Pokornička slavlja u liturgijskoj praksi
Uvod
Jedan revni njemački župnik i moj poznanik našao se na godišnjem odmoru u Mađarskoj, negdje na Blatnom jezeru. Budući da nije znao mađarski, otišao je na nedjeljnu misu kao običan vjernik. Kako ništa nije razumio – priznao je – za vrijeme mise se obazirao lijevo i desno i zapazio kako se vjernici ispovijedaju. Kakav već jest – Nijemac – gledao je na sat i uočio da su takve ispovijedi trajale 3-4 minute. I onda se hvatao za glavu i pitao: „Kakva je to degradacija sakramenta?“ No, s druge strane, taj isti župnik u Njemačkoj brižno je njegovao pokornička slavlja (Bußgottesdienst). Za Božić i Uskrs revno bi pripravljao vodič za takva slavlja s uvodom, čitanjima, psalmima s notama, meditacijama, ispitom savjesti, molitvom za oproštenje grijeha… Crkva je bila puna, bogoslužje je trajalo otprilike jedan sat. U sklopu toga vjernici su bili upućeni da idućih dana pristupe pojedinačnoj ispovijedi. Rezultat: izuzetno malen broj njih pristupao je pojedinačnoj (sakramentalnoj) ispovijedi. E sada, ako je ono u Mađarskoj (a ista se praksa događa i u nas) degradacija sakramenta pomirenja, kako vrednovati drugi slučaj, gdje sakramenta zapravo i nema? Kako prosuditi i urediti ove dvije dijametralno suprotne prakse? Tražeći odgovor na ovo pitanje pogledat ćemo kako su izgledala pokornička slavlja kroz povijest te što o tim slavljima govore današnje liturgijske knjige i važeće crkvene odredbe.
1. Povijesni pregled
Kao što je poznato, u samim počecima pokora i pomirenje primjenjivali su se samo za osobito teške grijehe.[1] Već Pavao govori o privremenom isključenju iz zajednice javnog grešnika, da bi ga se kasnije – raskajanoga – moglo opet primiti natrag.[2] Uskoro se – barem od 2. stoljeća – razvila kanonska pokora koja se nametala samo za posebno teške grijehe. Ona je bila usko povezana sa zajedničkim liturgijskim slavljima.[3] Valja imati na umu da je biskup bio onaj koji je trebao prosuditi treba li nekome biti nametnuta pokora. Odnosno on ju je određivao ovisno o vrsti grijeha. Prema tome, ili je grijeh bio javno poznat, ili ga je grešnik ispovjedio biskupu, koji je na osnovu toga određivao pokoru i onda pokornika isključio iz zajednice za vrijeme trajanja pokore. Naime, Crkva nije odobravala javno ispovijedanje grijeha.[4] Evo kako je to zabilježeno u Gelazijevu sakramentaru.[5] Prvo se donosi na obred ulaska među pokornike.[6] Bio je liturgijski čin kojim bi grešnik bio službeno odijeljen od ostalih vjernika. Obred se slavio na Pepelnicu: pokornik bi dobio pokornički pojas, bio posut pepelom, a nad njim bi onda biskup molio. Nakon izvršene pokore (koja je trajala od jedne do tri godine) pokornika bi na Veliki četvrtak biskup pred okupljenom zajednicom pomirio (mi bismo rekli, sakramentalno odriješio).[7] Tom bi prigodom prvo đakon pozvao sve prisutne da mole za pokornika, a biskupa molio da pokornika odriješi. Nakon homilije biskup bi nad pokornikom izmolio molitvu pomirenja, čime bi on ponovno postao dionik euharistijskog zajedništva s ostalima.[8] Ta je pokora bila neponovljiva, a u isto vrijeme veoma teška, jer su i nakon pomirenja ostajale neke pokorničke zabrane, poput one da tako pomireni pokornik ne može sklopiti ženidbu, a ako je već bio u braku, trebao je živjeti u bračnoj suzdržljivosti. Zbog toga su čak i biskupi preporučivali mlađima da kanonsku pokoru odgode do starosti. Uskoro je kanonska pokora izgubila svoj izvorni značaj te je u velikom broju slučajeva postala tek „priprava za smrt“ starijih vjernika.[9]
Od 8. stoljeća javlja se tarifna pokora. Novost je u tome da je službenik mogao biti svaki prezbiter, a pokora je bila ponovljiva. Osim kada se – u nekim posebnim slučajevima – nalagala pokora u vidu obveze na hodočašće, iz tarifne je pokore redovito bila isključena zajednica. Bili su dovoljni prezbiter i pokornik. Uskoro je posve nestao zajedničarski vid slavljenja sakramenta pokore. Tako tridentski obrednik[10] određuje da sakrament pokore slavi samo pokornik i svećenik.
2. Red pokore koji je na snazi
Prethodne napomene Reda pokore koji je na snazi podijeljene su na 6 poglavlja: 1. Otajstvo pomirenja u povijesti spasenja, 2. Pomirenja pokornika u životu Crkve, 3. Službe i dužnosti u pomirenju pokornika., 4. Slavljenje sakramenta pokore, 5. Pokornička slavlja i 6. Prilagodbe obreda pojedinim krajevima i prilikama.[11] U spomenutom se 4. poglavlju ponovno – kao mogućnost – predviđa zajedničko slavljenje ovoga sakramenta. U 4. poglavlju Prethodnih napomena[12] predstavljaju se tri oblika slavlja pokore: A. Red pojedinačnog pomirenja pokornika,[13] B. Red pomirenja više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem,[14] C. Red pomirenja više pokornika s općom ispovijedi i odrješenjem.[15] U 5. poglavlju predstavlja se pokorničko (nesakramentalno) slavlje. U obredniku se nude razni tekstovi za slavlje pomirenja,[16] a u Dodacima (s vlastitom numeracijom) odrješenje od cenzura,[17] uzorci pokorničkih slavlja,[18] te nacrt ispita savjesti.[19] Analizirat ćemo sva tri reda i pokorničko (nesakramentalno) slavlje.
2. 1. Red pojedinačnoga pomirenja pokornika
Obnovljena liturgija načelno kao uzor uvijek stavlja ono bogoslužje koje slavi Crkva – zajednica vjernika. Međutim, u ovom slučaju pojedinačno slavljenje kao da ima prednost. Naime, Red pokore ovaj pojedinačni način stavlja na prvo mjesto te ga tako, na izvjestan način, stavlja kao „više redovit“. Inače, struktura je skladna i lako provediva. Poslije prijema pokornika ostavlja se prostor za bogoslužje riječi. Nakon ispovijedi grijeha svećenik kaže nekoliko poticajnih riječi, nalaže pokoru i daje odrješenje. Na koncu pokornik i svećenik zajedno daju hvalu Bogu. U praksi se – kada ima puno pokornika – redovito ispušta bogoslužje riječi iz obzira prema onima koji čekaju…
Obrazac odrješenje je nov i vrijedi za svako slavljenje sakramenta pokore. Prvi je dio deprekativan, a zaključni indikativan, koji se ujedno smatra bitnim za sakramentalno odrješenje:
Bog, Otac milosrđa, koji je smrću i uskrsnućem svojega Sina pomirio sa sobom svijet i izlio Duha Svetoga za otpuštenje grijeha, neka ti po službi Crkve udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.[20]
U vrijeme nastajanja ovoga obrednika liturgičari su predlagali više formula koje su, prema drevnoj predaji, bile deprekativne. Međutim, prihvaćena je samo gore navedena.[21]
2.2. Red pomirenja više pokornika
s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem
U prethodnim napomenama stoji: „Kada se zajedno skupi više pokornika za sakramentalno pomirenje, prikladno je da se na nj priprave slavljenjem Božje riječi.“[22] Dakle, služba riječi u ovome redu se pretpostavlja, što se vidi i iz same strukture navedenog reda.
Evo osnovne strukture prema Prethodnim napomenama:[23]
- Uvodni obredi
- Slavljenje riječi Božje
- čitanja,
- homilija
- ispit savjesti
- Obred pomirenja
- opća ispovijed grijeha
- pojedinačna ispovijed i odrješenje
- zahvala za Božje milosrđe i zaključni obred
Za sve ove dijelove u Dodacima se nudi više mogućih obrazaca.[24] Valja primijetiti da zajedničko bogoslužje riječi i ispit savjesti kao priprava za pojedinačnu ispovijed nemaju utemeljenja u tradiciji. Novost je u tome, što se središnji dio tog pomirbenog slavlja – ispovijed i pomirenje – događaju privatno i pojedinačno. Ispovijed grijeha, naravno, uvijek treba ostati pojedinačna i tajna. Međutim, u vrijeme priprave ovoga obreda liturgičari su predlagali da se sakramentalno pomirenje, tj. odrješenje, uz uobičajene uvjete, podijeli svima koji su prethodno u istom slavlju pojedinačno ispovjedili svoje grijehe svećeniku, upravo onako kako je u starini biskup na Veliki četvrtak javno odrješivao i pomirivao sve one koji su izvršili nametnutu pokoru. Dakle, to ne bi bila novina![25] Međutim, Kongregacija za nauk vjere to nije dopustila i za to nije dala nikakvo objašnjenje.[26] Iako je liturgijska obnova veoma naglašavala zajednička slavlja svih liturgijskih čina, u ovom slučaju to nije dopušteno. Možda se Kongregacija bojala zloporaba ili pak krivog shvaćanja nekih vjernika tako da bi oni, na primjer, mogli pristupiti takvom skupnom odrješenju bez prethodne pojedinačne ispovijedi. Međutim, to bi se relativno lako moglo riješiti jasnom odredbom da je pojedinačna ispovijed uvjet za valjano odrješenje.[27]
2.3. Red pomirenja više pokornika
s općom ispovijedi i odrješenjem
Ovaj je red predviđen u nekim slučajevima, kad je materijalno nemoguće da se vjernici – bez vlastite krivnje – pojedinačno ispovjede. Uvodne napomene u tome smislu donose jasne odredbe:
31. Pojedinačna i cjelovita ispovijed i odrješenje jedini su redoviti način kojim se vjernik, svjestan teškoga grijeha, pomiruje s Bogom i Crkvom; samo fizička ili moralna nemogućnost ispričava od takve ispovijedi, pa se u tome slučaju pomirenje može postići i na druge načine.
Većem broju pokornika zajedno i bez prethodne pojedinačne ispovijedi opće se odrješenje ne može podijeliti osim:
a) ako prijeti smrtna opasnost te svećeniku ili svećenicima nedostaje vrijeme da saslušaju ispovijedi pojedinih pokornika;
b) ako je velika potreba, to jest kada s obzirom na broj pokornika nema dovoljno ispovjednika da saslušaju kako treba ispovijedi pojedinaca unutar prikladnoga vremena, tako da bi pokornici, bez vlastite krivnje bili prisiljeni dugo ostati bez sakramentalne milosti ili svete pričesti; ali se potreba ne smatra dovoljnom ako ispovjednici ne mogu biti na raspolaganju samo zbog dolaska velikog broja pokornika, kao što se može dogoditi na nekoj velikoj svečanosti ili hodočašću.
32. Prosuditi postoje li uvjeti što ih traži br. 31, pripada dijecezanskom biskupu, koji, vodeći računa o kriterijima što su usuglašeni s ostalim članovima konferencije biskupa, može odrediti slučajeve takve nužde.
34. Oni kojima se teški grijesi opraštaju općim odrješenjem neka što prije, kad budu imali priliku, pristupe pojedinačnoj ispovijedi prije nego ponovno prime takvo odrješenje, osim ako su u tome opravdanim razlogom spriječeni. No svakako treba da u roku od godine dana pristupe ispovjedniku, osim ako postoji moralna nemogućnost. I za njih, naime, vrijedi zapovijed koja naređuje svakom kršćaninu da barem jednom na godinu mora osobno ispovjediti svećeniku sve svoje teške grijehe koje nije pojedinačno ispovjedio.
Ovaj red, koji predviđa opću ispovijed i skupno odrješenje, nema utemeljenja u tradiciji. Crkvu je, naime, puno više zanimalo obraćenje, pa tek onda samo odrješenje. U ovom se slučaju sakrament pomirenja može shvatiti odveć pravnički. Na koncu, ovaj je red nekako necjelovit, jer za pokornika ostaje obveza da sve te (odriješene!) grijehe kasnije ipak ispovjedi u pojedinačnoj ispovijedi.[28]
Određene kontroverze – pa i različitu praksu – unijelo je pitanje, kako se imaju shvatiti odredbe da se ovaj oblik pomirenja može uzeti kada postoji „velika potreba“, odnosno u kojim bi se slučajevima moglo reći da bi (bez ovakvog slavljenja pokore) „pokornici, bez vlastite krivnje bili prisiljeni dugo ostati bez sakramentalne milosti“? U tome je smislu indikativan razvoj takve prakse u Švicarskoj. Švicarski su biskupi godine 1974. izjavili da se takve prilike (velike potrebe kada bi vjernici bez svoje krivice dulje ostali bez ovog sakramenta) „u našoj zemlji mogu pojaviti, na primjer, u vremenu priprave za Božić ili Uskrs. Na župnicima je i na rektorima crkava, da prosude ima li takve potrebe. Svjesni svoje odgovornosti, svećenici trebaju djelovati razborito i u skladu sa svojim Ordinarijem.“[29]
U praksi je ispalo da je pojedinačno ispovijedanje grijeha praktički nestalo, jer su vjernici u najvećoj mjeri dolazili samo na takva pokornička slavlja s općim priznavanjem grijeha i zajedničkim odrješenjem. Očito je bilo, da se umjetno stvarala takva potreba. Zbog takvih – umjetno stvorenih – nejasnoća Ivan Pavao II. je 2002. još jedanput pojasnio značenje odredbi iz Reda pomirenja. On naglašava da se ovaj obred može uzeti u slučaju smrtne opasnosti i u slučaju velike potrebe kada bi vjernici bez svoje krivice ostali dulje vremena bez ovog sakramenta, o čemu odlučuje ordinarij usklađen s Biskupskom konferencijom.[30]
U skladu s ovim motu proprijem Švicarska biskupska konferencija 1. siječnja 2009. revidira svoju raniju odluku i izjavljuje da je osobno i potpuno priznavanje grijeha te pojedinačno odrješenje jedini redovit put kojim se vjernik pomiruje s Bogom i Crkvom. Nadalje, švicarski biskupi u istom dokumentu određuju da se u pokorničkim slavljima odrješenje daje pojedinačno i to nakon osobnog priznavanja grijeha, ili – ako nema pojedinačne ispovijedi – da se ovo slavlje zaključi običnom deprekativnom molitvom za oproštenje grijeha.[31] Nadalje se određuje da se skupno odrješenje može podijeliti samo u slučaju neposredne smrtne opasnosti.[32] Međutim, pokazuje se da je izuzetno teško skloniti vjernike da prihvate ovu odredbu, nakon višegodišnje drugačije prakse. Naime, iako u takvim bogoslužjima više nema sakramentalnog odrješenja, tamošnji vjernici u velikom broju sudjeluju u takvim (nesakramentalnim) pokorničkim bogoslužjima, a nakon toga njih veoma malen broj pristupa pojedinačnoj ispovijedi, kako mogu posvjedočiti svećenici koji tamo djeluju. Ista je situacija i u drugim Crkvama njemačkog govornog područja (Austrija, Njemačka) iako nigdje nikada nije bila dopušteno podjeljivati zajedničko odrješenje. Velika većina vjernika se ponaša kao da (nesakramentalno) pokorničko slavlje zamjenjuje pojedinačnu ispovijed i odrješenje. U nas nije bilo takvih kontroverzi. Biskupska konferencija Jugoslavije je na svom jesenskom saboru 1974. odredila:
S obzirom na Norme za podjeljivanje skupnog odrješenja koje je izdala Sveta stolica, Biskupska konferencija smatra da u nas za sada ne postoje uvjeti iz t. 3. spomenutog dokumenta, pa prema tome nema mjesta za podjeljivanje takvog odrješenja. Ovaj opći sud BKJ po sebi ne dira prava pojedinog mjesnog ordinarija da za svoje područje odredi drugačije.[33]
Još jedno pitanje. Kada su već predviđena zajednička pokornička slavlja (Red pomirenja više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem te Red pomirenja više pokornika s općom ispovijedi i pojedinačnim odrješenjem), zašto se to ne bi slavilo pod misom, kako su to neki predlagali u vremenu liturgijske reforme, kao što ta mogućnost postoji, na primjer, u slavljenju krštenja ili vjenčanja? Međutim, to je izričito zabranjeno rješenjem Kongregacije za nauk vjere 1972.,[34] bez nekog posebnog obrazloženja.[35]
2.4. Pokornička slavlja
Radi se o nesakramentalnom slavlju. To je prigodna služba riječi koja vjernike poziva na pokajanje i pripravlja ih za sakramentalno pomirenje koje će kasnije (sljedećih dana) uslijediti. Prethodne napomene objašnjavaju korist i značenje ovih slavlja:
Treba paziti da se ta slavlja u vjerničkom mnijenju ne pobrkaju sa samim slavljenjem sakramenta pokore. Ta su pak pokornička slavlja veoma korisna za promicanje obraćenja i očišćenja srca.
Pokornička slavlja zgodno se upriličuju osobito s ovim ciljevima:
– da se njima u kršćanskoj zajednici promiče duh pokore;
– da se vjernicima pomogne u pripravi na ispovijed koju pojedinci kasnije, u pogodno vrijeme, mogu obaviti;
– da odgajaju djecu kako bi postupno oblikovala svoju savjest o grijehu u ljudskom životu i o oslobođenju od grijeha po Kristu;
– da se pomogne katekumenima u obraćenju.
Osim toga, gdje nema svećenika koji bi podijelio sakramentalno odrješenje, pokornička su slavlja silno korisna jer pomažu da se vjernici raspolože za čin savršenog pokajanja iz ljubavi, kojim, u želji buduće sakramentalne pokore, mogu postići Božju milost.[36]
Ustrojstvo pokorničkog slavlja je kao i u drugim slavljima Božje riječi:
- Uvodni obredi (pjesma, pozdrav, molitva);
- Čitanje Svetoga pisma, pjevanje psalama, homilija, ispit savjesti;
- Molitva okupljenih vjernika (pokajanje);
- Molitva Gospodnja pri čemu se naglašava „otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim…“ i „izbavi nas od zla“.
- Zaključna molitva (eventualno zazivanjem Božjeg oproštenja) i otpust naroda.
Ovakva bogoslužja može predvoditi i laik. Iako bi ova slavlja trebala biti tek priprava za pojedinačno priznavanje grijeha i pojedinačno odrješenje od strane svećenika, u crkvama njemačkog govornog područja najveći dio onih koji sudjeluju u pokorničkim nesakramentalnim slavljima, kao što smo spomenuli, nakon toga ne pristupaju pojedinačnoj ispovijedi.[37]
3. Mogućnosti i perspektive
Svako je bogoslužje u Crkvi nužno zajedničarsko, odnosno slavlje cijele Crkve snagom Duha Svetoga (kao što, primjerice, čak i privatno moljenje časoslova predstavlja čin Crkve). Zato ćemo ukratko predstaviti mogućnosti koje u tome smislu pruža Red pomirenja pojedinih pokornika, a veću ćemo pozornost, naravno, posvetiti mogućnostima koje pruža Red pomirenja više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem te mogućnostima koja pružaju Pokornička (nesakramentalna) slavlja. Budući da je naša Biskupska konferencija izjavila da u nas nema potreba slaviti pomirenje više pokornika s općom ispovijedi i odrješenjem, mogućnosti toga reda nećemo posebno obrađivati.
3.1. Red pomirenja pojedinih pokornika
Valja imati na umu da je i red pojedinačnog pomirenja pokornika zajedničarski čin, jer se svako bogoslužje – pogotovo ono sakramentalno – odvija u Crkvi i s Crkvom snagom Duha Svetoga. Zato bi bilo važno nastojati njegovati službu riječi (ili barem kraće svetopisamsko čitanje), jer je i iz toga vidljivo da se ne radi tek o susretu ispovjednika i pokornika. Čitanje Božje riječi ukazuje nam na djelovanje Duha Svetoga što se događa u Crkvi. To se pogotovo može i treba ostvariti u „ispovjednim razgovorima“, tj. uz ispovijedi povezane s duhovnim vodstvom gdje pokornik i ispovjednik imaju na raspolaganju dovoljno vremena. Jednako tako – kada god je to moguće – iz istog razloga bilo bi važno da ovo slavlje bude u sakralnom prostoru.
3.2. Red pomirenja više pokornika
s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem
Budući da postoji mnogo obrazaca i materijala za ovo slavlje (a i sam ih obrednik nudi), ne bi trebalo biti osobito teško pripraviti ovo bogoslužje. Naravno, svaki ponuđeni materijal potrebno je prilagoditi određenoj zajednici. Kao u svakom bogoslužju, važno je da se obredu dadne „duša“, a ne da se samo iščita ono što piše. Evo napomena uz određene mogućnosti.
3.2.1. Povoljan omjer ispovjednika i pokornika
Ovo slavlje – rekli bismo – ne bi trebalo trajati dulje od nedjeljne mise, dakle, do jednoga sata. Zbog toga je presudno da bude povoljan omjer broja pokornika i ispovjednika. Naravno, važna je i određena disciplina pokornika, jer je potrebno doći u točno određeno vrijeme, što može biti problem tamo, gdje su vjernici navikli da „velika ispovijed“ traje tijekom cijeloga dana. Na župniku je, odnosno, na rektoru crkve da procijeni, je li moguće – obzirom na broj raspoloživih ispovjednika – za cijelu zajednicu ponuditi ovaj red pomirenja.
3.2.2. Pojedine skupine
U većini župa teško će se za cijelu zajednicu moći ostvariti ovakvo pokorničko slavlje, jer se redovito ne može naći dovoljan broj ispovjednika. Međutim, red pomirenja više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem može se razmjerno lako upriličiti s određenom (manjom) skupinom vjernika. To mogu biti određene katehetske skupine (djeca, krizmanici, mladi), kao i pojedine skupine i duhovni pokreti u župi, odnosno, određena katolička društva. Izvrsna prigoda mogu biti i duhovne vježbe ili obnove, zatim hodočašća. Naravno, pri tome valja poštovati savjest svakog sudionika, da se ne bi osjećali prinuđenim pristupiti sakramentalnoj ispovijedi. Jednako tako, u skladu s načelima katoličke moralke, valja omogućiti vjernicima slobodu izbora ispovjednika. U svakom slučaju, po sebi je razumljivo da određeni duhovni susreti budu prigoda i za sakramentalno pomirenje. S druge strane, ovakvo slavlje može uvelike pomoći vjernicima iz takvih skupina da dublje i osobnije shvate narav grijeha i veličinu Božjega praštanja koje se događa snagom Duha Svetoga po službi Crkve.
3.2.3. Mogućnosti u svetištima
Posebno je pitanje mogućnost ovakvih slavlja u svetištima. Na pojedine velike svetkovine (npr. svetkovina Velike Gospe u velikim marijanskim svetištima), uz najbolju će volju biti teško postići onaj povoljan omjer pokornika i ispovjednika. Međutim, ovdje bi trebalo računati „na dulje staze“. Naime, bilo bi dobro ustaliti određenu praksu i tradiciju prema kojima bi se određenoga dana upriličilo upravo ovakvo bogoslužje (kao što, na primjer, u takvim svetištima redovito postoji tradicija da u određeno vrijeme bude pobožnost križnoga puta). I u tome slučaju bit će, naravno, onih koji će se i dalje ispovijedati kao i do sada, međutim, dobro je znati da npr. uoči neke svetkovine u određeno vrijeme bude upravo takvo slavlje nakon kojega može slijediti misa.
3.2.4. Služba riječi na početku „velikih ispovijedi“
Budući da sâm obrednik bogoslužje riječi u ovome obredu – kao što je već bilo rečeno – naziva pripravom, tj. dijelom pokorničkog slavlja,[38] moguće je da takva priprava bude i na početku „velike ispovijedi“. U tome slučaju je obred praktično isti kao i u prethodnim primjerima. Međutim, budući da ovakve ispovijedi traju više od dva sata, na njemu će sudjelovati samo oni koji prvi dođu.[39] Osim toga, u tome slučaju nema mjesta za zajedničku zahvalu. Međutim, po sebi vrijedi vjernicima ponuditi i ovaj „skraćeni“ oblik.
3.3. Pokornička slavlja
Rekao bih da je u našim prilikama teže ostvarivo da cijela župna zajednica dođe na pokorničko (nesakramentalno) slavlje, da bi se onda prvom prigodom (sljedećih nekoliko dana) pojedinačno ispovjedili. Naime, kada dođu da pokorničko slavlje, vjernici se žele i pojedinačno ispovjediti (da „ne dolaze dva puta“). Osim toga, rekao bih, valja biti oprezan s eventualnim uvođenjem takve prakse. Vidjeli smo kako je prenaglašavanje i krivo shvaćanje pokorničkih slavlja u Crkvama njemačkog govornog područja dovelo do velikog opadanja sakramentalne ispovijedi. Međutim, takvo bi se slavlje u nas moglo upriličiti s određenim skupinama. Npr. u sklopu župne kateheze kateheta (ne nužno svećenik) održi pokorničko slavlje sa svojom skupinom u tjednu kada je u župi predviđena „velika ispovijed“ ili jednostavno za svaku se katehetsku skupinu uzme tako slavlje na početku došašća i korizme. To onda može vrijediti i za sve gore spomenute skupine (udruge, pokreti). Međutim, rekao bih, bilo bi puno razboritije – koliko god je to moguće – da pokornička slavlja i po skupinama budu sakramentalna. Tako bi se izbjegla opasnost da se sakramentalno slavlje u svijesti nekih vjernika zamijeni nesakramentalnim.
4. Zaključak
Posve je jasno da je liturgija zajedničarsko slavlje Crkve. Međutim, bilo bi posve krivo pojednostavljivanje kada bismo tvrdili da crvenost nekoga slavlja bitno ovisi o broju sudionika. Onda bi, naime, bilo „kvalitetnije“ misno veleslavlje s tisućama vjernika od nedjeljne mise u maloj filijali s pedesetak vjernika. Dosljedno tome, kada je u pitanju slavljenje sakramenta pomirenja, u „modernim“ liturgijskim tokovima preferira se Red pomirenja više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem naspram reda pojedinačnog slavljenja. Rekao bih da se i u liturgiji valja čuvati pomodnosti. Kao što je u svijetu mode nešto „in“, a nešto „out“ i o tome se ne diskutira, tako se – koji puta – neki dijelovi liturgije predstavljaju kao „in“, dok su drugi „out“ i to u prilično crno-bijelom shvaćanju stvari.
Kao prvo, nema nikakvog razloga red pojedinačnog slavljenja pomirenja smatrati manje poželjnim i manje vrijednim. Konačno, svako liturgijsko slavlje jest nužno slavlje Crkve snagom Duha Svetoga. Prisjetimo se. U obredniku je ovaj red na prvom mjestu. Nadalje, vidjeli smo kako prenaglašavanje zajedničkog slavljenja sakramenta pokore može dovesti do krivog shvaćanja naravi ovog sakramenta sve do njegovog iščeznuća u praksi mnogih zapadnoeuropskih vjernika. A to nije bila namjera. Upravo zbog toga noviji mjesni (Švicarska) i opći akti naglašavaju da je pojedinačna ispovijed i pomirenje bitno.
Nadalje, čini mi se da se posebna mogućnost pruža upravo u slavljenju ovog sakramenta s pojedinim manjim skupinama. Nesakramentalna pokornička slavlja kao priprava za pojedinačnu ispovijed zacijelo će biti korisna u katehetskim skupinama.
Vratimo se pitanju postavljenom na početku. Što je bolje – praksa koju je onaj svećenik vidio u Mađarskoj ili ona koju je on imao u vlastitoj župi u Njemačkoj? Stara mudrost veli: „in medio virtus“ „vrlina je u sredini“, to jest izbjegavati krajnosti. Kao i uvijek, valja slijediti pozitivne liturgijske odredbe i preporuke, pogotovo prethodne napomene svake liturgijske knjige. U tome će slučaju svaki od načina koji predviđa obrednik naći svoje mjesto ovisno o prilikama i pastoralnoj razboritosti onih kojima je povjerena briga za bogoslužje u župnoj zajednici.
[1] Za „svakodnevne grijehe“ vjernici su činili redovitu pokoru: post srijedom i petkom, moljenje psalama, vršenje djela kršćanskoga milosrđa, itd.
[2] Usp. 2 Sol 3,6.14-15; 1 Kor 5,1-5.9-13; 2 Kor 2,5-11.
[3] O kanonskoj i tarifnoj pokori literatura je obimna. Navest ćemo samo nekoliko značajnijih naslova na hrvatskom: D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 285.-288; A, ADAM, Uvod u katoličku liturgiju, Hrvatski institut za liturgijski pastoral, Zadar, 1993., str. 186-189.; V. ZAGORAC, Kristova otajstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998., str. 144.-161.; M. SRAKIĆ – A. JARM (prir.), Pomirbeno slavlje, Biskupski ordinarijat, Đakovo, 1978. Osim toga, nezaobilazne su i ove dvije knjige: C., VOGEL, Il peccatore e la penitenza nella Chiesa antica, LDC, Torino-Leumann, 1967.; ISTI, Il peccatore e la penitenza nel medioevo, LDC, Torino-Leumann, 1970.
[4] Tako, npr. Leon Veliki veli da se grijesi trebaju ispovjediti prvo Bogu, a onda svećeniku (biskupu). Usp. Ep. 148 u: PL 54 1210-1211, ovdje 2011. Usp. također: C., VOGEL, Il peccatore e la penitenza nella Chiesa antica…, str. 32-39.
[5] L. C. MOHLBERG (prir.), Liber sacramentorum Romanae Aeclesiae ordinis anni circuli (Sacramentarium Gelasianum), Casa editrice Herder – Roma, 1981. (= GeV).
[6] Usp. GeV 81-83.
[7] Usp. GeV 352-363.
[8] U GeV 364-374 donosi i obrasce za pomirenje pokornika u smrtnoj opasnosti.
[9] Tako će i danas svećenici reći da često na ispovijed ne dolaze oni koji bi trebali, a oni koji po sebi i ne bi trebali, dolaze redovito…
[10] Usp. Rituale Romanum. Editio Princeps (1614). Edizione anastatica (prir. M. SODI – J. J. FLORES ARCAS), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 2004., str. 40-47 (originalna paginacija) odnosno 48-55 (paginacija ovog izdanja). Identičan obred nalazimo i u posljednjem izdanju ovoga obrednika: Rimski obrednik izdan po naredbi pape Pavla V. i pregledan brižljivošću drugih papa a oblašću svetog G. N. Pija XI. udešen prema Zborniku kanonskog prava, Zagreb 1929., str. 77-87.
[11] Usp. posljednje hrvatsko izdanje ovog obrednika: Rimski obrednik obnovljen prema odluci svetog općeg sabora Drugog vatikanskog, proglašen vlašću pape Pavla VI. Red pokore, KS, Zagreb, 2009. (= RP). Pojedine dijelove ovoga obrednika (osim kada su u pitanju Dodaci) navodimo prema brojevima, a ne prema stanicama.
[12] Br. 15-37.
[13] Sâm obred se donosi u br. 41-47.
[14] Sâm obred se donosi u br. 48-59.
[15] Sâm obred se donosi u br. 60-66.
[16] Br. 67-213.
[17] Str. 193.
[18] Str. 195-250.
[19] Str. 251-254.
[20] RP, br. 46.
[21] Evo dva predložena a neprihvaćena obrasca. Prvi: Dominus noster Iesus Christus, qui seipsum Patri pro nobis obtulit immolatum, quique Ecclesiae suae potestatem contulit remitendi peccata, ipse te gratia Spiritus Sancti a peccatis tuis per ministerium meum absolvat, atque in perfectam Ecclesiae pacem restituat. Qui vivit et regnat in saecula. Amen. Drugi: Dominus noster Iesus Christus, qui passione et resurrectione sua mundum Patri reconciliavit, Spiritus Sancti gratia per ministerium meum peccata tua remittit, ut in plenam Ecclesiae vitam te restituit. Qui vivit et regnat in saecula. Amen. Vidi: A. BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), CLV, Roma, 1983, str. 650 (bilješka br. 14).
[22] RP br. 22.
[23] RP br. 23-30.
[24] Usp. RP Dodatak II. (uzorci pokorničkih slavlja), str. 195.-250. i III. (nacrt ispita savjesti) str. 251.-254. Osim toga postoji puno modela pokorničkog bogoslužja. Ističemo: Marin SRAKIĆ – Antun JARM (prir.), Pomirbeno slavlje, Biskupski ordinarijat, Đakovo, 1978. Osim toga različiti časopisi i brošure donose materijale za takva bogoslužja.
[25] Neki autori donose sljedeći primjer. U slavlju sakramenta potvrde, biskup nad svim krizmanicima govori posvetnu molitvu u množini, da bi nakon toga, na svakog pojedinačno položio ruku i pomazao ga. Usp. A. CARIDEO, Analisi teologica e celebrativa del nuovo “Ordo Pententiae”, u: RAZNI AUTORI, La penitenza. Studi biblici, teologici e pastorali. Il nuovo rito della riconciliazione, LDC Leuman (Torino), 1976., str. 187-221, ovdje: str. 210.
[26] Usp. A. BUGNINI, Nav. dj., str. 651.
[27] Valja ipak priznati da bi u tome slučaju uvijek ostala mogućnost zloporabe. U svakom slučaju odredba je takva kakva jest.
[28] Međutim, u slučaju smrtne opasnosti i ovaj oblik pomirenja ima veliku važnost i dobro je da postoji takva mogućnost.
[29] ŠVICARSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Al servizio della riconciliazione, od 7. studenoga 1974., u: RAZLNI AUTORI, La penitenza…, str. 384-391, ovdje: str. 387-388.
[30] Usp. IVAN PAVAO II., Apostolsko pismo Motu propij Misericordia Dei, o nekim aspektima slavljenja sakramenta pokore (7. travnja 2002) u: Acta Apostolicae Sedis 94 (2002), str. 453. Tekst je također dostupan na stranici: http://w2.vatican.va/content/john-paul-ii/it/motu_proprio/documents/hf_jp-ii_motu-proprio_20020502_misericordia-dei.html (konzultirano 29. kolovoza 2016.).
[31] To je redovito formula koja se nalazi u redu mise: „Smilovao nam se svemogući Bog, oprostio nam grijehe naše i priveo nas u život vječni“.
[32] Usp. ŠVICARSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Revision der Partikularnormen der Schweizer Bischofskonferenz zum neuen Kirchenrecht (Serie VI). Dekret zu can. 961 CIC. Tekst je dostupan na: http://www.bischoefe.ch/dokumente/anordnungen/revision-der-partikularnormen-der-schweizer-bischofskonferenz-zum-neuen-kirchenrecht-serie-vi (konzultirano 29. kolovoza 2016.).
[33] BISKUPSKA KONFERENCIJA JUGOSLAVIJE, Uputa o pomirenju za svećenike, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1976.. str. 18-19. Međutim, za vrijeme domovinskog rata zbog očite neposredne smrtne opasnosti svećenici su s vojnicima slavili treći oblik, to jest Red pomirenja više pokornika s općom ispovijedi i odrješenjem. Međutim, koji puta su neki svećenici zlorabili tu odredbu jer su podjeljivali opće odrješenje i u vrijeme primirja, kada bi vojnici išli „na položaj“ odraditi svoju smjenu, nakon čega bi išli svojim kućama. Dakle, oni su se mogli redovito ispovijedati prije svoje smjene.
[34] Usp. KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Sacramentum poenitentie. Normae pastorales circa absolutionem sacramentalem, 16. iunii 1972, br. X., u: R. KACZYNSKI (prir.), Enchiridion documentorum institutionis liturgicae, I (1963-1973), Marietti, 1976., br. 2828, str. 873. Međutim, poznato mi je da se u nekim crkvama upravo tako čini: vjernici se skupe u crkvi, župnik započne misu te nakon prigodne homilije pozove druge svećenike da pojedinačno ispovijedaju vjernike i nakon toga nastave misu s pripravom darova… Možda to jest u duhu liturgije, ali je izravno protiv crkvenih odredaba.
[35] Paradoksalno je da se – s druge strane – tolerira pojedinačno ispovijedanje za vrijeme mise!
[36] RP 37.
[37] Da se ovakvo slavlje ne bi pobrkalo sa sakramentom pomirenja, neki materijali iz njemačkog govornog područja za pokornička slavlja ne predviđaju čak ni deprekativnu molitvu za oproštenje grijeha („Smilovao nam se svemogući Bog…), e da bi tako vjernike ipak više potaknuli upravo na sakrament pomirenja. Usp. na primjer Pokorničko slavlje za Godinu milosrđa koje je priredila Liturgijska komisija biskupije Eichstätt. Vidi: http://www.bistum-eichstaett.de/fileadmin/glaube-und-leben/heiliges-jahr/Bussgottesdienst_Fastenzeit.pdf (konzultirano 29. kolovoza 2016.).
[38] Usp. RP 23.
[39] Poznato je da zbog velikog broja pokornika, vjernici ne dolaze u isto vrijeme.
