da je kanon Mise čvrsto pravilo prema kojem se treba slaviti žrtva Novoga Zavjeta“.[5] Rimski kanon vjerojatno je utvrdio papa Damaz (366.–384) od starijih grčkih anafora i promjenjivih latinskih euharistijskih molitava koje su se do tada koristile u Rimu. Naziv kanon stoga znači stalan obrazac kojega se od tada svi moraju pridržavati, gotovo nepromjenjiv u svakoj Misi, za razliku od promjenjivih čitanja i molitava (zborne, darovne, predslovlja, popričesne). Kanon se od XI. stoljeća nalazi u sredini Misala prema običaju rimskoga dvora, između vlastitosti Velike subote i Uskrsa. Benedikt XIV. dijeli Kanon na četiri skupa trostrukih molitvi: prvi: Te igitur, Memento vivorum, Communicantes; drugi: Hanc igitur, Quam oblationem, Qui pridie; treći: Unde et memores, Supra quae, Supplices te rogamus; četvrti: Memento defunctorum, Nobis quoque, Per quem hæc omnia. Zašto kažemo „rogamus ac petimus“ u Te igitur? „Rogamus“ pokazuje poniznost, „petimus“ pouzdanje.[6] Zašto razlikujemo „haec dona“ i „haec munera“? „Dona“ jer nam ih Bog daje, „munera“ jer Mu ih vraćamo.[7] Zašto nema Amena nakon „Nobis quoque peccatoribus“? – Jer anđeli to govore na tom mjestu.[8] „Per Ipsum et cum Ipso et in Ipso est tibi… omnis honor et gloria“ u svom trostrukom obliku označava da je naš Gospodin pretrpio tri vrste poniženja u svojoj Muci – u svojem tijelu, duši i časti.[9] Srednjovjekovna objašnjenja pokazuju s kakvim su poštovanjem ljudi proučavali tekst Kanona i kako su uvijek zadržali uvjerenje da je Misa puna časnih otajstava i da sve njezine rečenice znače više od uobičajenih izraza. I u tom su uvjerenju bili izrazito u pravu.
6. (Jest) U dogmatici, moralci i stezi: kanon je pravilo koje je propisao crkveni sabor ili druga nadležna crkvena vlast, polazeći od značenja 2., 3. i 5. na grčkom. Crkveni su sabori od godine 300. do 1870. donosili odluke u obliku kanona određujući njima vjerske istine (dogme), ćudoredne ili stegovne obveze i kazne za prekršitelje (v. Denzinger, br. 117–3075). Za razliku od uredaba građanskih vlasti, koje se na grčkom zovu νόμος, nómos (zakon), crkvene skupštine (sabori, sinode) svoje uredbe nazivaju kanonima. Crkva je više voljela riječ kanon nego zakon, budući da je potonji imao grubo značenje za vjernike u vrijeme progonâ. Kanoni vjere su nepromjenjivi, a kanoni stege nisu. „Zanemarivanje propisa svetih kanona uvijek je bilo izvor kvarenja ćudoređa, a možda i glavni razlog gubitka vjere naroda kao i pojedinaca“.[10] Crkveni sabori od Nicejskoga (325.) do Prvoga vatikanskoga (1869.–1870.) isticali su vjerske istine prokazujući njihovu suprotnost izričajem: „Ako tko reče ili vjeruje da […], neka bude kažnjen anatemom“.[11] Anatema je sve što je odvojeno od dobra i prepušteno zlu; izopćena, prokleta osoba ili stvar, a u Crkvi odricanje, isključenje ne samo od sakramenata (izopćenje, ekskomunikacija, koja odvaja od zajednice braće po Kristu), nego isključenje iz društva vjernika, koje odvaja od tijela Kristova, koje je Crkva. Unaprijed izrečena kazna anateme preuzeta je iz postupanja apostola Pavla: „Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet (ἀνάθεμα ἔστω, anáthema éstō)!“ (Galaćanima 1, 8). Da bi se razumjela riječ anatema treba poći od značenja hebrejske riječi חֵ֫רֶם, ḥêrem čiji je istovrijednica. Herem dolazi od glagola חָרַם, haram, odsjeći, odvojiti, prokleti, i ukazuje da je čovjeku zabranjeno služiti se osobom ili stvari koja je prokleta i osuđena na odsijecanje. Smisao herema/anateme opisana je u Ponovljenom zakonu 7, 26: „Ne unosi gnusobe u svoju kuću da ne budeš udaren prokletstvom kao i ona; duboko je prezri i grozi se od nje jer je prokleta.“ Narodi, pojedinci, životinje i neživi predmeti mogu postati anatema, tj. prokleti i namijenjeni uništenju. Nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva nevjernost se u Izraelu kažnjava razdvajanjem: „bit će mu zaplijenjeno imanje i isključit (bāḏêl) će ga iz zbora povratnika“ (Ezra 10, 8), a herem/anatema osmišljena je da nadzire pravovjernost, ćudoredno ponašanje i poslušnost zajednice, proglašavajući ili prijeteći isključenjem iz svih prednosti integralnoga članstva u Božjem savezu; ipak djeluje dobrotvorno u samoproglašenoj povratljivosti, da se može prihvatiti prijestupnikovo pokajanje i vratiti ga na njegovo prijašnje mjesto u zajednici. Herem tako postaje sredstvo za promicanje osobnoga ponašanja kao i za provođenje javnoga ćudoređa, moć osmišljena da povoljno djeluje na krjeposni rast zajednice. U Novom Zavjetu anatema više ne uključuje smrt, nego gubitak dobara ili isključenje iz zajednice vjernika. Sveti Pavao često je koristi u tom smislu. U Poslanici Rimljanima 9, 3 kaže: „htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu.“ tj. želio bi biti odvojen i odbačen, ako bi na taj način priskrbio spasenje svome narodu. I opet, koristeći riječ u istom smislu, piše u Galaćanima 1, 9: „navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet“. Ali onaj tko je odvojen od Boga sjedinjen je s vragom, što objašnjava zašto sveti Pavao, umjesto da anatemizira, ponekad osobu preda Sotoni (Prva Timoteju 1, 20: „Među njima je Himenej i Aleksandar, koje sam predao Sotoni da nauče ne huliti.“; Prva Korinćanima 5, 1–2.5: „Općenito se čuje o bludnosti među vama, i to takvoj bludnosti kakve nema ni među poganima: da netko ima očevu ženu. I vi mi se uznijeli, mjesto da žalujete pa da se iskorijeni iz vaše sredine onaj koji takvo djelo počini. Neka se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa.“). Anatema također označava biti preplavljen prokletstvima, kao u Prvoj Korinćanima 16, 22: „Ako tko ne ljubi Gospodina, neka bude proklet. Maranatha!“, a to znači prepušten Božjemu sudu i odbačen iz okrilja Crkve sve do Gospodinova dolaska. Crkva je tako od apostola primila da riječ anatema znači isključenje nekih kategorija prijestupnika/grješnika iz vjerničkoga društva, a izricala se ponajprije protiv krivovjernika.
7. (Živjeti) Kanon je odredba crkvenoga prava, pravilo koje kao odredba razuma radi zajedničkoga dobra uređuje pravni poredak Crkve ili crkvenu stegu; crkvenopravna norma (obvezujući tekst) sveopće vrijednosti koju je izdala Crkva u pitanjima vjere, ćudoređa ili crkvene stege; propis koji je na snazi u nekoj kršćanskoj vjeroispovijesti, u skladu sa značenjima pod 2. i 5. na grčkom. Proglašavanje kanona uvijek je služilo vođenju i očuvanju klera i laika u dužnostima kršćanskoga života i u najboljim načinima crkvene uprave. Crkveni službenici u kanonima mogu imati sigurno vodstvo za vlastito ponašanje i plodonosno obavljanje svoga služenja vjernicima. Od Nicejskoga sabora (325.) do Petoga lateranskoga sabora (1512.–1517.) propisi koji se tiču stege koje su izdale skupštine biskupa dobivaju naziv kanoni. (Trident i Prvi vatikanski kanonima određuju vjerske istine, a Drugi vatikanski bio je dušobrižnički sabor; nije donio ni jedan kanon.) Osim crkvenih sabora izvor kanona u smislu crkvenih pravnih propisa u katoličanstvu su pisane odluke (litterae decretales) kojima su pape rješavali određene slučajeve ili pravna pitanja, pa su se logikom presedana oni uzimali kao uzorak ili obrazac u rješavanju sličnoznačnih slučajeva. Kako su se crkveni propisi počeli umnožavati, postalo je potrebno skupiti ih i razvrstati. Zbirku crkvenopravnih propisa godine 1580. izdao je papa Grgur XIII. pod naslovom Corpus iuris canonici (cjelovita zbirka kanonskoga prava). Ono je ostalo mjerodavno u Crkvi do godine 1918., kada ga je zamijenio Zakonik kanonskoga prava (Codex iuris canonici) (2414 kanona), a ono do stupanja na snagu novoga Zakonika godine 1983. (1752 kanona). Kanonsko pravo Crkava kršćanskoga Istoka koje su u jedinstvu s Rimskom Crkvom godine 1990. objedinjeno je u Zakoniku kanona Istočnih Crkava (1546 kanona). Za razliku od građanskih zakona, koji imaju progresivno obrojčene članke koji mogu imati stavke, kanonski zakonici imaju progresivno obrojčene kanone koji mogu imati paragrafe.
8. (Zjelo) U skladu sa značenjem 4.3. na grčkom: popis svetaca priznatih, proglašenih, upisanih („kanoniziranih“) u popis imena svetaca (kanon svetaca). U Quodlibetu IX. pitanju 8. postavlja se pitanje: Jesu li svi svetci koje je Crkva proglasila svetima u slavi ili su neki u paklu? Sveti Toma na to odgovara: „Budući da je čast koju iskazujemo svetcima u određenom smislu ispovijest vjere, kojom vjerujemo slavu svetaca, valja pobožno vjerovati da ni u ovoj stvari sud Crkve ne može zabludjeti“.[12] Dakle, kanonizacija jest čin papinske neprjevarljivosti,[13] ali ne obvezuje da se „čvrsto vjeruje“ (kanon 750. § 1.), ni da ju se „čvrsto prihvaća i drži“ (kanon 750. § 2.), nego da se uz nju „prianja zdušnom poslušnošću vjere i uma“ (kanon 752.). Što je predmet neprjevarljiva papina suda u kanonizaciji? Određuje li se njome da je kanonizirana osoba u raju ili da je živjela kršćanske krjeposti u junačkom stupnju? Izričaj proglašenja svetim glasi: „Na čast svetoga i nerazdijeljenoga Trojstva, radi uzvišenja katoličke vjere i jačanja kršćanske religije, vlašću našega Gospodina Isusa Krista, blaženih apostola Petra i Pavla i Našom, zrelo promislivši, zazvavši više puta Božju pomoć i po savjetu više naše braće, određujemo i utvrđujemo da je blaženi ime svetac, dopisujemo njegovo ime u popis svetaca nalažući da sveopća Crkva mora zdušnom pobožnošću častiti njegov spomen svake godine na njegov nebeski rođendan…“.[14] Stoga se kanonizacijom: 1. utvrđuje da je kanonizirana osoba na nebu, 2. njezino se ime upisuje u službeni popis svetaca i 3. određuje se kad će slaviti njezin spomen.
9. (Zemlji) U skladu sa značenjem 4. na grčkom: popis klerika dodijeljenih ili koji su služili određenoj crkvi, osobito kada žive u zajednici i podliježu stezi ili posebnom pravilu, iz čega se oni nazivaju kanonicima. Od toga su se uza stolne i zborne crkve razvili kaptoli, a od klerika regularni (koji žive zajedno po redovničkom pravilu, redovnički, samostanski) kanonici sv. Augustina (augustinci), premonstrati (norbertinci), regularni kanonici svetoga Križa i drugi.
10. (Iže) U glazbi: kanon je višeglasna skladba s dva ili više glasova koji s određenim zakašnjenjem počinju jedan za drugim i ponavljaju isti melodijski uzorak u sljedovima i određenim razmacima (kanon za dva, tri glasa), polazeći od značenja pod 5.3. na grčkom; najstroži od svih kontrapunktskih oblika: više glasova oponaša ili ponavlja zadanu melodiju ili teme u točnom melodijskom tijeku i u istom ritmičkom obliku, ne istodobno, nego jedan za drugim, na pola, cijelu ili dvije mjere udaljenosti, na bilo kojem od njegovih intervala. Savršenstvo kanona bezbrižnošću i spokojnošću koji proistječu iz iznimne pravilnosti ostvario je Giovanni Pierluigi da Palestrina u Misi pape Marcela 1555. (Gloria) i Ad caenam Agni providi 1589. (Sanctus).
11. (I) U tiskarstvu: tiskano pismo velikoga teksta: tip slova i tipografska mjera veličine 36 točaka u Europi, 44 točke u SAD-u i 48 točaka u Engleskoj; tako se naziva od svoje najstarije uporabe u tiskanju misnoga kanona i crkvenih obrednika.
12. (Đerv) Kanon je pločica (jedna do tri), obično u ukrašenim kovinskim ili drvenim okvirima, postavljena na oltar (naslonjena na predelu), da olakša izgovaranje određenih misnih molitava. Središnjica pločica sadržava Slavu, Vjerovanje, molitve za prikazanje i riječi pretvorbe. Lijeva tablica sadržava posljednje evanđelje na Misi (Ivanov proslov), a desna molitve pri miješanju vode i vina i molitve pri pranju ruku. Bile su u aktivnoj uporabi od Tridentskoga sabora do reforme Misala Pavla VI.
13. (Kako) U istočnim Crkvama: kanon je svaki propisani crkveni obred.
14. (LJude) U bogoslužju bizantske predaje (pravoslavnih i grkokatolika): kanon je pjevanje (slavospjev, himan) sastavljeno od devet oda, a svaka oda ima po nekoliko kitica – tropara. Prema prvoj kitici metrički su i melodijski oblikovani ostali tropari svake pojedine ode. Kanon su između VII. i XI. stoljeća njegovali mnogi crkveni pjesnici, među njima sv. Andrija Kretski (Veliki pokajnički kanon), sv. Ivan Damaščanin (Pashalni kanon), Kuzma Melodus i sv. Teodor Studita (himnodijski kanon). Kanoni se najviše koriste za jutrenje (jutarnju službu), ali i na Ponoćnici za nedjelju, na povečerju i na posebnim službama za žive i pokojne. Primjeri: Kristu Čovjekoljupcu, Časnomu i životvornomu Križu Grgura Sinajskoga, Kanon o rasipnom sinu, Kanon carinika i farizeja.
U zapadnoj kulturi
Osim značenjâ koje ima u kršćanstvu, riječ kanon u zapadnoj kulturi ima i dodatna značenja:
15. (Mislite) U širem smislu: sve što je čvrsto ustanovljeno, što je postalo tradicionalno i općepriznato ili općeprihvaćeno (pravilo, izbor, ponašanje) (kanon lijepa ponašanja, govornički kanon, gramatički kanon, moralni kanon); strogo pravilo učenja ili stvaralačkoga rada; mjerilo, pravilo, propis, obrazac, norma; ono što se po predaji i običajima smatra bitnim, obveznim (prema kanonima); nešto po čemu se prosuđuje; skup pravila utvrđenih običajima kao tipičnima za koju djelatnost (borba bikova po kanonima) (Diccionario de la lengua española, 19); putokaz, naputak, uputa za nečije ponašanje (Duden, 2.a); idealan uzorak kojemu se treba prilagoditi (Larousse, 1).
16. (Naš) U filozofiji: Epikuru mjerilo koje služi za spoznaju što je dobro, a što zlo; Kantu skup načela i pojmova o tome kako se s pomoću mišljenja dolazi do pravilne i istinske spoznaje; mjerila koja treba prihvatiti za stjecanje i prikazivanje istine; znanost koja određuje pravilnu uporabu bilo koje sposobnosti spoznaje: čista logika kanon je oblikovne uporabe razumijevanja i razuma; transcendentna analitika kanon je uporabe razumijevanja prije iskustva; Johnu Stuartu Millu pravila, metode na osnovi kojih se dolazi do valjanih induktivnih zaključaka; logici: temeljna i nepromjenjiva maksima, kao što je: Ništa ne treba činiti bez razloga.
17. (On) U matematici: opće pravilo za rješavanje slučajeva slične naravi; općenito rješenje matematičkoga problema, nakon čega se mogu rješavati posebni problemi.
18. (Pokoj) U ljekarništvu: pravilo za slaganje lijekova.
19. (Rci) Popis svetih knjiga drugih religija (budistički, brahmanski kanon).
20. (Slovo) U književnosti: u skladu sa značenjem 4.1. na grčkom: ustaljeni popis pisaca koji se smatraju književno vrijednima; izbor spisa za čitanje i obrađivanje; korpus književnih tekstova koji zauzima središnje mjesto i postavlja vrijednosni uzorak nekoj kulturnoj zajednici; katalog autora ili djela književnoga ili misaonoga žanra koji se smatra uzornim; proširenje kataloga djela autora predloženih kao standard jer se smatraju uzorima koje treba slijediti ili oponašati.
21. (Tvrdo) U likovnim umjetnostima: u skladu sa značenjem 5.2. na grčkom: pravilo za određivanje idealnih omjera (kanon ljepote); pravilo ili sustav mjera da se iz danih veličina jednoga dijela mogu izvesti veličine cjeline i obrnuto; skup pravila koja određuju odnose veličinâ pojedinih dijelova međusobno i prema cjelini kako bi se postigao savršeni sklad (umjetnički kanon).
22. (Uk) U glazbi: Glazbeno djelo s temom koja se kontrapunktski razvija u svim dijelovima jedan za drugim.
23. (Frt) U didaktici: standard.
24. (Hjer) U Teodozijevu zakoniku: određivanje poreza u naravi u pokrajinama, porezna procjena, naknada, općenito godišnja.
25. (Ot) U pojedinim europskim jezicima ima dodatna značenja. Primjerice, u talijanskom canone znači i: 1. isplata u gotovini ili u naravi koje se povremeno duguje vlasniku nekretnine kao naknada za uživanje od strane najmoprimca; 2. pretplata koju plaćaju pretplatnici na periodičnu tiskovinu ili uslugu, osobito godišnju za javnu televiziju. U kastilskom canon znači i: 1. najamnina, iznos koji najmoprimac periodično plaća najmodavcu; 2. periodični iznos koji nositelj javne koncesije plaća upravi; 3. periodična novčana naknada koja se naplaćuje na državnu koncesiju ili uživanje u javnom dobru, uređeno u rudarstvu prema broju posjeda ili hektara, bez obzira na to iskopavaju li se ili ne; 4. dogovorena ili propisana novčana naknada za svaku metričku jedinicu koja je izvađena iz ležišta ili koja je predmet druge komercijalne ili industrijske radnje, kao što je otprema, pranje, kalcinacija itd.; 5. iznos novca koji se plaća za uporabu tehnološkoga procesa ili marke.
Zaključak
Polazeći od devet značenja kane u hebrejskom, riječ kanon dostiže dvadeset značenja u klasičnom grčkom, dva u Novom Zavjetu, 14 u kršćanstvu i više od deset u svjetovnoj uporabi u zapadnoj kulturi. Time se ta riječ pokazuje kao iznimno važna za razumijevanje niza pojava, djelatnosti, struka i ljudskih nastojanja zadnjih tisućljeća.
Problem nastaje kada se oni na koje se taj pojam odnosi ne mogu složiti ili imaju različite definicije o tome postoje li još uvijek neka od značenja, dapače postoji li potreba za tim značenjima. Ali to nadilazi okvire ovoga teksta.
[1] Galaćanima 6, 16:
„Καὶ ὅσοι τῷ κανόνι τούτῳ στοιχήσουσιν, εἰρήνη ἐπ’ αὐτοὺς καὶ ἔλεος, καὶ ἐπὶ τὸν Ἰσραὴλ τοῦ Θεοῦ. – Kaí hósoi tōi kanóni tútōi stoikhḗsūsin, eirḗnē ep’ autús kaí éleos, kaí epí tòn Israḕl tū Theū.“ (grčki izvornik)
„Et quicumque hanc regulam secuti fuerint, pax super illos, et misericordia, et super Israel Dei.“ (Vulgata)
„Vsi v istinu ki ispravlenie sem u priložet’ se mir na nih i milost božiê na Izdravili.“ (Hrvojev misal, 1404.)
„I vsi iže koliždo pravilu semu priložet se, mir na njih, i milost na Izraelji božji.“ (Vajsov misal, 1927.)
„i koji godijere budu slijediti ovuj upravu, mir svrhu njih i milosrdje i svrhu Izraela božijega.“ (Ivan Drkoličić)
„Ter koji godir ovi nauk budu sliediti, mir varhu njih i milosardje, i varh Israela Bogova.“ (Bartol Kašić)
„i koji godier ovù naredbu budù sliediti, mir varh njih, i milosardie, i varh Israela Božjega“ (Vanghielia i pistule, 1641.)
„i koji godjer ovu naredbu budu sljediti, mir varh njih, i milosardje, i varh Israela Božjega.“ (Vandjelja i kgnighe apostolske, 1784.)
A koji god ovu upravu naslidovali budu, mir sverhu njih, i miloserdje, i sverhu Israela Božjeg.“ (Petar Katančić)
„I koji godjer ovu upravu budu sljediti, mir vrh njih, i milosrdje, i vrh Israela Božjega“ (Evangelja i kgnighe apostolske, 1841.)
„I svi, koji goder budu nasleduvali ovu naredbu, mir sverhu njih i miloserdnost, i sverhu Izraela božjega.“ (Čtejenja i evangeliumi, 1851.)
„I zato neka na sve one, koji budu ovu upravu slidili, sajde mir i milosrdje, takodjer i na božje Israelce.“ (Ivan Matij Skarić)
„I koliko ih god po ovom pravilu žive, na njih bit će mir i milosrdje, i na Izraelu Božjem.“ (Bogoslav Šulek)
„I koliko ih god po ovome pravilu žive, na njima biće mir i milost, i na Izraelu Božijemu.“ (Milan Rešetar)
„I koji god budu živjeli po ovom pravilu, mir i milosrđe na njih i na Izraela Božjega.“ (Petar Vlašić)
„I koji god po ovom pravilu žive, na njih biće mir i milosrđe, i na Israel Božji.“ (Franjo Zagoda)
„I koliko ih god po ovome pravilu žive, na njima nek je mir i milosrđe i na Izraelu Božjemu!“ (Lujo Bakotić)
„Koji god budu živjeli po ovomu pravilu, bit će nad njima i nad Božjim Izraelom mir i milosrđe.“ (Nikola Žuvić)
„I svi, koji po ovome pravilu žive, na njih mir i milosrđe, i na Izraela Božjega!“ (Ivan Evanđelist Šarić)
„Svima koji budu živjeli po ovome mjerilu – Božjem Izraelu – mir i milosrđe!“ (Ljudevit Rupčić, 1968.)
„A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe!“ (Bonaventura Duda i Jerko Fućak)
„Svima koji budu živjeli po tome pravilu – Božjemu Izraelu – mir i milosrđe!“ (Gracijan Raspudić)
„Na sve koji budu živjeli po tom mjerilu – to jest na Izrael Božji – mir i milosrđe!“ (Ljudevit Rupčić, 2008.)
[2] Filipljanjima 3, 16:
„πλὴν εἰς ὃ ἐφθάσαμεν, τῷ αὐτῷ στοιχεῖν κανόνι, τὸ ἀυτο φρονεῖν. – plḕn eis hò ephthásamen, tōi autōi stoikheĩn kanóni tò autò phroneĩn. (textus receptus)
„Verumtamen ad quod pervenimus ut idem sapiamus, et in eadem permaneamus regula.“ (Vulgata)
„Ali zaisto, na što smo prišli, da isto ćutimo i u istomu stojimo nauku.“ (Bartol Kašić)
„Ništa manje na što dojdosmo, da isto ćutimo i u istoj obstijimo upravi.“ (Petar Katančić)
„Medju to nastojmo biti jednoumni u ovom do česa jurve priđosmo, i živiti na primir jedne iste naredbe.“ (Ivan Matij Skarić)
„Ali šta dostigosmo u onom jednako da mislimo, i po onom pravilu da živimo.“ (Bogoslav Šulek)
„Ali šta dostigosmo u onome jednako da mislimo, i po onome pravilu da živimo.“ (Milan Rešetar)
„Uostalom, do čega smo stigli, po tom istom pravilu hodimo, isto razmišljajmo!“ (Biblija kralja Jakova)
[3] Latinski, engleski, francuski, kastilski, nizozemski, rumunjski i galješki canon; njemački Kanon; talijanski canone; portugalski cânone; poljski, slovenski, švedski, danski, norveški, baskijski kanon; češki, slovački i mađarski kánon; ukrajinski, bjeloruski, ruski, bugarski i srpski канон, kanon; katalonski cànon; finski i estonski kaanon.
[4] Walafrid Strabo, De exordiis et incrementis quarundam in observationibus ecclesiasticis rerum, poglavlje XXII.
[5] Benedikt XIV., De sacrosancto Missae sacrificio, knjiga II, poglavlje XII.
[6] Odon Cambrejski (Odo Cameracensis), Expositio in canonem Missae, distinctio III.
[7] Nikolaus Gihr, Das heilige Meßopfer dogmatisch, liturgisch und asketisch erklärt, Freiburg im Breisgau: Herder, 61897., str. 552, bilješka br. 5.
[8] Sv. Albert Veliki, De mysterio Missae, rasprava III, poglavlje IX. (sabrana djela, izdanje Borgnet, svezak 38, Pariz, 1899., str. 116b).
[9] Benedikt XIV., De sacrosancto Missae sacrificio, 227.
[10] William Henry Windsor Fanning, Ecclesiastical Canons, Catholic Encyclopedia, New York, 1908.
[11] Latinski: „Si quis dixerit aut crediderit, […], anathema sit.“
Imenica srednjega roka ἀνάθεμα, ἀναθέματος, anáthema, anathématos znači:
a) stvar postavljena ili položena da bi se čuvala; osobito zavjetni dar, koji je nakon što je posvećen Bogu obješen na zidove ili stupove hrama ili stavljen na neko drugo vidljivo mjesto: „O tome se pripovijeda i u spisima i uspomenama Nehemijinim, i još kako je on, […] sakupio […] darovnice (anathemátōn) kraljeva“ (Druga Makabejcima 2, 13); „da će najljepšim darovima (anathemata) ukrasiti sveti Hram, koji je prije oplijenio“ (Druga Makabejcima 9, 16); „I dok su neki razgovarali o Hramu, kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi (anathḗmasin)“ (Luka 21, 5);
b) založeno (predano) na uništenje; božansku odvratnost/zabranu, prokletstvo; u Septuaginti prijevod hebrejske riječi חֵרֶם, ḥêrem, stvar posvećena Bogu bez nade da će biti otkupljena, i, ako je životinja, da će biti ubijena (Levitski zakonik 27, 28–29: „Bude li od nečiste stoke, može se otkupiti prema procjeni, dometnuvši petinu cijene. Ako se ne otkupi, neka se prema procjeni proda. Ali ništa od ‘herema’, od onoga što je Gospodinu izručeno, bio to čovjek ili živinče ili njegovo baštinjeno zemljište, ništa što je tko Gospodinu zavjetom posvetio, ne može se niti prodati niti otkupiti. Svaka zavjetom posvećena stvar najveća je Gospodinova “); dakle osoba ili stvar protivna Božjoj vlasti i osuđena na uništenje (Jošua 6, 17: „Grad neka bude ‘herem’ Gospodinu – uklet i predan uništenju sa svime što je u njemu. Samo bludnica Rahaba da ostane živa i svi koji budu s njom u kući, jer je ona sakrila uhode koje smo poslali.“; Jošua 7, 12: „I zato Izraelci ne mogu izdržati pred svojim neprijateljima, okreću leđa pred protivnicima jer su postali ukleti. Ja ne mogu više biti s vama ako iz svoje sredine ne maknete proklete.“); stvar odvratna i odvratna, prokleta stvar (Ponovljeni zakon 7, 26: „Ne unosi gnusobe u svoju kuću da ne budeš udaren prokletstvom kao i ona; duboko je prezri i grozi se od nje jer je prokleta.“; Judita 16, 19: „Judita posveti kao ‘herem’ sve Holofernove predmete koje joj puk bijaše predao i svilene tkanine koje bijaše uzela s postelje njegove.“). Od tuda u Novom Zavjetu, anáthema označava:
- kletvu (Djela apostolska 23, 14: „Oni odu k velikim svećenicima i starješinama pa reknu: Zakletvom (Anathémati) se zaklesmo (anethematísamen) ništa ne okusiti dok ne ubijemo Pavla“);
- prokleta čovjeka, odana najtežim jadima: Galaćanima 1, 8–9: „Ali, ako bi vam tko – bili to mi, bio anđeo s neba – navijestio radosnu vijest protiv one koju smo vam navijestili, neka je proklet (anáthema éstō)! Kako smo upravo rekli, tako sad opet velim: ako zaista tko navješćuje radosnu vijest protiv one koju ste primili, neka je proklet!“; Prva Korinćanima 16, 22: „Ako tko zbilja ne ljubi Gospodina, neka je proklet. Marana tha!“; Prva Korinćanima 12, 3: „Zato vam obznanjujem: nitko tko u Duhu Božjem govori ne kaže: ‘Prokletstvo Isusu’. I nitko ne može reći: ‘Gospodin Isus’ osim u Duhu Svetom.“; Rimljanima 9, 3: „Jer, želio bih ja sâm biti proklet i rastavljen od Krista, za svoju braću, za svoju rodbinu po tijelu.“;
- istovrijednicu ἐπικατάρατος, epikatáratos: proklet, odvratan, izložen Božjoj osveti, pod Božjim prokletstvom, osuđen i tako odvojen od Krista: Ivan 7, 49: „Nego narod ovaj, koji ne zna zakona – proklet bio!“; Galaćanima 3, 10: „Doista, koji su god od djela Zakona, pod prokletstvom su. Ta pisano je: Proklet tko se god ne drži i tko ne vrši svega što je napisano u Knjizi Zakona.“; Ponovljeni zakon 27, 26: „Proklet bio koji ne bude držao riječi ovoga Zakona i vršio ih“; Galaćanima 3, 13: „Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu“; Ponovljeni zakon 21, 23: „njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći nego ga pokopaj istoga dana, jer je obješeni prokletstvo Božje.“; Mudrost 3, 12: „Žene su im bezumne, djeca opaka i proklet njihov rod!“).
[12] Sancti Thomae de Aquino Quodlibet IX, quaestio 8, respondeo: „Canonizatio vero sanctorum medium est inter haec duo. Quia tamen honor quem sanctis exhibemus, quaedam professio fidei est, qua sanctorum gloriam credimus, pie credendum est, quod nec etiam in his iudicium Ecclesiae errare possit.“
[13] Ratko Perić, Razlika između beatifikacije i kanonizacije, Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske (Mostar), br. 1/2017., str. 98.
[14] „Ad honorem sanctae et individuae Trinitatis, ad exaltationem fidei catholicae et christianae religionis augmentum, auctoritate Domini nostri Iesu Christi, beatorum Apostolorum Petri et Pauli ac Nostra, matura deliberatione praehabita et divina ope saepius implorata, ac de plurimorum Fratrum Nostrorum consilio, beatum … Sanctus esse decernimus et definimus, ac Sanctorum Catalogo adscribimus, statuentes ab Ecclesia universali illius memoriam quolibet anno, die eius natali … pia devotione recoli debere. In nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti.“
