»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Ponedjeljak 4. korizmenog tjedna: Ako ne vidite znamenja


Čitanja: Iz 65, 17-21; Ps 30, 2.4.5-6.11-12a.13b; Iv 4, 43-54


Ljudi smo. I volimo se zabavljati. Volimo neobične stvari, volimo novine, volimo spektakle. Tako volimo gledati i mađioničare, iako znamo da je opsjena i varka ono što oni čine.

Tako je većina Isusovih sunarodnjaka voljela biti nazočna njegovim čudesima. Gledali su to kao spektakl, kao posebnu predstavu. Zato Isus s gorčinom primjećuje: “Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!”

Današnje nam evanđelje predstavlja čovjeka koji je od Isusa tražio da mu ozdravi dijete koje je bilo na smrt bolesno. Žarko je to molio. I kad mu je Isus prigovorio kako je njima, Židovima, samo do čudesa, čovjek u nevolji navaljuje. Nije mu do raspre, nego da mu Isus dijete ozdravi. I Isus želi vidjeti ima li taj čovjek vjere. Ne želi s njim otići do djeteta, nego samo kratko kaže: “Idi, sin tvoj živi.” Čovjek je povjerovao, otišao. I sin mu je ozdravio. Međutim, rezultat toga je bila vjera. Povjerovao je u Isusa taj čovjek i sav njegov dom.

Evo nam sjajnog primjera. Taj čudesni znak da je dijete ozdravilo bio je poticaj nečeg važnijeg, trajnog, onoga što ima značenje za vječnost. Iz čudesnog znaka rodila se vjera. Upravo je za tim Isus išao – i uspio kod toga čovjeka.

Nikada nije naglasak na čudesima. Isus ih namjerno naziva znakovima. Čudesa su tek znakovi Božje ljubavi te u isto vrijeme poticaj čovjekove vjere. Sama za sebe bili bi tek zgodan spektakl. Zato, naravno, u danima svoje muke, Isus nije htio pred Herodom niti usta otvoriti, a kamoli učiniti neko čudo. Za Isusa su čudesa uvijek u službi vjere.

I za nas je to važna pouka. I nas ponekad zabljesne ono izvanjsko. Pa onda volimo posebne crkve, posebne svećenike, posebne seminare, posebna hodočašća, posebne tretmane i dah čudesnoga, isključivog i neobičnog. A sve je to tek vanjština. Sve je to tek vjetar. Sve je to tek slama. Jedino što vrijedi i što ostaje, to su dobra djela učinjena u samozatajnoj ljubavi.

Hvala Bogu i za čudesne i neobične znakove, za viđenja i vidioce, za propovjednike i navjestitelje, za pokrete i udruge, međutim, sve to mogu i trebaju biti tek znaci onoga bitnoga i najvažnijega: znak Božje ljubavi, a nama poziv na vjeru i djelotvornu ljubav prema bližnjemu. U skrovitosti i samozatajnosti.

Baš kao što je ono prorok Ilija susreo Boga u šapatu blagog lahora.

A spektakle ostavimo za televiziju.