Ponedjeljak 3. korizmenog tjedna: Nijedan prorok

Čitanja: 2Kr 5, 1-15a; Ps 42, 2-3; Ps 43, 3-4; Lk 4, 24-30

“Ni jedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju!”, s gorčinom veli Isus. Imamo i mi sličnih izreka. Veli se: “U kovača najgora sjekira.” Tako onda ispadne da su Nazarećani – Isusovi sumještani – najslabiji vjernici. Baš kao što je ispalo da je onaj satnik, Rimljanin i poganin, imao veću vjeru nego bilo tko u Izraelu.

Što se to s ljudima događa? Pomislimo, da je netko od nas imao tu sreću gledati Isusa svojim očima, što bi se danas reklo, “uživao”, da je netko od nas stvarno mogao biti svjedokom Isusovih govora, Isusovih čudesa, Isusove dobrohotnosti, čini nam se da bi taj tek imao veliku i čvrstu vjeru! Nije mala stvar biti očevicem Isusovih djela! Pa ipak, eto, ispadne, velimo, da su baš ti očevici bili najslabiji vjernici.

Zar ne, da slične situacije i danas vidimo. Događa se da čovjek bude odgojen u kršćanskoj obitelji, da odraste uz crkvu i svećenike, da bude redovit na svim sakramentima i obredima i onda se prometne u čovjeka koji bude daleko i od Boga i od Crkve. Zar ne da se događa – s druge strane – da ljudi koji su redoviti u crkvi, koji se smatraju vjernicima čine neke stvari koje netko drugi, koji nije vjernik nikad ne čini? Događa se, naime, da onaj koji sebe smatra vjernikom tako lako i olako osuđuje druge, da vara u poslovima i svoje suradnike i državu, da zanemaruje i svoju djecu i svog bračnog druga…

Upravo je nevjerojatno kako smo mi, takozvani osvjedočeni vjernici, na mnogim područjima manje ljudi i manje kršćani od onih koji su odgojeni daleko od vjere i koji s kršćanstvom i nemaju neke posebne veze.

Poruka je to i opomena za nas. Veli Isus: “Kome je mnogo dano, više će se od njega tražiti.” Ne želi nas Isus strašiti niti bacati u tjeskobu. On nas samo trijezno opominje da se ne uspavamo, baš onako kako se u povijesti Židova i u povijesti kršćana često događalo. Prisjetimo se kako Bog preko proroka govori Židovima kako im neće pomoći to što se uzdaju da su oni izabrani narod i da imaju hram. I Isus govori kako na koncu svijeta nekima neće pomoći kada kucajući na zatvorena vrata budu govorili: “Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima propovijedao!” Ni nama, ako se uvijek iznova ne budemo obraćali neće pomoći budemo li se isprazno zanosili govoreći: “Pa ja sam kršten kao malo dijete, ministrirao sam osam godina, vjenčao sam se u crkvi…” Bog traži djela dostojna obraćenja, a ne isprazno pozivanje na zasluge iz prošlosti.

Mi, članovi Crkve, Kristovo smo tijelo, njegovi udovi, njegovi sunarodnjaci, njegovi sumještani. Neka se na nama ne ispuni Isusov prijekor: “Ni jedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju.”