Ponedjeljak, 21 lipnja

Posebnosti obreda vjenčanja u našim krajevima do Drugoga vatikanskog sabora


Da bi se uvelo reda u sklapanje ženidbe, Tridentski je sabor dekretom Tametsi odredio da se od toga trenutka imaju valjanima smatrati samo one ženidbe sklopljene pred vlastitim župnikom i pred dvojicom ili trojicom svjedoka. U istoj izjavi se kaže kako svećenik mladence spaja u ženidbu riječima: “Ego vos in matrimonium coniungo in nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti, vel aliis utatur verbis iuxta receptum uniuscuisque provinciae ritum.” Štoviše, kad je cijeli obred vjenčanja u pitanju, Tridentski sabor određuje:

Si quae provinciae aliis laudabilis consuetudinibus et caeremoniis in celebrando Matrimonii Sacramento utuntur, eas omnino retineri Sancta Synodus vehementer optat.[1]

Na toj crti ustraje i Rituale Romanum (RR) iz 1614.[2] Nakon što donosi Red sklapanja ženidbe, on pripominje:

Caeterum, sicubi aliae laudabiles consuetudines et caeremoniae in celebrandi Matrimonii Sacramento adhibentur, eas convenit retineri.[3]

U nekim mjesnim obrednicima zadržan je uglavnom gore navedeni obred.[4] U obredima s njemačkoga govornog područja susrećemo uglavnom ovaj jednostavni obred uz dodatak da svećenik pita okupljene vjernike znaju li za kakvu zapreku, a zatim u nešto opširnijem obliku traži od mladenaca privolu.[5]

U sjevernim krajevima Hrvatske nalazimo puno opširniji obred, sa znatnim prilagodbama.[6]

Kao proširenje i prilagodba uočavaju se svečanije traženje privole, blagoslov dva prstena, nagovor zaručnicima i zakletva. Za ilustraciju smo uzeli obrednike koji su se upotrebljavali u sjevernom dijelu Hrvatske (kao i na području današnje Mađarske i Slovačke). Kao što ćemo vidjeti, tu su se od samih početaka čuvale i njegovale vlastitosti i “pohvalni običaji”.


a) Traženje privole


Rimskom obredniku iz 1929. (RO, 1929.) traženje privole je veoma kratko i jednostavno:

I to neka najprije pita zaručnika: I. Hoćeš li uzeti nazočnu I. za svoju zakonitu ženu po običaju majke Crkve?

Zaručnik neka odgovori: Hoću. .

Odmah potom neka pita svećenik zaručnicu: I. Hoćeš li uzeti ovdje nazočnoga I. za svoga zakonitog muža po običaju svete majke Crkve?

Zaručnica nek odgovori: Hoću.

Ovaj prvi dio slavlja dulji je i bogatiji u obrednicima koji su bili u uporabi u sjevernom dijelu Hrvatske. Kao najstariji takav nama dostupan obrednik navodimo onaj koji je u Zagrebu izdao biskup Maksimilijan Vrhovec.[7] Dijalozi koji svećenik vodi s mladencima pisani su u stupcima latinski, hrvatski-kajkavski, hrvatski-štokavski, mađarski i njemački. Donosimo samo hrvatski-štokavski.

Obred započinje traženjem privole. U odnosu na RR, 1925.[8] u Obredniku biskupa Vrhovca dijalog je puno bogatiji:

Sacerdos: Kakotije ime?

Resp. Sponsus: Jvan ili N. Katarina, ali N.

Sac. N. pitamte pod zavezom tvoj kerstjanske vire kaxi istinito, jesilise s kojom drugom (ali s kojim drugim) zarucsio (ali zarucsila) izvan ove poshtene[9] divoike ali udovice N. (ali izvan ovoga poshtenoga mladicha ali udovca N.) i jesili obechao (ali obechala) kojoi drugoi (ali drugomu) daju za xenu, iliti drugaricu (ali daga za muxa, iliti druga) uzeti hochesh?

Spons. Nisam.

Sac. N. Ljubishli ovu poshtenu[10] Divoiku ali udovicu N. (ali ovoga poshtenoga mladicha, ali udovca N.)?

Spons. Ljubim.

Sac. hochechli nju za tvoju pravu xenu iliti drugaricu (ali njega za tvojega pravoga muxa iliti druga) uzeti?

Spons. Hochu.

Sac. Pitamte opet pod zavezom vire tvoje, nieli morebiti med vami kakvo rodbinstvo, stvastvo, kumstvo, ali shto drugo, radi koga u svetu xenidbu nebise uzet mogli?

Spons. Nie.

Gotovo su identični i drugi obrednici. Tako kaločki donosi pitanja u četiri stupca: latinski, mađarski, njemački i hrvatski.[11] Ostrogonski obrednik ima isti dijalog, samo što su ovdje jezici latinski, mađarski, njemački i slovački.[12] Isti obrednik iz 1907. donosi i hrvatski tekst, s napomenom da je to za Pečujsku biskupiju. Tekst je nešto kraći:

Sac. Kako ti je ime?

Resp. N. i N.

Sac. Očituj se pred licem Božjim i svete matere Crkve, hoćeš li nazočnu N. za svoju zakonitu ženu uzeti? (hoćeš li nazočnoga N. za svoga zakonitog muža uzeti?)

Resp. Hoću

Sac. Obečaješ li da ćeš do tvoje i njezine (njegove) smrti u svemu biti vjeran (-na) kao što vjeran muž ženi(vjerna žena mužu) po Božjoj zapovijedi (vjeran (-na) biti mora?

Resp. Obečajem.[13]

Strossmayerov obrednik, pisan hrvatski,[14] traži privolu prema starijim uzorcima. Dijalog je paralelno u stupcima na hrvatskom i njemačkom. Pitanja su samo jednom otisnuta, ali s napomenom da se ista pitanja postave prvo zaručniku, a onda zaručnici.[15]

Sveć. Kako ti je ime?

Odgovori zaručnik ili zaručnica: Ivan ili Kata.

Sveć: N. Tako ti svete vjere kršćanske, reci pravo, jeli li se kojoj god (komugod) obvezao (obvezala) u ženidbu izim ove poštene[16] osobe, i jesi li kojoj drugoj (komu drugomu) obećao (obećala), da ćeš ju (ga) za ženu (za muža) uzeti?

Odg. Nisam.

Sveć. Ljubiš li ovu poštenu osobu?[17]

Odg. Ljubim.

Sveć. Hoćeš li nju za svoju zakonitu ženu (za svoga zakonitoga muža) uzeti?

Odg. Hoću.

Sveć. I opet, tako ti svete vjere tvoje, pitam te, nije li medju vami kakvo srodstvo, stvatstvo, kumstvo, ili štogod drugoga, radi čega se uzeti ne bi mogli?

Odg. Nije.

Razmjerno je jednostavniji dijalog iz Đakovačkog obrednika iz 1933. Tekst je pisan prvo hrvatski, pa onda njemački:[18]

Sveć: N. (Ivane, Marijo) reci po istini: znadeš li možda za kakvu zakonitu smetnju radi koje ne bi smio i mogao (smjela, mogla) sklopiti ovu ženidbu?

Zar. Ne znam ni za kakvu.

Sveć. N. reci pred Bogom i pred svetom Majkom Crkvom istinu, jesi li se sam (-a) od svoje volje za ovu ženidbu odlučio (odlučila)?

Zar. Jesam.

Sveć.: N. reci istinu: hoćeš li uzeti ovdje nazočnu N. (Mariju) za svoju zakonitu ženu (nazočnog N. (Ivana) za svoga zakonitog muža) po običaju svete Majke Crkve?

Zar. Hoću, uzimam.


b) Blagoslov prstenja


U Rimskom obredniku iz 1614. blagoslivlje se samo jedan prsten. Nakon kratkog otpjeva svećenik govori molitvu, a zatim daje prsten zaručniku da je stavi zaručnici na prstenjak lijeve ruke dok svećenik govori: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”

U “prilagođenim” obrednicima svećenik blagoslivlje dva prstena koje stavlja zaručnicima na prstenjak desne ruke. Svećenik govori dvije molitve blagoslova prstenja, poškropi ih “unakrst” blagoslovljenom vodom. Zatim stavlja prsten zaručniku, a potom drugi prsten zaručnici, govoreći: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”[19]


c) Nagovor zaručnicima


RO, 1614. ne predviđa nikakav nagovor. U našim obrednicima nalazimo različite nagovore. Navodimo ovdje nagovor zaručnicima RO 1907. jer je osobito bogat:

Mili vjernici! Bog je već na početku svieta odredio, a kasnije uzimajuć na se čovječje tielo, prisutnošću svojom, i prvim čudom posvetio ženidbu, da se broj izabranih popuni. Svetim je otajstvom učinio ono, što je po naravi svojoj već sveto, zaoto sv. Pavao i nazivlje velikim otajstvom (Efez. 5,32.)

Djeca smo svetih, ženitba naša i bračni život naš treba da je svet. Brak kršćana slika je i prilika onoga otajstvenog i u ljubavi preobilnog saveza, koji Isusa svojom svetom crkvom spaja. Isus je u najstrožjem smislu rieči, živio i umro za svoju crkvu, crkva pako sa sv. Pavlom veli: “Meni je život Krist, a umrieti dobitak” (Philip. 1,21.)

U taj primjer se ugledajte danas i uvieke. Zaoto, neka muž ljubi ženu svoju, kako je Isus ljubio sv. crkvu svoju; neka je ljubi, kao polovicu duše svoje, jer zaoto je ostavio otca i majku svoju, da pridje ženi svojoj. (Mat. 19,5)

Ako ima vlasti nad njom, neka tu vlast nježnim prijateljstvom pokaže, jer po sv. Ambrosiju, nije robkinju dobio, nego vjernicu. Neka svojim obzirnim i prijaznim ponašanjem nastoji, da se zaboravi i obljubi odvisnost.

Žena pako neka se pokorava mužu, kao što se i sveta crkva pokorava zaručniku, Isusu. Neka mu bude poslušna, kao samom Gospodinu Bogu. (Efez. 5,22.) Neka živi mužu i u mužu, kao što i crkva živi u Isukrstu: “Živim ja, ali već ne ja, nego Krist živi u meni.” (Galat. 2,20.) Neka izbjegava sve, što bi moglo mir pomutiti. Čednost i stidljivost njena neka odaju ljubav i vjernost njezinu.

Neka mjesto lukave ljubezljivosti i isprazne ljepote, (Zeričje 31,30.) traži urese srca, kršćanske krieposti, jer strah Gospodnji slava je ženina.

Ako ćete nastojati ovako vaš bračni život provadajati, Isus će svim otajstvom oplemeniti vašu naravnu ljubav, koju međusobno ćutite, i vaš bračni život biti će prebogatim izvorom vriemenite i vječne sreće vaše. Obilna sv. milost Krstova neka sidje na vašu bračnu zajednicu. Amen.[20]

Valja zapaziti veoma pozitivan govor o braku. Ne govori se o braku kao remedium concupiscentiae, nego o svetosti braka od samih početaka. Govori se o bračnom savezu kao slici saveza i ljubavi Krista prema Crkvi. Uzdiže se ljubav, nasuprot gospodarenja u bračnom životu. Konačno, što je posebno važno, u nagovoru se ističe i sljedeće: budu li supružnici živjeli u skladu s Božjom namisli, Isus će blagosloviti njihovu naravnu ljubav tako da će njihov bračni život biti izvorom vremenite i vječne sreće, što je upravo na crti onoga što će puno kasnije istaknuti Drugi vatikanski sabor.[21] Drugi obrednici imaju drugačiji nagovor. Ovog nagovora nema u Obredniku Đakovačke biskupije (OĐ, 1878.). Razlog je jednostavan. U svom predgovoru Strossmayer određuje da valja održati homiliju i kod vjenčanja i kod krštenja: “Nikada ni jednu priliku nepropustite da svete obrede nepopratite živom riječju i opomenom vašom.”[22] Prema tome, on predviđa homiliju, pa onda nije potrebno donositi gotov nagovor. Druga je stvar, koliko je ova njegova odredba zaživjela u praksi.


d) Zakletva


RO, 1614. ne predviđa zakletvu mladenaca koja se nalazi u različitim oblicima u svim našim “prilagođenim” obrednicima. Donosimo prvo Zagrebački obrednik, najstariji koji smo imali na raspolaganju. [23]

Postremo, pro more in hac Patria usitato, dexteris ipsorum super sanctis reliquiis collocatis, faciat sacerdos eos singillatum jurare: isso, in proferendo verba Juramenti in secunda praeunte, illis vero, in prima persona subsequentibus. Et primo quidem Sponsum, deinde Sponsam in hoc modo:

Sacerdos: Takote Bog pomogao.

Sp. Takome Bog pomogao

Sac. Blaxena Devica Maria.

Sp. Blaxena Devica Maria.

Sac. I svi Svetci Boxji.

Sp. I svi Svetci Boxji.

Sac. Da ovu poshtenu[24] parsonu ljubish.

Sp. Da ovu poshtenu personu ljubim.

Sac. I nju iz ljubavi za tvoju zakonitu xenu (ali za tvoga zakonitoga muxa) uzimash.

Sp. I nju iz ljubavi za svoju zakonitu xenu (ali za svoga zakonitoga muxa) uzimam.

Sac. Po Boxjoj naredbi.

Sp. Po Boxjoj naredbi.

Sac. I obicsaju S. Matere Cerkve.

Sp. I obicsaju S. Matere Cerkve.

Sac. I da nju (ali njega) nechesh ostavit.

Sp. I da nju (ali njega) nechu ostavit.

Sac. Do tvoje ali nje (ali njegove) szmrti.

Sp. Do moje ali nje (njegove) szmrti.

Sac. U nijednoj potribi i nevolji.

Sp. U nijednoj potribi i nevolji.

Sac. Takote Bog pomogao.

Sp. Takome Bog pomogao.

Kaločki je obred identičan. Zakletva je u četiri stupca na latinskom mađarskom, njemačkom i hrvatskom.[25]

Postremo, pro more in hac Patria usitato, dexteris ipsorum super sanctis reliquiis, faciat Sacerdos eos sindillatim jurare: ipso in proferendo verba Juramenti in secunda praeente; illis vero, in prima persona susequentibus: Et Primo quidem Sponsum, deinde Sponsam, hoc modo:

SACERD. Tako tebe Bogh pomozi. (u četiri stupca: latinski, mađarski, njemački i hrvatski)

SPONS. Tako mene Bogh pomozi

SACERD. Blasena Divicza Maria.

SPONS. Blasena Divicza Maria.

SACERD. Ivzi Zveti Bosii.

SPONS. Ivzi Zveti Bosii.

SACERD. Da ovu postenu[26] personu lyubis.

SPONS. Da ovu postenu personu lyubim.

SACERD. Lyubechi prijmas za tvoyu pravu senu/za tvoyega pravoga musa.

SPONS. Lyubechi prijmam za moyu pravu senu/za moyega pravoga musa.

SACERD. Polag Bosje vredbe.

SPONS. Polag Bosje vredbe.

SACERD. Izvete Matere cirkve obichaya.

SPONS. Izvete Matere cirkve obichaya.

SACERD. I da ovu/nyega ne oztavis

SPONS. I da nyu/nyega ne oztavim

SACERD. Do nye/nyegove szmerti.

SPONS. Do nye/nyegove szmerti.

SACERD. V néjednoy potribschini.

SPONS. V néjednoy potribschini.

SACERD. Tako tebe Bogh pomozi.

SPONS. Tako mene Bogh pomozi.

Postea sponsam simili modo interrogatum, faciat jurare: finitoque utriusque juramento, aspergat eos Aqua benedicta, & dimittat in pace.

U Strossmayerovom obredniku je identično. Prisega se donosi paralelno na hrvatskom i na njemačkom.

Zatim svećenik po običaju u ovoj zemlji primljenu, položi na sv. moći desnice njihove, pusti ih pojedince zakleti se. On u drugoj osobi zakletvu govori, a oni u prvoj odgovaraju. Najprije zaručnik pa onda zaručnica:

Sveć. Tako te Bog pomogao.

Odg. Tako me Bog pomogao.

Sveć. Blažena djevica Marija.

Odg. Blažena djevica Marija.

Sveć. I svi sveti božji.

Odg. I svi sveti božji.

Sveć. Da ovu poštenu osobu ljubiš?

Odg. Da ovu poštenu osobu ljubim.

Sveć. I ljubeći za svoju pravu ženu (svojega pravoga muža) uzimaš.

Odg. I ljubeći za svoju pravu ženu (svojega pravoga muža) uzimam.

Sveć. Poleg božje naredbe.

Odg. Poleg božje naredbe.

Sveć. I običaja svete matere crkve.

Odg. I običaja svete matere crkve.

Sveć. Da ju (da) nećeš ostaviti.

Odg. I da ju (ga) neću ostaviti.

Sveć. Do njezine (njegove) smrti.

Odg. Do njezine (njegove) smrti.

Sveć. U nijednoj potrebi.

Odg. U nijednoj potrebi.

Sveć. Tako te bog pomogao.

Odg. Tako me bog pomogao.[27]

Međutim, priručni obrednik Đakovačke biskupije iz 1933. (PO, 1933.) zakletvu je pojednostavio. Sada se više ne pružaju moći da se na njima zaručnici zakunu, nego križ. Nadalje, zaručnici za svećenikom opetuju tekst zakletve u prvom licu jednine.

Svećenik pruži zaručniku križ, ovaj metne tri prsta na križ te za svećenikom opetuje ove riječi zakletve (poslije isto tako zakune i zaručnicu):

Tako me Bog pomogao – Blažena Djevica Marija – i svi sveti Božji – da ovdje nazočnu N. (Mariju, nazočnog N. Ivana) – za svoju zakonitu ženu uzimam (za svoga zakonitog muža uzimam) – po Božjoj naredbi i po običaju svete Majke Crkve – i da ju (ga) nikada ostaviti neću – do svoje ili njezine (njegove) smrti. – Tako me Bog pomogao.[28]

Vidimo da se i ovaj dio pojednostavnjuje i skraćuje. Međutim, i za PO, 1933. može se reći da se u trenutku zaklinjanja na križ zapravo pod zakletvom potvrđuje i ponavlja već izrečena privola. Isti je slučaj bio sa svim dosada “prilagođenim” obrednicima u sjevernoj Hrvatskoj. Dok su se zaklinjali na moćima svetaca (OĐ, 1878.) ili na križu (PO, 1933.) mladenci su, zapravo, ponavljali privolu. Zato nam se čini dobrim rješenje koje je kasnije donio RO, 1970., koji je ostavio samo zakletvu na križ tako da mladenci neposredno nakon izrečene privole ponaosob prisežu: “Tako me pomogao Bog, Blažena Djevica Marija i svi sveci Božji”, jer su privolu već ranije izrekli. Zakletva, dakle, dodatno potkrepljuje privolu, ali je ne ponavlja.[29]


e) Blagoslov o pedesetoj obljetnici ženidbe


U Strossmayerovu obredniku nalazimo i tzv. privjenčavanje, tj. blagoslov o pedesetoj obljetnici ženidbe, što nije sadržavao standardni Rimski obrednik.[30] Nakon što se ispovjede, jubilarci sjednu u klecala sa svojim svjedocima. Slavlje se odvija pod misom. Strossmayer ne propušta napomenuti kako nakon evanđelja treba izreći prigodnu homiliju. Nakon što se jubilarci u misi pričeste, i nakon izrečene popričesne molitve, svećenik pozove jubilarce da dođu do oltara i kleknu. Pozove ih zatim da, odgovarajući svako pojedino od njih na njegova pitanja, zahvale Bogu što su sretno stigli do ovoga časa. Pozove iz također da obećaju da će jedno drugo ljubiti, pomagati i tako mlađima davati dobar primjer. Svećenik zatim blagoslovi prstenje i stavlja ih svakome na prst. U molitvi blagoslova prstenja naglašava se da je prsten znak “saveza duša”. Jubilarci odu na svoje mjesto. Slijedi završni blagoslov, nakon čega svećenik opet kaže popričesnu molitvu i završi misu uobičajenim blagoslovom. Važno je također zapaziti kako se u ovom Obredniku određuje da se “privjenčavanje” ima slaviti pod misom, dok je npr. u RO, 1929. misa za zaručnike bila predviđena samo kao mogućnost, i to nakon vjenčanja!


f) Običaji koji nisu naznačeni u obrednicima


Svi obrednici daju još napomene da se ne smije svadbovati u došašću i korizmi. To znači da se u tim vremenima vjenčanje može slaviti u crkvi, ali se ne smije svečano svadbovati. Uza sve te odredbe stvorili su se u nas i neki običaji. Tako je u župnom uredovanju bio čvrst propis da se vjenčanje može slaviti samo u župnoj crkvi zaručnice: mladenka je mogla otići iz svog sela samo kao vjenčana žena. Time se otklanjala mogućnost eventualnih priležništava. Običaj je, nadalje, nalagao da mladenku u crkvu uvode djeverovi (njezina braća ili bliski rođaci), a mladoženju djeveruše (sestre ili bliske rođakinje). Šteta da je u nas zadnjih petnaestak godina tako brzo ušao talijanski običaj – koji je do nas došao preko američkih filmova – da mladenku uvodi njezin otac.[31] Bacanje riže poslije vjenčanja svakako je neprikladno, rekli bismo ružno, jer je to zapravo poganski običaj (plodnost!).[32] Usto je riža strana našoj kulturi. Prema tome, koliko je to moguće, mladence bi i trebalo poticati da kod vjenčanja i svadbovanja održavaju naše “hvalevrijedne” stare običaje.[33] Donedavno je postojao obred blagoslova vina na blagdan Sv. Ivana apostola.,[34] a u nekim je krajevima bio običaj mladencima davati blagoslovljeno “vino sv. Ivana”, da bi se oni voljeli onom ljubavlju koju je Ivan iskazivao Kristu.[35]


g) Vrednovanje


Prilagodbe reda slavljenja ženidbe u odnosu na Rimski obrednik 1614. u nekim našim krajevima su bogate. Rimski je red vjenčanja zadržan u svojim osnovnim crtama, a sve što piše u Prethodnim napomenama, obdržavalo se. Prilagodbe su se sastojale u tome da su obogatile postojeći red prema Rimskom obredniku. Traženje i izricanje privole puno je bogatije. Rimskom je, naime, duhu primjerena tzv. lapidarnost, sposobnost da u malo riječi rekne sve ono što je bitno. U našem se mentalitetu, očito, više cijeni epsko pripovijedanje, tako da se kroz više stupnjevanih pitanja i odgovora dolazi do konačne privole. Kod blagoslova i davanja prstenja odstupa se od rimske prakse: blagoslivljaju se i izmjenjuju dva prstena. Nagovor zaručnicima ima izvrsnu katehetsko-liturgijsku ulogu, a posebno pridonosi svečanosti trenutka. Svakako se najveća prilagodba očituje u zakletvi koju zaručnici polažu na moćima ili na križu, ponavljajući u toj zakletvi, praktički, svoju privolu. Uza sve moguće manjkavosti, prilagodbe koje smo vidjeli u nekim našim obrednicima izražavaju životnost Crkve u našim krajevima jer je poticala liturgijsko stvaralaštvo i jer je, što je očito, znala iz tradicija drugih naroda izabrati ono što je smatrala prikladnim. Ovo je svakako slučaj gdje bismo mogli reći da je “historia magistra vitae”, tj. na ovakvim bi se primjerima trebala nadahnjivati i današnja liturgija u našem narodu.


Tekst je izvadak iz knjige Otajstvo je to veliko. Liturgija i teologija Reda slavljenja ženidbe, str. 42-53.


[1] Sessio XXIV, De Reformatione, 1. Citirano prema: SC 77, bilješka br. 41.

[2] Citiramo prema: RR, 1925., 221-227.

[3] Tit. VII., cap. 2, nr. 6. Usp. Hrvatski prijevod: “Uostalom, ako se gdje upotrebljava drugi pohvalni običaj i ceremonije kod vjenčanja, dolikuje, da se zadrže” RO, 1929.., 149.

[4] Usp. npr. RR, 1735., 139-142

[5] Usp. RB, 1827., 195-206; RR, 1703., 265-289.

[6] Usp. Z. PAŽIN, “Pohvalni običaji” u Redu vjenčanja, u: V. DUGALIĆ (prir.), Spe et labore. Zbornik u čast mons. dr. sc. Marina Srakića, biskupa đakovačkog i srijemskog, Teologija u Đakovu, Đakovo, 2003., 247-260.

[7] RRZ, 1796., 173-188.

[8] Ovaj Obrednik u cijelosti donosi red slavlja ženidbe Obrednika iz 1614. i to bez ikakvih dodataka.

[9] Lat. honestam (pošten), njem. gegenwärtigen (nazočan) ehrlichen (pošten). U obrednicima ćemo vidjeti neprestano kolebanje između ova dva termina: pošten i nazočan.

[10] Lat. Honestam, njem. gegenwärtigen.

[11] RC, 1798.:

Kako tie ime?

Ivan, ali N

Katarina ali N.

SAC. Pitamte pod zavez tvoye kerschanske vere, povi pravo yeszisze komu zavezal, ali zavezala k Histvu, odlag postovane persone N. i yeszi lisze obechal ali obechala drugomu, ali drugoy, da hoches nyu, uzeti za Senu, ali nyega za Musa. Niszam ali Niz.

SAC. Lyubisli ovu postovanu personu?

SPONS. Lyubim.

SAC. Hochesli nyu prieti za tvoyu pravu senu, ali njega za tvoyega pravoga musa.

SPONS. Hochu.

SAC. Zopet pod zavez avere tvoye pitamte, neli medvami kakov kervni rod, priatelztvo, kumztvo, ali kay drugo, dabisze zakay Szveto Histvo zkupa ne mogli udati.

SPONS: Ni.

Deinde sacerdos eodem modo interrogat Sponsam…

[12] RS, 1772., 150-162. Zanimljivo je da je u treće izdanje istog obrednika iz 1801., u primjerku koji se čuva u Đakovu, netko ubacio hrvatski prijevod iz 19. st.

[13] RS, 1907., 214-223.

[14] OĐ, 1878., 120-127.

[15] Identičan se tekst nalazi i u IZ 1922, 48-58.

[16] Njemački: außer dieser gegenwärtigen Person

[17] Njemački: diese gegenwärtige Person.

[18] PO, 1933., 24-30.

[19] Tako RRZ, 1796.; RC, 1798.; RC 1772; OĐ, 1878.; PO, 1933..

[20] Str. 222-223. Slično RC, 1798.; RRZ 1798.

[21] LG, 34: “Sva njihova (laička) djela, molitve i apostolski pothvati, bračni i obiteljski život, svagdanji rad, odmor duha i tijela, ako se vrše u Duhu, dapače i tegobe života, ako se strpljivo podnose, postaju duhovne žrtve ugodne Bogu, po Isusu Kristu, koje se u služenju Euharistije pobožno prinose Ocu s prinosom Gospodinova Tijela.”

[22] OĐ, 1878., str. XI-XVII.

[23] RRZ, 1796., 176-188.

[24] Njemački: “diese gegenwärtige Person”, lat. “hanc honestam personam”.

[25] RC, 1798., 226-227.

[26] Lat. honestam, njem. gegenwärtige.

[27] OĐ, 1878., 125-126.

[28] PO, 1933., 29.

[29] RO, 1970., 15.

[30] OĐ, 1878., 135-137.

[31] Iako je to, valja priznati, rimski običaj još od 4. st.

[32] Kad bi se mladenkama reklo da puno riže znači i puno djece, vjerojatno bi se mnoge lecnule.

[33] Još do prije pedesetak godina na seoskim se župama vjenčanje slavilo ponajviše srijedom. To je bilo stoga jer je srijeda dovoljno udaljena od petka, radi nemrsa, ali i od nedjelje da se zbog priprave na svadbu ili zbog svadbovanja ne bi zanemarila nedjeljna misa.

[34] Usp. RO, 1929., 432-43.

[35] Usp. M. PAJIĆ, Crkveni obredi i kršćanski običaji, Sarajevo, 1892., 424. Međutim, Obrednik tumači da se blagoslov vina na dan Sv. Ivana vrši “na čast sv. Ivana, koji je popio otrov, a da mu nije naudio”. Usp. Još RO, 1929., 432.