Pokoravati se građanskoj vlasti? – razmišljanje uz 29. nedjelju kroz godinu (A)


Čitanja: Iz 45, 1.4-6; Ps 96, 1.3-5.7-10a.10c; 1Sol 1, 1-5b; Mt 22, 15-21


U današnjem Evanđelju čitamo kako farizeji žele uhvatiti Isusa u riječi pitajući ga: “Učitelju! Znamo da si istini te po istini putu Božjemu učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?” Pitanje je bilo vrlo opako, jer je moglo biti preformulirano: “Trebamo li dopustiti da nam car oduzme dio slobode? Da nam uzima naša dobra i učvršćuje svoju vlast nad nama?” No Isus je više nego jasan i nisu ga mogli uhvatiti u riječi kako bi ga optužili i diskreditirali. On zna koje je njegovo poslanje i što je to važno u ljudskome životu i ne da se navući na tanak led. Zato je njegov odgovor, nakon što je zatražio da mu pokažu monetu s carevim likom, više nego kategoričan: “Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.” Jer bilo je zanimljivo da u svakodnevnom životu nisu odbijali koristiti rimski novac, premda je na njemu bio carev lik, ali su postavljali pitanje je li dopušteno plaćati porez caru.

No, u naše vrijeme mogli bismo to pitanje postaviti na nešto drugačiji način, ali vrlo aktualan. Mogli bismo pitati Isusa trebamo li slušati građanske vlasti. Trebamo li kao vjernici biti poslušni Stožeru i protuepidemijskim mjerama koje donosi ili se buniti protiv istih mjera? Smiju li nam građanske vlasti uskratiti dio slobode i postaviti svoje odredbe i nametnuti pravila s kojima se mi ne slažemo? Danas doista, u našem društvu mnogi o tome raspravljaju i postavljaju takva pitanja. Čak od nas svećenika traže savjet ili s nama dijele svoja mišljenja i neslaganja. Ponekad se čude onima koji inzistiraju na svim propisanim mjerama, kao i izjavama mjesnih pastira koji traže od svećenika i vjernika da se poštuju propisane mjere.

Teško bi bilo dati odgovore koji će sve zadovoljiti, što je uostalom i nemoguće. Nije ni Isus dao odgovor koji je sve zadovoljio, ali je bio jasan onima koji su tražili u životu bitno, a to je Bog i njegovo lice. Mnogi su farizeji bili nezadovoljni time što je rekao da treba plaćati porez rimskoj državi, no on je prije svega htio istaknuti kako se pravi vjernik treba usredotočiti na čašćenje Boga, a ne stavljati u prvi plan građanske odredbe. Kao vjernici ne bismo se trebali niti baviti najprije tehničkim ili neminovnim obvezama, već se usmjeriti prema Bogu i truditi se njemu iskazivati štovanje i nastojati mu potpuno pripadati. I onaj tko dolazi kao vjernik u crkvu ne bi smio imati u prvome planu odredbe građanskih vlasti o dezinfekciji ruku i nošenju maski, već bi morao imati misli usredotočene na Boga. Time mu postaju drugotne odredbe koje mu društvo određuje, ukoliko one ne utječu na njegovo štovanje Boga. Samo ako bi se radilo o nećudorednim odredbama i obvezama koje bi umanjivale čašćenje Boga, tada bi vjernik bio dužan intervenirati. Od nas kao vjernika ne očekuje se da izokrenemo ova dva reda stvari, jer je i Isus rekao da treba dati caru carevo, a Bogu Božje. To jest, rekao nam je da kao građani slušamo zakonite građanske vlasti, no da svoju pozornost usredotočimo na to da se Bogu posvećujemo i da Boga slobodno slavimo. Pa ako je cijena toga za sada poštovati odredbe građanskih vlasti poradi općeg društvenoga dobra, mi kao vjernici nismo oni koji će tražiti nešto drugo ispred samoga Boga. Pa i kada tražimo slobodu, tražimo slobodu štovanja, kako bismo na to mogli uzvratiti darom odgovornoga ponašanja.

Ako ćemo onda Isusovim pogledom promatrati stvarnost, onda nećemo biti borci za neku lažnu slobodu, koja je uvijek na zemlji ograničena, htjeli mi to ili ne, osim kad se naša sloboda susretne s Bogom. Tada postaje neizmjerna i apsolutna i nje se ne želimo odreći. To je sloboda slavljenja Boga i primanja njegovih darova koja nam je prioritet, pa očekujemo da nam ona bude omogućena jer je bitna sastavnica bića, sloboda bez koje se ne može. Mi ne tražimo za sebe slobodu lažnih užitaka, slobodu zabave i površnog zemaljskog ispunjenja, već slobodu koja nas čini ljudima, a to je sloboda djece Božje i sloboda zajedništva s Bogom. Tko se od nas usredotoči na takvu vrstu slobode, neće se zamarati onom zemaljskom koja je po sebi ograničena, nego će u svojoj ograničenosti težiti onoj Božjoj slobodi. Naš je Gospodin htio da usmjerimo pogled prema takvoj stvarnosti, te da se ne damo manipulirati, jer ćemo, poslušni njegovoj riječi, mnogo bolje osjetiti bilo života, pa i opasnosti koje postoje u ograničavanju ili promicanju ljudskih sloboda. Neka nam Gospodin bude važan i prema njemu usmjeravajmo svoj pogled i svoje biće,  pa ćemo s velikom sigurnošću i preciznošću znati koje ja naša građanska dužnost i odgovornost, a da pri tome nećemo zanemariti sebe ni svoga Boga.