Poravnite staze Gospodinu

Poravnite staze Gospodinu


Gotovo svi starozavjetni proroci bijahu mahom značajni propovjednici: Ilija na Karmelu u Galileji (875.-853.), Izaija u Jeruzalemu (741.-701.), Jeremija u Jeruzalemu i u Judeji (627.-585.) Ezekijel u Judeji i u Babilonu (592.-570.) i drugi. Njihova se proročka uloga sastojala u tome da su pred narod iznosili u čemu je ispunjenje mudre volje Božje, navješćujući ujedno buduće događaje kao opomene Božje. Nekoliko stoljeća prije Kristova dolaska bila je umuknula proročka riječ u Izraelu. A gdje umiru Božji proroci, rađaju se ljudski poroci.[1] U narodu je ipak tinjala nada da bi trebao doći Mesija – Pomazanik Gospodnji koji će svojom snagom osloboditi izraelsku zemlju od tuđinske vlasti i narod zahvatiti svojom moćnom riječju. Evo Ivana Krstitelja, posljednjega i najvećega proroka u Izraelu, čiju najavu čitamo Druge nedjelje Došašća u godini A, da se pripravi put dolasku Gospodinovu:

U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: “Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!” Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! (Mt 3,1-3).

Obraćenje – metanoia. Dok je u Starom Zavjetu obraćenje nekada značilo ne samo povratak srca k Bogu, nego i povratak ljudi iz prognanstva u Jeruzalem, u Hram Bogu, s Ivanom zapovjedna riječ Obratite se – metanoiete znači svjesno obraćenje ponašanja, duha, ćudoredna života, jer je Gospodin pred vratima.   

Glas pretječe Riječ. Veliki Izaija (40,3), citiran u Matejevu tekstu, i mali Malahija (3,23-24) navijestiše da će najprije nastupiti Mesijin Preteča, koji će biti glasnik pokore i poravnitelj staza Gospodinu da On „ponizi brda naše oholosti, a uzvisi doline naše slabosti“, kako molimo u jednoj Jutarnjoj prvoga tjedna Došašća. Ivan najavljuje Isusa, Glas navješćuje Riječ, veli sv. Augustin. Malahija govori da će se pojaviti prorok Ilija kao neposredan preteča, a Isus govoreći o Ivanu reče: „Zapravo on je Ilija koji ima doći“ (Mt 11,14).

Na prijelazu iz Staroga u Novi Zavjet, bez posebne naznake dana i mjeseca, nego: „u ono vrijeme“, dođe od Boga čovjek, imenom Ivan – Bogu mio, sin židovskoga svećenika Zaharije i supruge mu Elizabete, Gospine „rođakinje“ (Lk 1,36). Dijete čudesno začeto. Zaharijina žena – u poodmaklim godinama – više ionako ne mogaše začeti čeda, a osim toga bijaše nerodna i u svojoj mladosti. Dvostruko dakle čudo: jedno s obzirom na neplodnost, drugo s obzirom na ostarjelost žene. Prigodom Marijina pohoda, nakon Navještenja, u Elizabetinu krilu čedo, koje je bilo „u šestom mjesecu“ razvoja, od radosti zaigra, jer bijaše osjetilo Mesijinu blizinu. Općenito se smatra da je u tome trenutku Ivan očišćen od iskonskoga grijeha u kojem je bio začet. Zato mu se i može slaviti uz dan mučeništva (i to samo spomendanom: 29. kolovoza), također i dan rođenja, i to svetkovinom: 24. lipnja, što se inače ne slavi ni kod jednoga drugoga Božjeg ugodnika, osim blažene Gospe: rođenje samo blagdanom: 8. rujna, a uznesenje na nebo svetkovinom: 15. kolovoza. Drugo je Isus, Sin Božji: Božić i Uskrsno otajstvo.

Propovjednik na glasu. Dobar glas daleko se čuje, veli narod. O Ivanu Krstitelju pronese se dobar glas po cijeloj Judeji. On uvjerljivo ponavljaše svečan proglas ili kerygmu o Mesiji (Mt 3,1). Nikakvo čudo što postade privlačna senzacija judejskih hodočasnika – pokornika koji čeznuše za pomirenjem s Bogom. Ivan nastupa smjelo i otvoreno pred narodom.

Ne zaboravimo da je Krstitelj izišao pred druge tek onda kada se osjetio dovoljno pripremljenim, tj. nakon što je više godina razgovarao s Bogom u molitvi. On ne nastupa s nekim vlastitim izumom i mišljenjem, nego dolazi s Božjom porukom o korjenitu obraćenju ljudskoga duha i mentaliteta „jer se približilo kraljevstvo nebesko“. Ivanova proročka djelatnost sastojaše se u propovijedanju nadolazna izbavljenja od grijeha i u jordanskom krštavanju naroda koji pri tome ispovijedaše svoje grijehe. S punim pravom nazvan Krstiteljem i prije nego je Isusa krstio.

Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe (Mt 3,4-6).

Isposnik u pustinji. Nakon prekoračenja praga punoljetnosti Ivan se, umjesto u Hram odnosno u bogosloviju u Jeruzalem da se pripremi na svećeništvo poput oca svoga Zaharije, uputi u pustinju u kojoj se strogim trapljenjem pripremaše na poravnanje putova Gospodnjih koji su se iskrivili u srcima ljudskim. Ako bi koji putnik pošao uzduž rijeke Jordana, od Mrtvoga mora prema Galilejskom jezeru, lako bi se na obali mogao namjeriti na neobična pustinjaka. Pred njim bi iskrsnuo lik Ivana Krstitelja, isposnika, koji je svoje vanjske potrebe sveo na najmanju mjeru, a svoje duhovne sposobnosti razvio do neslućenih visina. Odijelo mu bijaše od devine bodljikave dlake, što ne bijaše nimalo ugodno tijelu, a kožnat bi pojas stegnuo oko bokova, poput starozavjetnih proroka. Hrana mu bijaše divlji med i skakavci kada bi ih uhvatio i popržio. Iako očišćen od praroditeljskoga grijeha, ne bijaše lišen ljudske strastvenosti koja prožima našu tjelesnu narav. Nju obuzdavaše pokorom i postom, okružen nekolicinom svojih vjernih učenika koje poučavaše moliti, postiti i pokoru činiti. Među njima bijahu budući apostoli Andrija i Ivan (Iv 1,40).

Staleške propovijedi. Krstitelj propovijedaše raznim staležima: farizejima i saducejima, carinicima i vojnicima, svima  redom od obična puka do nemoralna vladara Heroda Antipe. Za svakoga imaše posebnu i primjerenu poruku. Ni pred kim ne uzmicaše. Koljena mu ne klecahu, niti mu glas podrhtavaše. Ne poštedje na ukorima nikoga kada je govorio o pravdi i sudu Božjemu. Najčešće riječi koje izlažahu iz njegovih usta u njegovim duhovnim nagovorima bijahu: sjekira i korijen, sječa i stabla, vijača i pljeva, srdžba i pravda, pročišćenje, krštenje, pokora, post. Zanimljivo je da u propovijedima ne govori o Božjoj ljubavi. On je na liniji strogih starozavjetnih glasnika koji se nemilice suprotstavljahu ljudskoj idololatriji i koji osobito isticahu pravdu svemoćnoga Sudca Gospodina Boga.

Dvodijela propovijed. Krstiteljeva sažeta propovijed, koju čitamo na Drugu nedjelju Došašća, ima dva dijela: u prvome prijeti i kori, a u drugome hvali, obećava i bodri.

Prvi dio. U svome nastupu, kad ugleda nazočne „mnoge farizeje i saduceje“, zagrmje ovim otvorenim prijekorom:

Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe Božje? Donòsite, dakle, plod dostojan obraćenja. I ne usúdite se govoriti u sebi: Imamo oca Abrahama! Jer kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako, dakle stablo koje ne donosi dobrog roda, siječe se i u oganj baca (Mt 3,7-10).

Ne djeca Abrahamova, nego Božja. Kada pred sobom vidje umišljene farizeje i saduceje, koji uostalom ne bijahu došli iz dobrih namjera, jer neki govorahu da Ivan „đavla ima“, kako prenosi sv. Matej (11,18), učiniše sebe kao suhe grane bez lišća i ploda. Ako je „glas vapijućega u pustinji – vox clamantis in deserto“ igdje bio besplodan, onda je to u onim farizejima i saducejima koji ne imađahu ni znakova ni plodova obraćenja, i to će oni jasno pokazati u svome ponašanju prema Kristu. I jedni i drugi, makar uronjeni u jordanske vode od tabana do tjemena, još uvijek oholo ponosni što pripadaju rodu Abrahamovu, ali ničim se drugim ne mogu podičiti. Žive na lovorikama prošlosti i pripadnosti narodu znamenita rodozačetnika. Krstitelj ističe da to uopće nije važno. Nije pitanje jesu li oni Abrahamovi sinovi ili nisu, jer Bog može stvoriti Abrahamovu djecu i iz krševita kamenja. Bogu je kudikamo važnije jesu li oni sinovi Božji; rese li ih plodovi dobrih djela; daruju li svoju vlastitu slobodu i osobu Bogu: vrše li Božje zapovijedi, a ne „ljudske predaje“. Pozivati se samo na Abrahama koji, doduše, bijaše prijatelj Božji (Iz 41,8), znači pozivati se na lanjski snijeg ako ljudi nemaju srce okrenuto k Bogu poput Abrahama.

Odakle smo mi? Ovu poruku sigurno možemo primijeniti i na sebe same. Bilo da pripadamo nekomu plemenu ili mjestu odakle ima više poznatih osoba, fakultetski izobraženih stručnjaka, duhovnih zvanja, bilo da sami pripadamo duhovnom staležu ili narodu koji se ponosi svojim duhovnim kapitalom, recimo skoro Četrnaest stoljetnom kršćanskom poviješću, od 641. godine, tj. od stoljeća sedmog, pred Gospodinom ništa ne vrijedi ako mi osobno nismo s Bogom u prijateljstvu i s bližnjima u miru. Jer Bog je moćan proizvesti narod iz kamenja Dinare, Velebita, Papuka i Bobovca. Svatko je osobno pozvan da položi račun pred Sudcem, oslanjajući se na milost koju Bog daje, a ne na ljudske predaje! Ivan ne ruši prošlosti, nego zahtijeva da se ona razumno ugradi u sadašnjost, da je opravda, oplodi i oplemeni, tako da na prvome mjestu bude opsluživanje Božjega zakona koji je sav usmjeren na to da se ljudi odvrate od sebe i drugih stvorenja i obrate Gospodinu Stvoritelju svega.

Drugi dio. Zatim preteča Ivan navješćuje Mesiju:

„Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim” (Mt 3,11-12).

Ivanovo krštenje vodom, Mesijino Duhom. Ivan upire kažiprstom u onoga koji je božanski veći i jači od njega. Jer dok on krsti vodom na obraćenje, i oproštenje grijeha, nije moćan dati potrebne posvetne milosti. A dolazi Krist koji će krstiti Duhom Svetim, koji je Božja snaga; krstiti ognjem, koji je znak potpuna očišćenja i žarke milosti. Pojavit će se Mesija kojemu Ivan nije ne samo ni do koljena, nego nije dostojan ni obuće njegove nositi. Ivan je mogao sebi prisvojiti poziciju i popularnost kao nitko drugi, proglasiti sebe mesijom, mnogi bi povjerovali i pošli za njim. Ali nije mu to padalo na pamet, jer mu to nije dopuštala njegova poniznost i vjernost. On je sebe smatrao samo glasom koji dopire do ljudskih ušiju i srdaca; kažiprstom koji je okrenut prema Kristu od kojega dolazi svjetlo na svakoga čovjeka. On smjelo navješćuje da će Mesija doći razlučiti zle od dobrih, nepravedne od pravednih, pljevu od pšenice. Žito će spremiti u žitnicu, a pljevu spaliti u vatri. Veliko je to obećanje koje u sebi nosi nadu onima koji su spremni na potpuno obraćenje.

Plodovi i našega obraćenja jesu prihvaćanje Isusove poruke o oslobođenju od grijeha i o primanju Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca. Treba postati i ponašati se prema Bogu kao malo bezazleno dijete, iskreno i skromno, poslušno i puno povjerenja u svoje roditelje. Plodovi su također vlastito priznanje svoga krivoga puta i povratak na put Božji koji nije lak, štoviše, često trnovit i kamenit. Ali upravo se u tome i čita vrijednost kršćanskoga života, jer ono što doista košta, u našoj ljudskoj procjeni nešto i vrijedi.


[1] Neki sugeriraju da je porok više nezdravo ili nemoralno namjerno ponašanje, gdje čovjek poriče Božji zakon, a mana naravan nedostatak za koji čovjek nije kriv, npr. govorna mana. Govorni porok jest – psovka!