»Svi smo jednim Duhom napojeni.« (1 Kor 12,13)
Shadow

Politeističke religije i religije bez božanstva i osobnoga Boga


Politeističke religije su one u kojima se vjeruje u više bogova. Osim drevnih mezopotamijskih, egipatskih, grčkih ili rimskih mitologija, tu se danas ubrajaju hinduizam, djelomično budizam i šintoizam, kao i preživjeli oblici različitih primitivnih religija. U religije bez božanstva ili bez osobnoga Boga mogu se ubrojiti konfucijanizam, taoizam, zoroastrizam, sikizam itd. Sve su te religije najvećim dijelom rasprostranjene diljem Azije, ali ih manje-više danas pronalazimo u svim dijelovima svijeta. Učenje Katoličke Crkve poziva na poštovanje prema svim religijama u kojima prosijevaju zrake istine, pa se tako i u traganju politeista i pripadnika onih religija koje ne poznaju osobnoga Boga može gledati žeđ za svetim, no svakako treba imati u vidu posebnost i neusporedivost kršćanstva s tim religijama, jer se ono oslanja na izravnu Božju Objavu u Sinu. Više se o hinduizmu može saznati ovdje, o o budizmu ovdje.


Hinduizam


Naziv hinduizam dolazi od Hindu, odnosno Indijac, stanovnik Indije. U tom smislu, izvorni je hinduizam vezan isključivo uz tu zemlju. Znanstvenici nisu usuglašeni s obzirom na početak hinduizma, pa ga tako neki smještaju još oko 3.000. godina pr. Kr., drugi oko 2.000. pr. Kr., treći oko 1750. pr. Kr., a neki u vrijeme između 1.500. i 1.200. pr. Kr. Čini se kako su oni prvi oblici vjerovanja koji će se s vremenom djelomično preliti u institucionalni hinduizam nastali još prije 3.000. god. pr. Kr., kada neki smještaju rođenje Krišne (Kršne), kojeg Bhadavad Gita, jedan od najznačajnijih indijskih filozofsko-pjesničkih djela, navodi kao najvažnijeg i vrhovnog boga. S druge strane, čini se da je onaj suvremeniji i institucionalni oblik hinduizma nastao između 1.500. i 1.200. god. pr. Kr., odnosno nakon što su u neka indijska područja prodrla arijska plemena i sa sobom donijela svoju kulturu i svoja vjerovanja, a koja su se ubrzo izmiješala s kulturom i vjerovanjima starosjedilaca.    

U svakom slučaju, hinduizam pripada u kategoriju tzv. uzlaznih ili prirodnih religija, odnosno takvih religija koje su nastale na temelju promišljanja ljudi i njihova zaključka da mora postojati nešto što ih nadilazi. Tako je i na temelju različitih procesa koji se zbivaju u prirodi nastalo i vjerovanje u reinkarnaciju, odnosno ponovno utjelovljenje u nekom drugom obliku, a što je jedno od najznačajnijih karakteristika svih istočnjačkih religija. Drugim riječima, ljudi su promatrali kako se iz posijanog sjemena razvija biljka, kako ona daje sjeme i kako to sjeme ponovno daje rod ukoliko se posije. Zato su zaključili da se isto mora događati i s čovjekom.

Njihov sustav vjerovanja je vrlo složen i zapadnom čovjeku teško razumljiv. Načelno i vrlo pojednostavljeno, može se reći da vjeruju u jednu vrhovnu stvarnost koju nazivaju brahman, a koja se očituje u nizu manifestacija, od kojih su najpoznatije ove tri: Brahma (kada stvara svijet), Višnu (kada se brine za svijet) i Šiva (kada razara svijet u obliku potresa, poplava i drugih nepogoda). Od drugih poznatijih manifestacija brahmana mogu se navesti npr. Indra, Krišna (Kršna), Ganeša, Agni, Rama itd. Koliko je to složen svijet vjerovanja potvrđuje podatak kako, prema nekim izvorima, u hinduizmu postoji više od 330 milijuna bogova. Uz to, sam je hinduizam podijeljen u niz podvrsta i sekti, prema kojima jedni više štuju jedna, a drugi druga božanstva, te se uz to međusobno razlikuju po obredima, običajima, blagdanima i nizu drugih značajki. Danas u svijetu ukupno ima preko jedne milijarde hindusa i po brojnosti su treća religija po redu, nakon kršćanstva i islama.

Posebno su im važni pojmovi: karma, darma (dharma), mokša (moksha) joga (yoga), a svi su oni usko povezani uz reinkarnaciju. Reinkarnacija je pojam koji dolazi od lat. re – ponovno i incarnatio – utjeloviti se, pa dosljedno označava ponovno rođenje u ovom svijetu, na način da duša prijeđe iz jednog tijela u drugi. Kakvo će to tijelo – živo ili neživo – biti u narednom životu ovisi o karmi. Karma, dakle, označava, najjednostavnije rečeno, odnos akcije i reakcije s obzirom na moralnost nečijeg života. Ona je tako nakupina svega onoga što je čovjek činio tijekom života i za što treba snositi odgovornost u sljedećem životu u vidu nagrade ili kazne. Drugim riječima, ako se netko trudio živjeti poštenim i svetim životom, u narednom će se životu roditi u nekom višem obliku, npr. kao vrlo važna i utjecajna osoba. Međutim, ukoliko je zanemario svoj moralni život i živio suprotno od navedenoga, u idućem će se životu roditi u nekom nižem obliku, npr. kao osoba koja je osuđena na vrlo težak fizički posao, ili se može roditi kao neka životinja, pa čak i neživa materija.

Da bi se izbjeglo ovo drugo stanje, a ljude poticalo da žive što moralnije, postoji zakon darme, odnosno svete dužnosti po kojoj se svatko upozorava da je dužan voditi računa o svojoj i o narednim inkarnacijama, kako bi se iz jednog u drugo ponovno utjelovljenje događao samo napredak, a ne nazadak. Darma tako upućuje na važnost sve savršenijeg i savršenijeg oblika utjelovljenja, sve dok se ne postigne mokša. Mokša je njihov konačan cilj, a riječ je o dosizanju takvog stupnja savršenstva po kojem se više osoba ne mora utjeloviti, nego se oslobađa zakona reinkarnacije i stapa s brahmanom.

U svemu tome vjernicima pomaže joga, vježba duha i tijela kojom se želi postići savršenstvo. Uz to, hindusi imaju razvijen i smisao za isposništvo, posebno kod redovnika, kao i niz drugih načina preko kojih žele napredovati u samousavršavanju. Oni koji su posebno uvježbani u takvom asketskom načinu života nazivaju se jogiji (yogiji), a koliko su ovladali tim umijećem svjedoči i činjenica kako oni najbolji mogu upravljati i svojim fiziološkim potrebama ili npr. zaustaviti disanje ili kucanje srca na neko vrijeme.

Kao i sve druge religije, i hindusi imaju svoje svete knjige, obrede, blagdane, molitve, običaje itd. Najvažnije i najstarije svete knjige su im Vede, najprije stoljećima prenošene usmenim putem, a onda konačno oblikovane između 1.500. i 500. god. pr. Kr. Pisane su na sanskrtu, jeziku na kojem su napisani i gotovo svi kasniji sveti hinduistički spisi. One su podijeljene u nekoliko podskupina, a uglavnom se sastoje od himni, mantri, pravila i rasprava. Njihov najvažniji dio su Upanišade, koje govore o najvažnijim ljudskim pitanjima, a posebno o spoznaji boga/bogova. Uz Vede, posebno cijene i velike epove Mahabharatu i Ramajanu, koji kroz određene priče govore o borbi dobra i zla. Naročito im je važan dio Mahabharate poznat pod nazivom Bagavad Githa, a u kojem se opisuje razgovor boga Krišne (Kršne) i ratnika Arjune na bojnom polju i simbolički upućuje na važnost darme, odnosno opredjeljenja za dobro.

Među hindusima postoji veliki broj vegetarijanaca, a takav način ishrane najčešće obrazložu vjerovanjem da se netko zbog svojeg nemoralnoga života mogao inkarnirati u životinju, pa je zbog toga važno imati poštovanja prema svakom živom biću, a ne samo ljudskom. Od svih životinja posebno poštuju kravu, a to najčešće tumače ili vjerovanjem kako krava ima veću razvijenu svijest od mnogih drugih životinja, ili zahvalnošću kravi jer su od nje tijekom povijesti imali velike koristi (mlijeko, meso, prijevoz, pomoć u poljoprivrednim poslovima, kravlja balega za ogrjev i sl.), ili je izravno vezuju uz Krišnu, kojem se pripisuje da je jako volio krave i kao mali znao krasti maslac. Zato su krave u Indiji zakonom zaštićene i može ih se vidjeti kako slobodno šeću ulicama.

Hindusi imaju i svoju svetu rijeku – Ganges, kamo posebno odlaze pred kraj smrti, kako bi se u njoj očistili od grijeha i pripremili za novi život. Kada hindusi umru, uglavnom se spaljuju, ali oni najsvetiji među njima (tzv. sanjasi) ne spaljuju se, nego se njihovo tijelo na splavu ukrašenom cvijećem doveze na sredinu rijeke i ondje spusti da potone.

Ovdje se može još spomenuti kako je do sredine prošloga stoljeća društvo u Indiji bilo podijeljeno na četiri, odnosno pet kasti, hijerarhijski strukturirane po važnosti i ugledu, pri čemu je najviša kasta – kasta brahmana (bramina) bila najuglednija, a sačinjavali su ju svećenici, dok je najniža kasta bila rezervirana za najsiromašnije i pod različitim vidom gledanja marginalizirane. Iako takve podjele više službeno nema, ona se ipak i danas osjeća, kao i vjerovanje da svatko svojim ponašanjem zaslužuje u kojoj će kasti biti rođen, što podrazumijeva da za ovoga života nema prijelaza iz jedne u drugu kastu, nego se to može postići tek pobožnim životom, odnosno stjecanjem zasluga za sljedeći život.

Sve u svemu, gledano iz perspektive nauka Katoličke Crkve, hinduizam, kao i druge politeističke religije, ima svoju određenu vrijednost, u smislu da je riječ o iskrenom traženju Boga. Također, u njemu ima vrlo lijepih i pozitivnih elemenata, posebno s obzirom na poticanje na moralan život. Međutim, Božja Objava u Isusu Kristu jasno pokazuje kako je taj oblik traženja Boga nedostatan i iskrivljen, jer u njemu nema mjesta za utjelovljenog Sina Božjega i za njegovu žrtvu otkupljenja po kojoj nam je svima ponuđeno spasenje, nego je riječ tek o nastojanju oko samousavršenja i samospasenja, takvom kojemu Bog ni nije potreban. Zato je reinkarnacija nespojiva s vjerovanjem u uskrsnuće, jer jedno poništava drugo. Reinkarnacija označava vjerovanje da će se čovjek nakon niza utjelovljenja sam svojim snagama spasiti, dok kršćanstvo jasno shvaća da nas jedino spasava Krist, te da se snagom njegova uskrsnuća i mi možemo nadati vlastitom uskrsnuću i životu u zajedništvu s Bogom i općinstvom svetih.

Isto se odnosi i na budizam, kao i na ostale politeističke religije i religije bez božanstva ili osobnoga Boga. Sve se one u tim bitnim dijelovima podudaraju, odnosno svaka od njih prenosi ideju o samospasenju, bez istinskog razumijevanja uloge Presvetoga Trojstva i bez razumijevanja Kristova djela otkupljenja grešnog čovjeka.


Budizam


Budizam je nastao u 6. st. pr. Kr., a utemeljio ga je Siddharta Gautama, koji je rođen u današnjem Nepalu, u hinduističkoj religiji. Uz njega se vezuju različite legende, a jedna od njih kaže da je rođen kao princ, a pri rođenju su njegovu ocu prorokovali da će mu sin biti ili veliki i ugledan čovjek ili skitnica, pa ga je htio zaštiti tako što ga je držao izoliranog od vanjskog svijeta. Od njega su tako skrivali svaku vrstu patnje i bolesti. Oženio se i imao sina. Međutim, osjećao je da tu nešto nije kako treba pa se znao iskradati noću da bi vidio kako se živi u stvarnom svijetu.

Legenda kaže da je tako četiri puta pobjegao i da je jednom vidio starca, drugi put bolesnika, treći put mrtvaca, a četvrti je put susreo radosnog i siromašnog hinduističkog monaha. Taj ga se zadnji izlazak posebno dojmio, jer ga je zanimalo što je to monaha činilo sretnim, iako je bio krajnje siromašan. Zato je odlučio napustiti obitelj i tražiti smisao života. Tada je imao 29 godina.

Smisao života tražio je na razne načine, od oblika teškog isposništva do dugotrajnih meditacija. Nakon 6 godina, konačno je odlučio sjesti pod jedno drvo i ne micati se odatle dok ne spozna smisao života. Legenda kaže da je tako sjedio 49 dana, a onda mu je sinulo prosvjetljenje. Od tada se on naziva Buda (Budha), što znači prosvijetljeni. Narednih 45 godina proveo je u propovijedanju onoga što je spoznao, a to se posebno može sažeti u tzv. Četiri plemenite istine i u Osmerostruki plemeniti put, prema njegovim propovijedima koje je održao u Benaresu.

Pojednostavljeno rečeno, četiri plemenite istine se sastoje u ovome: 1. u životu je sve patnja i čovjek nikada ne može biti u potpunosti sretan; 2. patnju uzrokuju ljudske želje, jer čim nešto postigne odmah hoće nešto drugo i nikad nije posve zadovoljan; 3. da bi se oslobodio patnji, čovjek se mora osloboditi želja; 4. oslobođenje od želja postići će živeći prema tzv. srednjem putu, odnosno slijedeći osmerostruki put (on uključuje: 1. ispravno razumijevanje, 2. ispravan stav, 3. ispravan govor, 4. ispravno djelovanje, 5. ispravan život, 6. ispravno nastojanje, 7. ispravnu usredotočenost i 8. ispravnu svjesnost).

Njegov nauk se velikim dijelom nastavljao na hinduizam, ali je donio i nešto novo. Iako ni hinduizam nije nužno morao uključivati vjeru u vrhovno biće, budizam je tu još liberalniji, pa tako unutar njega nije ni bitno vjeruje li se u boga ili ne. To je zato više filozofija života, nego religija. 

Sustav vjerovanja, s obzirom na gledanje iz perspektive Katoličke Crkve, nije bitno drukčiji od hinduizma, odnosno i tu je riječ o vjeri u reinkarnaciju i o tehnikama po kojima se želi postići savršenstvo, a onda i samospasenje. Ovdje je jedan od temeljnih pojmova nirvana, stanje utrnuća svih želja, odnosno stjecanje takve sposobnosti uma i svijesti po kojima osoba doživljava potpuni mir, do mjere da ne reagira na vanjske podražaje. Ipak, takvo stanje koje bi podrazumijevalo potpuno utrnuće osjetila nitko ne može u potpunosti doživjeti na ovom svijetu, pa se pravi mir, odnosno potpuno utrnuće svih želja doživljava nakon smrti – u tzv. par nirvani. 

Budizam nije jedinstveno učenje, nego se vrlo brzo razbio u dvije temeljne struje, a to su therevada, odnosno ona struja koja se strogo pridržava onoga što je Buda naučavao, i mahayana, odnosno više različitih sljedbi. Uz njih posebno je značajna vađrajana, koju neki drže granom mahayane, dok je drugi gledaju kao zaseban smjer. Ona se velikim dijelom temelji na magijskim praksama, šamanskim obredima i ezoteriji, a najpoznatija struja je tibetanski budizam ili lamaizam. Među poznatije sljedbe unutar budizma spada i zen-budizam, a posebno je zanimljiv današnjem zapadnom čovjeku. 

Kod budista je vrlo razvijeno redovništvo, a njihov skromni način života često nadahnjuje i mnoge druge muškarce koji se odluče na više mjeseci ili godina povući u samostan.

Sveti spisi kod budista nazivaju se Tripitake (Tri košare), a dok neki među njima više cijene neke dijelove i nastoje svoje živote urediti prema onome što ondje piše, drugi cijene druge. Također, cijene sutre, a riječ je o Budinim govorima ili govorima njegovih neposrednih učenika. Unutar vađrajane posebno se cijene tantre, spisi koji u sebi imaju mistične, ezoterične i magijske elemente. 

Danas u svijetu ima preko 500.000.000 sljedbenika budizma.  


Šintoizam


Osim hinduizma i relativno budizma, među današnje politeističke religije može se ubrojiti i šintoizam. Riječ je o tradicionalnoj autohtonoj japanskoj religiji koja svoje početke vuče u pradavna vremena, a osim vjerovanja u više bogova, u njoj su vrlo prisutni elementi animizma, animatizma i šamanizma. Božanstva su im prije svega različite prirodne sile, a japanski carevi su smatrani njihovim potomcima. Također, bogovi prebivaju u planinama, a posebno im je sveta planina Fuji, gdje se i nalazi jedan od najznačajnijih šintoističkih hramova. 

Šintoizam je, moglo bi se reći, vrlo domoljubna religija, odnosno Japanci vjeruju da su bogovi najprije stvorili japansko otočje, da bogovi stoluju upravo u Japanu, a Japanci su njihovi potomci. Sebe zato drže uzvišenijima od svih drugih naroda. Posebno im je značajan pojam kami, koji označava svetu božansku moć koja prebiva u živim bićima i neživim stvarima. Imaju mnoštvo različitih božanstava, iako se češće u obiteljima nalaze svetišta posvećena jednom od njih. Među najčašćenijima nalazi se božica sunca Amaterasu. 

Šintoizam je češće povezan s budizmom, pa se tako nerijetko događa da se unutar šintoističkih svetišta nalaze budistički hramovi i vrtovi za meditaciju. Slično poput hinduizma i budizma, i u šintoizmu postoji vjerovanje da se po vršenju određenih tehnika i obreda može postići samospasenje, što je opet potpuno suprotno vjeri u Presveto Trojstvo i vjerovanju da nam je Isus Krist svojim vazmenim otajstvom osigurao spasenje.


Konfucijanizam


Konfucijanizam je religija koja ne poznaje osobnoga Boga, a riječ je o sklopu različitih političkih, filozofskih i religijskih načela koja se pripisuju njegovu utemeljitelju Konfuciju, koji je živio u 6. st. pr. Kr. u Kini. Konfucijanizam se više usmjerava na važnost moralnog života u ovom svijetu, nego što nudi odgovore na duboka filozofsko-teološka pitanja, pa tako i na pitanja o Bogu. Konfucije je tako bio svojevrsni reformator i kompilator, koji je na temelju starih učenja izgradio određeni moralni sustav koji bi trebao osigurati red u društvu. Prema tom redu, posebno je važna uspostava dobrih i moralno zdravih odnosa između vladara i podanika, oca i sina, muža i žene, starijeg i mlađeg brata, te između prijatelja. U tim odnosima moraju vladati pravednost, istinoljubivost i ispravnost u ponašanju, a u svemu tome posebno se očekuje primjer i uzor vladara. 

U tom smislu jedan od najvažnijih pojmova u konfucijanizmu je vrlinakao vrjednota koju bi svaki čovjek trebao postići, a u tome bi trebala pomoći država svojim ispravnim i pravednim zakonima. Da bi se to postiglo, od velikoga je značenja uloga učitelja i obrazovanja, jer je to, uz obitelj i njezinu nezamjenjivu ulogu, najbolji put da se istinske vrline prenesu i usvoje. 

S obzirom na sve rečeno, konfucijanizam je više etika, učenje da se red i vrline postižu preko snažnih obitelji i snažne države,  a nije toliko riječ o religiji. Naravno, kao takav ni on nije poveziv s otajstvom Trojedinoga Boga i otajstvom Kristova djela otkupljenja, jer se više zatvara u ovozemaljsku stvarnost, iako svakako treba pozitivno vrednovati njihovo nastojanje oko uspostave moralnoga reda. 


Taoizam


I taoizam je više filozofija nego religija, a u tom se smislu vezuje uz utemeljitelja Laozija (Lao-tsi, Lao-ce), koji je živio u 6. st. pr. Kr. u Kini. Središnji pojam je tao, a prevodi se kao put. Tao je počelo svega, a sastoji se od dva principa: Janga, muškog principa koji označava nebo, dobro, ljubav, svjetlo i sl., i Jina, ženskog principa koji označava zemlju, zlo, mržnju, tamu i sl. Njihovom međusobnom interakcijom oblikuje se svako djelovanje u svijetu.

Tek kojih osam stoljeća poslije javlja se taoizam i kao religija, a koja nema osobnoga Boga, nego naučava da svatko treba upoznati i slijediti svoj vlastiti tao. Taoizam također naučava da je važno živjeti u skladu s prirodom, naglašava važnost i božanskog podrijetlo vlastodršca, a također poznaje i različite bogoštovne oblike od kojih je najvažnije štovanje predaka. Vrlo cijeni askezu i samozatajnost, a moral se prije svega oslanja na važnost smirenosti i izbjegavanja bilo kakvih unutrašnjih negativnih nagnuća i napetosti.

I za taoizam, ukoliko ga se promatra iz perspektive učenja Crkve, vrijedi sve što je rečeno za ostale politeističke religije i religije bez božanstva i osobnoga Boga.  


Sikizam


Među religije koje nemaju, u punom smislu riječi, osobnoga Boga, barem ne onako kako ga razumijeva kršćanstvo, spada i sikizam (sikhizam), religija koja je nastala u Indiji u 15. st. sinkretizmom hinduizma i islama. Njezin je utemeljitelj Guru Nanak, koji je svojim učenjem htio premostiti sukobe između hindusa i muslimana i uvesti jednu religiju koja će se prije svega temeljiti na mirnom suživotu jednih i drugih. To je, istina, monoteistička religija, odnosno naglašava vjeru u jednoga boga, ali za njih je religija više skup filozofskih načela po kojima bi bilo poželjno urediti život, nego što bi bila riječ o religiji na način kako ju razumijeva prosječan zapadni čovjek. 

Vjerovanje sika temelji se ponajprije na onome što su naučavala desetorica gurua, a zapisano je u njihovoj svetoj knjizi koja se naziva Guru Granth Sahiba. Sikizam spada u petu religiju u svijetu po brojnosti, a procjenjuje se da ih ima oko 23.000.000. Najviše ih ima u Indiji. Sikizam preuzima od hinduizma vjeru u reinkarnaciju, kao i niz drugih vjerovanja, koja su po sebi nespojiva s izvornim monoteizmom, a jednako se tako oštro bori protiv podjela društva na kaste, pa je razumljivo što su njihova djelovanja u drukčijem okruženju često izazivala nemire, a ne da su vodila međusobnom uvažavanju, kako se to htjelo. 

Za sikizam su vrlo važni tzv. “pet K” ili predmeti vjere, odnosno riječ je o “predmetima” koje svaki vjernik mora uvijek nositi. To su: duga kosa i duga brada koji se ne smiju sjeći, mali češalj kojim skupljaju kosu i koja se nosi ispod turbana,  zatim metalna narukvica, pamučno i široko donje rublje koje im omogućuje nesmetanu borbu, te mali mač koji simbolizira slobodu duha i stalnu borbu protiv nepravde, a ne smije se koristiti za napad, nego samo za obranu. 

Iako se sikizam predstavlja kao monoteistička religija, ipak je njegov sustav vjerovanja bitno drukčiji od kršćanstva, pa i za njega, kao i za ostale nespomenute politeističke religije i religije koje nemaju božanstva ili ne poznaju osobnoga Boga,  vrijedi sve naprijed rečeno. Slično se može reći i za zoroastrizam.


Zoroastrizam


Zoroastrizam je dualistička religija, odnosno sljedbenici vjeruju u postojanje dva boga: boga dobra i boga zla. Nastala je na području današnjega Irana (nekada Perzija), a njezin je utemeljitelj prorok Zaratustra (Zoroaster), odnosno onaj koji je reformirao stara vjerska učenja koja su do tada postojala na tom području. Pretpostavlja se da je živio u 7./6. st. pr. Kr., iako se svi oko toga ne slažu. Po njemu se religija nekada naziva i zaratustrizam, a poznata je i pod nazivom mazdaizam, iako bi se taj naziv više odnosio na vjerovanja u Perziji prije Zaratustrine reforme. 

Zoroastrizam je nastao iz hinduizma, tako što je Zaratustra kritizirao hinduističko mnogoboštvo, te učio da je samo jedan vrhovni bog – Ahura Mazda, a on je u stalnoj borbi s božanstvom zla, koje se naziva Ahriman. Uz njih postoje i druga nadnaravna bića. Ljudi se mogu odlučiti koga će slijediti, odnosno hoće li biti dobri ili zli, a nakon smrti to se provjerava prelaskom preko mosta, pri čemu zli padaju u pakao, a dobri ulaze u raj. Zoroastrizam uči da bog zla nije vječan, za razliku od boga dobra, tako da nudi određenu nadu u vječnu pobjedu dobra nad zlim. Posebno štuju vatru, i u nešto manjoj mjeri vodu, kao simbol čistih tvari koje svoje podrijetlo i moć imaju od boga Ahure Mazde. Svete knjige im se nazivaju Aveste.

Tijekom povijesti, a posebno s najezdom islama, sljedbenici zoroastrizma su bili progonjeni pa su se mnogi sklonili u Indiju. Danas ih ukupno ima svega 200.000, a možda i manje. Najviše ih ima u Indiji, posebno u Mumbaiju, gdje se nazivaju Parsi i gdje su ekonomski vrlo snažni.

Iako neki zoroastrizam navode kao monoteističku religiju i tvrde da su kršćani puno toga preuzeli od njih, za onoga tko poznaje povijest i učenje kršćanstva uočljivo je da su te dvije religije nespojive. U tom smislu i zoroastrizam je religija za koju vrijedi sve gore napisano ukoliko se promatra iz perspektive Kristove Objave.

Drugim riječima, valja i u toj i u svim ostalim navedenim religijama cijeniti ljudsku želju za spoznanjem nadnaravnih dubina, jer su ta traženja odraz žeđi za Bogom, ali za sve njih više vrijedi da su to tek određeni oblici koji mogu ponuditi nekakav smisao ovome životu, ali se nipošto ne mogu usporediti s darom otkupljenja koji imamo u Isusu Kristu. Zato je za nas kršćane s pravom jedina istinska religija kršćanstvo, ali kako i unutar njega ima različitih međusobnih razilaženja (posebno u odnosu na protestante), svakako treba biti svjestan vrijednosti onoga što nam je predano od apostola, a što se i danas pomno čuva i njeguje u okrilju Katoličke Crkve


Uz temu “Politeističke religije i religije bez božanstva i osobnoga Boga”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 1. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:

Prilozi
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 1. razredu srednje škole:

Radni materijali za 1. razred
1
2

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta:

Svi radni materijali
1

Hinduizam

Budizam