Pohvala natražnjaka i natražnjaštva
Nedavno je papa Franjo skovao vrlo uspješnu i učinkovitu novotvorenicu – natražnjak (indietrista[1]) – na čemu mu možemo samo biti iskreno zahvalni.
Pojam natražnjaštva, naime, dobro sažima koliko se kršćanstvo razlikuje od drugih svjetovnih ideologija, koje se nužno moraju nositi s protokom vremena, „kameleonski“ se prilagođavajući promjenjivoj modi i tražeći sve novokovnije i privlačnije izričaje.
Sve je to upravo suprotno od onoga što bi trebao činiti dobri katolički natražnjak koji je, dok Povijest nezaustavljivo ide naprijed, pozvan neprestano se osvrtati unatrag, usredotočujući svoju pozornost na vrlo kratko vremensko razdoblje između prve i tridesettreće godine grgurovskoga kalendara.
Svaki pravi kršćanin ne može biti nego natražnjak: on je, naime, svjestan kako se iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu uvijek pomiče udaljenost između trenutka Božje Objave, koji je iza njega, i sadašnjega trenutka. Zbog toga razloga, ako ne želi izgubiti iz vida objavljenu Istinu, morat će se nadljudski potruditi i osvrnuti se dvadeset stoljeća unatrag: vječnost, luda trka unatrag u vremenu!
Eto zašto je prikladno da mudri natražnjak zadrži vrlo izoštren pogled i vrlo istančan sluh koji mu omogućuju vratiti se u onaj čas u kojem je Riječ prodrla u Povijest kako bi prenijela Svoja nepromjenjiva učenja ljudima.
Isto tako, ako ne želi pokleknuti i hoće ostati na pravom putu, naš tvrdoglavi natražnjak morat će se neprestano osvrtati unatrag kako bi pio sa spasonosnoga izvora višetisućljetne predaje Crkve što se stoljećima hrani vjerom mnogih natražnjaka koji su nam prethodili. To su oni klerici i oni laici koji nikada nisu skidali pogled s toga Čovjeka-Boga koji je uporno ostao postojan ondje gdje je bio, to jest više od dvije tisuće godina iza naše promjenjive sadašnjosti.
Ali postoji još jedan razlog više da budemo zahvalni Svetomu Otcu za dar ove nove riječi (u talijanskom) koja nas, osim što pojašnjava kako se svaki dobar kršćanin mora ponašati, u svakom pogledu suobličuje božanskomu Učitelju.
Tko je zapravo bio najnatražniji među natražnjacima ako ne Gospodin naš Isus Krist?
Dovoljno je sjetiti se onoga o čemu izvješćuje Evanđelje po Mateju u 19. poglavlju, u redcima 3–9, kada je Isus, koga su farizeji pitali je li mužu dopušteno otpustiti svoju ženu, odgovorio: „Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“, a kada su mu prigovorili da im je Mojsije zapovjedio (r. 7) da daju otpusno pismo, on ih je kao savršeni natražnjak opomenuo sljedećim riječima: „Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako. A ja vam kažem: Tko otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – pa se oženi drugom, čini preljub.“
Stoga Sin Božji ne samo da nije povjerio farizejima novo „napredno“ učenje u skladu s vremenima koja se mijenjaju, nego nije smatrao dopuštenom ni praksu koja je tada bila na snazi. On je zapravo napravio dvostruki skok unatrag u vremenu: prvo dobrih trinaest stoljeća da bi došao do Mojsija i označio kako je otpuštanje bilo dopušteno „zbog tvrdoće njihovih srca“; zatim se vratio čak i dalje do početaka izraelske povijesti kako bi opravdao da „od početka ne bijaše tako“ i da je stoga potrebno obnoviti drevni Zakon koji je otpuštanje smatrao preljubništvom.
Ako to od Krista nije bilo natražnjaštvo, što će onda drugo biti?
Ovdje je potrebno istaknuti kako je pojam natražnjaštva, koji je vrhovni prvosvećenik mudro uveo u naš jezik, vrlo pozitivan jer nas obvezuje na povratak svojim izvorima, to jest utjelovljenoj Riječi i svjedočanstvu Apostola narodâ, koji se toliko trudio – mora mu se za to odati priznanje! – da se ubroji među prve i najuvjerljivije natražnjake svoga vremena i kasnije Povijesti.
Svetoga Pavla slijedili su mnogi drugi vrlo čestiti natražnjaci koji su svoj pogled i srce uvijek držali uprte natrag, prema svome božanskome Učitelju:[2] natražnjaci su bili crkveni naučitelji, veliki teolozi, pape, biskupi i mnogi dobri svećenici koji su vodili golemo stado Božjega naroda kroz ove dvije tisuće godina Povijesti.
Vjerujemo stoga kako će Njegova Svetost papa Franjo također nastojati da ga se jednoga dana sjećaju kao vrhovnoga natražnjaka Katoličke Crkve kao što su bili naš Gospodin, dvanaest apostola, veliki svetci među kojima, da se navede samo neke, spominjemo: Grgura Velikoga, Ambrozija, Augustina, Jeronima, Tomu Akvinskoga, Bonaventuru, Benedikta Nursijskoga, Bernarda iz Clairvauxa, Alfonza Mariju Liquorija, Franju Saleškoga, Ivana od Križa, Antuna Padovanskoga, Tereziju Avilsku, Franju Asiškoga, Katarinu Sijensku, Tereziju iz Lisieuxa, Hildegardu, Ivana Bosca, Pija iz Pietrelcine, Pija X., Pija XII., Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.
Lorenzo Gnavi Bertea,
jednostavni natražnjak u nasljedovanju Onoga koji nas poziva da svoj pogled uvijek držimo usmjeren natrag prema Njemu.
s talijanskoga preveo Petar Marija Radelj
[1] Prevoditeljska napomena: Imenica indietrista na hrvatski se može prevesti kao natražnjak, nazadnjak, zaostali, zaostajac i zaostavnik. U talijanskom je riječ skovana od priloga indietro koji znači 1. iza nekoga, u pozadinskom položaju (sjediti malo unazad, okrenuti se unatrag, ostaviti nekoga iza), slikovito biti u zaostatku (u pripremi, s radom), udaljen od najpoželjnije točke, u prisnom govoru i neuvjetovanoj uporabi odnosi se na osobu koja nema normalan umni razvoj; 2. u smjeru natrag, suprotno od naprijed, s kojim se često povezuje (hodanje naprijed i nazad, prema unatražnom kretanju, vraćanje kazaljki na satu unazad); ići unatrag, kasniti (sat mi ide natrag, sat mi kasni), također u slikovitom smislu: stupati natrag, povlačiti se, vraćati se, nazadovati; slikovito: povući se, ne održati obećanje (htjeti, dati, poslati nešto natrag, u naknadu); napraviti korak natrag, smanjiti svoje zahtjeve, odreći se čega; učiniti, napraviti korak nazad, također se kaže da se nastavlja rasprava od točke koja je prethodila onoj do koje se došlo, napraviti korak naprijed i dva nazad, nazadovati više nego što se napreduje, hodati natraške, pasti unatrag (izvor).
[2] Prevoditeljska napomena: Usp.: „U te su, Gospodine, uprte oči moje, k tebi se utječem, ne daj da mi duša propadne!“ (Psalam 141, 8); „Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom“ (Hebrejima 12, 2–3).
