Subota, 4 prosinca

Posljedice COVID-mjera na pohađanje svete Mise i pristupanje sakramentu ispovijedi


Mnogostruke su posljedice koje se sve više i sve ozbiljnije osjećaju u Crkvi nakon privremenog prestanka slavlja svetih Misa s narodom u ožujku 2020. god., a čini nam se da će se najbolnije odraziti na sakrament ispovijedi. Ponekad dopru do javnosti podaci da ima župa u kojima se, bez obzira na epidemiološke mjere, nije ništa bitno promijenilo na liturgijskom, pastoralnom i katehetskom području, odnosno da se u nekim crkvama redovito slave svete Mise bez ikakvih ograničenja, održavaju župne kateheze i manje-više sve ide nekakvim svojim normalnim tijekom, ali saznaje se i s druge strane da ima župa u kojima se provode vrlo restriktivne mjere, zbog kojih je sakramentalni i općenito pastoralni život bitno oslabljen. 

Čini nam se da je važno javno isticati utjecaj tih mjera na duhovni život i ne čekati neka bolja vremena, nego već danas tražiti puteve kako vjernike zadržati u Crkvi. Iako nemamo pravi uvid u ovu stvarnost, na temelju nekih pokazatelja procjenjujemo da se, uopćeno gledano, broj onih koji redovito pohađaju svetu Misu smanjio za oko 1/3, što se trenutačno optimistima ne mora činiti ni tako veliki problem, ali nam se čini da će se uskoro pokazati veliki problem u tome što vjernici znatno slabije pristupaju sakramentu ispovijedi. Neki župnici tako tvrde da se broj onih koji traže ispovijed smanjio čak za 80%. To je porazan podatak, odnosno to je problem koji će se sigurno izrazito negativno odraziti na duhovnost i pobožnost ljudi, a onda i na cjelokupan život Crkve na svim razinama. 

Naime, možda možemo razmišljati da ljudi trebaju utjehu u vremenima krize kakva su današnja pa iz tog razloga možda i neće doći do toliko velikog smanjenja dolazaka na svetu Misu zbog kojeg bismo pali u malodušnost, ali treba imati u vidu da će crkva u takvim okolnostima vrlo vjerojatno postati servis, nešto poput kakvog KUD-a, udruge ili nekog sličnog oblika druženja, a neće imati snagu zajednice Božjeg naroda, onih koji prije svega hvale Boga, sudjeluju u gozbi nad gozbama i imaju udioništvo u Kristovoj žrtvi, niti će imati osjećaja za pravo međusobno zajedništvo. Prije nam se čini, a to se već uvelike i osjeća, da ćemo postati skupina individualaca, takvih gdje svatko dolazi na svetu Misu iz nekakvih svojih razloga, moglo bi se reći iz duhovnih interesa, a koji kod mnogih ne podrazumijevaju ispravan i pobožan stav. 

Mnogi se zato više ne osjećaju dobro u crkvi. Duhovno raspoloženje zahvalnosti, osluškivanje Božje riječi i nalaženje neiscrpne Božje ljubavi u otajstvu Kristova Tijela i njegove Krvi, a pogotovo bratsko zajedništvo kao da se rasplinjuju, jer svatko svakoga sve češće gleda kao potencijalnog neprijatelja, posebno odmjeravajući tko nosi, a tko ne nosi masku, tko drži, a tko ne drži fizički razmak, tko se zakašljao ili kihnuo, tko se možda cijepio, a tko nije i slično. U takvim okolnostima razumljivo je da nekima postaje sve mučniji odlazak u crkvu. To je normalan unutrašnji refleks na nešto što ti pamet i srce kažu da bi trebalo biti drukčije. A opet, i pamet i srce ti kažu da je to žrtvena gozba Jaganjčeva koja se ne smije zanemariti ni zbog kakvih okolnosti. Problem, dakle, trenutačno i nije toliko veliki u samom smanjenju broja onih koji danas pohađaju svetu Misu, nego u onome što traže na njoj i što nalaze. Nebeska gozba kao da se pretvara u zemaljsku, sa svim njezinim popratnim ne baš plemenitim elementima.

Kad je u pitanju sakrament ispovijedi, kako smo već rekli, čini nam se da je situacija još ozbiljnija. Također ne bismo rekli da ljudi više ne trebaju taj sakrament, štoviše možda ga trebaju i više nego u nekim redovitim okolnostima, ali zbog nelagode jednostavno ga odgađaju. Ta se nelagoda načelno ne odnosi na sam čin ispovijedanja, nego na uvjete u kojima se ispovijeda. Naime, većina svećenika iz razumljivih razloga ispovijeda prije svete Mise, tako da se očima onih koji s podozrivošću gledaju sve oko sebe i svaki ulazak u ispovjedaonicu gleda kao potencijalna opasnost za zdravlje mnogih. Slično je i s organiziranim ispovijedima izvan ispovjedaonice. Već ta činjenica će mnoge obeshrabriti da uopće pristupe ispovijedi, a ako još k tome dodamo da se ona čini preko maske, možda i preko pleksiglasa, uz fizičku distancu i uz povišeni glas, sasvim je razumljivo zašto i oni koji su naučili češće pristupati sakramentu ispovijedi sada to više ne čine.

Sakrament ispovijedi je duhovno intiman čin koji po naravi stvari zahtijeva da i sve izvanjske okolnosti idu za tim da se doživi Božja milost oproštenja u svoj svojoj dubini, a to danas često izostaje. Te izvanjske okolnosti podrazumijevaju da se kao povlašteno mjesto sakramenta ispovijedi zadrži ispovjedaonica i da se bez nužne potrebe ne ide u traženje, po načelu distance, prikladnijih mjesta, pogotovo ne onih koji nemaju nikakvu poveznicu sa sakralnim. Izvanjske okolnosti također podrazumijevaju prikladno vrijeme, i za svećenika i za penitenta, kao i njihovu međusobnu duhovnu povezanost po kojoj se milost Božje ljubavi prelijeva na oboje. Pleksiglas, maska, povišeni glas, udaljenost od dva-tri metra, možda i kakav svjetovan prostor, jesu elementi po kojima se, unatoč tome, može osjetiti Božja ljubav oproštenja, ali statistički gledano rijetko.  

To su ozbiljni razlozi koje bi svaki župnik trebao uzeti u razmatranje ako mu je stalo do duhovnog dobra svoga stada. U suprotnom, vrlo ćemo brzo doći do stanja općeg neispovijedanja kakvo je već dugo vremena na snazi u zemljama njemačkog govornog područja, a bez takvog sakramentalnog izmirenja s Bogom i Crkvom, bez temeljitog preispitivanja savjesti, polako će dolaziti do slabljenja duhovnog i moralnog života, što već gledamo kako iz dana u dan postaje sve veći problem.

Iz perspektive svih onih koji imaju duboku potrebu za sakramentom ispovijedi, koji ga razumijevaju kao istinski susret grešnog čovjeka s milosrdnim Bogom, ali u ovakvim okolnostima krajnje nelagode ipak ne ulaze u ispovjedaonicu, rekli bismo da je rješenje jednostavno: uz mogućnost ispovijedanja prije svete Mise za sve one kojima tako odgovara, bilo bi dovoljno osigurati jedan dan u tjednu u kojem bi sat ili dva bili namijenjeni baš za sakrament pomirenja. Ondje gdje se tako ili slično čini vjerujemo da se broj onih koji idu na ispovijed nije bitno smanjio, što vjerojatno znači da nije ni oslabio cjelokupan duhovni život zajednice. Sitnice su to koje nekima, kako bi se to reklo, život znače, i zato ih je važno prepoznati.