Petak, 17 rujna

Poniznost


Najveći autoritet u Starom zavjetu svakako je Mojsije. Prema Knjizi Brojeva (12,1-8), sâm Bog svjedoči kako je Mojsije veći od svih proroka: jedini on može Božji lik gledati a Bog mu govori „iz usta u usta“. Pa ipak, jednoga su dana protiv njega ustali njegov brat Aron i sestra Mirjam. Govorili su: „Zar je samo Mojsiju govorio Gospodin? Zar i nama nije govorio?“ Međutim, Mojsije nije digao glas na njih i nije se pozvao na svoj autoritet. Kako to? Veli Knjiga Brojeva: „Mojsije je bio veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji.“ On, koji je pred Bogom bio najveći od svih proroka!

To je veličina istinski velikih ljudi. Skromni su. Znaju da je sve što imaju i sve što umiju čisti Božji dar. Svjesni su da se zbog toga ničim ne mogu hvastati, kao da bi to bilo njihovo vlastito. Sličan stav vidimo i u Pavla. Pozvan je za apostola, što je bila velika i izuzetna služba. Međutim, Pavao se nije zbog toga uzdizao. Veli: „Ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam“ (1 Kor 15,9-10). Na drugom mjestu veli kako se ne može hvaliti uzvišenim objavama i viđenjima koje je imao – jer su od Boga – nego se može „hvaliti“ samo svojim slabostima, jer su one u potpunosti samo njegove (usp. 2 Kor 12,5). Konačno, službena titula pape, najvećeg autoriteta u Crkvi jest: servus servorum Dei – sluga slugū Božjih. Istinski velikani su – ponizni. Konačno u Poslanici Filipljanima (2,6.8) jasno se kaže da je Isus Krist – iako pravi lik Božji – ponizio sam sebe postavši poslušan do smrti. I upravo je zato bio uzvišen.

Zbog toga za kršćane poniznost nipošto nije izraz slabosti, nego, naprotiv, znak mudrosti i znak ljubavi prema bližnjima: svjesni smo da je sve ono dobro koje imamo i koje činimo zapravo od Boga, tako da nema ničega čime bismo se mogli hvaliti ili zbog čega bismo se mogli uzdizati iznad drugih. Zato nas kršćanska duhovnost uči da je oholost temelj svakoga grijeha, a poniznost preduvjet svetosti.

I u bogoslužju nam je poniznost i važna i potrebna. Pogotovo kada su u pitanju propisi, odredbe i razumijevanje liturgijskih načela. Evo kako to može izgledati kada je, na primjer, u pitanju rasprava o slavljenju mise po izvanrednom („tridentskom“) obredu. Tko je u pravu: oni koji se zalažu za misno slavlje prema prethodnom obredu (koji je danas „izvanredan“) ili po sada važećem? Koplja se mogu lomiti. Rasprave mogu ići unedogled. Konačno, koji bi obred bio istinski katolički? Je li možda onaj kada je Pavao vjernicima „govorio“ i na koncu „razlomio kruh“ (usp. Dj 20,7-11), pri čemu su vrlo vjerojatno svi ležali za stolom, kako je onda bio običaj? Ili bi to bilo euharistijsko slavlje koje opisuje Justin oko 150. godine, kada je predstojnik (biskup) improvizirao euharistijsku molitvu? Je li najprimjerenije misno slavlje prema Misalu rimske kurije iz 1474. u kojem nije bilo podizanje kaleža? Ili bi najprimjerenije bilo slavlje prema Misalu Pija V. gdje je uvršteno Posljednje evanđelje koje je prije toga bila privatna molitva svećenika? Ili je možda ipak najbolje euharistijsko slavlje prema važećem Misalu u kojem nalazimo „novo i staro“? Slične žestoke rasprave mogu nastati oko pitanja pričesti na ruku, pričesti pod obje prilike, o mogućnosti da nezaređeni službenici dijele pričest, da za oltarom poslužuju i dječaci i djevojčice… Neki će čak inzistirati na nekim liturgijskim načelima kojih se ne drže ni same liturgijske knjige, kao što je to drevni običaj da se nedjeljom ne čini nikakav pokora, pa bi prema tome bilo neprimjereno klečati na nedjeljnoj misi.

U svim ovim pitanjima valja jasno istaknuti da Crkva jednostavno ima pravo i dužnost uređivati svoje bogoslužje, kako je to od samih početaka neprestano i činila. Reforma Drugog vatikanskog sabora nije u tome nikakav izuzetak. Primjeren je onaj obred euharistijskog slavlja koji Crkva u određenom vremenu propisuje i čini. Ako bi se objektivno i moglo pokazati i dokazati da u važećem Misalu neka rješenja nisu sretno donesena (jer ni jedna reforma nije savršena!), to je i dalje liturgija Crkve, koja se ne bi smjela svojevoljno mijenjati, jer bi u tome slučaju to bila neka privatna liturgija, a ne liturgija Crkve. Dakle, potrebno je imati poniznosti i jednostavno prihvatiti ono što je određeno liturgijskim i inim uredbama. U svim je ovim pitanjima međutim najvažnije u poniznosti i ljubavi čuvati jedinstvo Crkve. Zato nije najvažnije dokazati onome drugome da nije u pravu. Tako nas uči i Isus. Prisjetimo se. On dopušta da je – ipak – u Starom zavjetu bio moguć po sebi loš običaj otpuštanja ženā, iako „u početku nije bilo tako“ (Mk 10,5). Isusu je bilo jasno da i istinu valja dozirati: „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi“ (Iv 16,20). Slično i Pavao govori kako je u svome navještaju išao postupno, jer vjernici nisu odmah bili kadri shvatiti i prihvatiti puninu naviještanja, pa ih je u početku tek „mlijekom napajao“ (1 Kor 3,2). U Crkvi nije najvažnije „znati sva otajstva i sve spoznanje“, nego je puno važnija ljubav koja je „dobrostiva“ (usp. 1 Kor 13,2). Zato, prije nego što se dademo u velike raspre o pojedinim liturgijskim odredbama i običajima, dobro je podsjetiti se što Pavao govori o mesu žrtvovanom idolima. Naime, neki kršćani u Korintu koji su bili „slabi“, bili su uvjereni da je velik grijeh blagovati od mesa životinja koje su dijelom – kao žrtve pričesnice – prethodno bile žrtvovane poganskom božanstvu. Za Pavla je jasno: ti bogovi ne postoje, pa prema tome nema ni grijeha, ako kršćanin kupi to meso i blaguje ga. Međutim, zbog onih „slabih“, zaključuje Pavao, „ako jelo sablažnjava brata moga, ne, neću jesti mesa dovijeka da brata svoga ne sablaznim“ (1 Kor 8,13). Pavao pri tome jasno kaže: „U pogledu mesa žrtvovana idolima, znamo, svi posjedujemo znanje. Ali znanje nadima, a ljubav izgrađuje“ (1 Kor 1,8). Upravo to. Znanje nadima, a ljubav izgrađuje. Žestoke raspre i nadmetanja često ne proizlaze iz žudnje za istinom, nego iz potrebe za nadmetanjem i izdizanjem iznad drugih. A evo, Pavao koji je imao jasno znanje, nije inzistirao na svojoj pameti i na svome znanju. Bio je mudar i ponizan. Nije nastupao s visoka. Veli: „Bijah Židovima Židov da Židove steknem; onima pod Zakonom, kao da sam pod Zakonom – premda ja nisam pod Zakonom – da one pod Zakonom steknem; onima bez Zakona, kao da sam bez zakona – premda nisam bez Božjega zakona, nego u Kristovu zakonu – da steknem one bez Zakona; bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim“ (1 Kor 9,20-22).

Priznajem, nakon dugogodišnjeg iskustva kao profesor liturgike, umoran sam od uloge suca koji bi trebao presuditi u liturgijskim prepirkama, mudrovanjima i nadmetanjima. Zar je stvarno najvažnije dokazati nekome da sam u pravu? Je li bitno u „parničenju“ izboriti pobjedu? Veli Pavao:  „Već vam je to nedostatak što se parničite među sobom. Zašto radije ne trpite nepravdu?“ (1 Kor 1,6-7).  Zato će biti najjednostavnije i najrazboritije slijediti liturgijske propise Crkve – nesavršene kao što je svako ljudsko djelo nesavršeno – nego gubiti vrijeme, snagu i bratsku ljubav u dugim raspravama i nadmudrivanjima, što bi u liturgiji bilo pravo, a što krivo. Ne odričemo se traganja za istinom. Ne odričemo se zdrave rasprave koja bi trebala osvijetliti put daljnjem razvoju. Bit će vrlo korisna izmjena mišljenja. Može čak nastati „prepirka i raspra nemalena“ (Dj 15,2). Međutim, to uvijek treba biti prožeto međusobnim poštovanjem i poniznošću koja proizlazi iz ljubavi. Veli Božja riječ: „Što si veći to se većma ponizi da nađeš milost u Gospoda“ (Sir 3,18). Ako misliš da posjeduješ znanje, onda tek trebaš biti strpljiv, dobrostiv, ponizan. Zato, ne trebamo bolovati „od raspra i rječoborstava od kojih nastaje zavist, svađa, pogrde, zla sumnjičenja…“ (1 Tim 6,4), nego treba da svi „istinujući u ljubavi poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist“ (Ef 4,15). Eto, to. Istinovati u ljubavi. A poniznost je preduvjet ljubavi. Ljubavi prema bližnjemu, ljubavi prema Crkvi, ljubavi prema Bogu.


Tekst je objavljen u VĐON-u, 4/2021.