Ponedjeljak 17. tjedna kroz godinu: Gorušica
Meditacija uz Evanđelje: Mt 13,31-35
Gorušica. Sjeme sitnije od sjemena divljeg maka. Pa ipak, veli Isus u svojoj prispodobi, iz toga sjemena izraste čitavo stablo. Za nevješto oko zrno gorušice je nevrijedno kao zrnce prašine. Pa ipak kolika li je životnost u njemu! Prekrasna slika. Ono što je u očima ljudi neznatno i nevažno, postaje veliko, nosivo, postaje blagoslov za one oko sebe, pa čak i za „ptice nebeske koje na njemu svijaju svoja gnijezda“.
Marija, Isusova majka, naša Gospa, najbolji nam je primjer. Ona je bila to neznatno, maleno zrno gorušice, skriveno u malenom Nazaretu. Nije se ničim isticala niti se htjela isticati. U očima ljudi posve obična, nevažna i ni po čemu posebna. Kao tolike siromašne i nepoznate žene iz tih vremena. Pa ipak, rodila je Sina Božjega, doslovno je rodila svijetu Spasitelja! Ona je, kako kaže latinski natpis u jednoj našoj staroj Crkvi, „početak boljega svijeta“. Nju danas svim srcem slavimo kao Majku Crkve. Ona je to stablo, „na kojem se gnijezde ptice nebeske“, to jest svi oni koji Isusu pripadaju. Tko je to u ono vrijeme u Nazaretu mogao i pomisliti!
Tu smo i mi. Uopće nema potrebe da se zanosimo silnim djelima i time da nas poznaju i priznaju kao one koji su zadužili domovinu i Crkvu. Važno je rasti onako, kako to Bog od nas traži. Mirno možemo zaključiti psalmom koji ima samo ova tri prekrasna, mudra i utješna retka:
„Gospodine, ne gordi se moje srce
niti se oči uznose.
Ne idem za stvarima velikim
ni za čudima što su iznad mene.
Ne, ja sam se smirio
i upokojio dušu svoju;
kao dojenče na grudima majke,
kao dojenče duša je moja u meni.
U Gospodina se, Izraele, uzdaj
odsada dovijeka“ (Ps 131,1-3).
