Posljednji tjedan Isusova života prema Markovu evanđelju
Uvod
Posljednjem tjednu Isusova života sveti je Marko (Mk 11–15) posvetio veliku pozornost. Više od trećine evanđelja, 36 % ili 241 od 666 redaka bavi se događajima tih dana u Jeruzalemu. Godinu dana Isus je na putu od Galileje do Jeruzalema navješćujući i djelima potvrđujući da je Božje kraljevstvo blizu. Posljednji tjedan Isusova života započinje njegovim ulaskom u Jeruzalem, Cvjetnicom. O tom vidi poseban napis ovdje.
Sedmodnevni boravak u Jeruzalemu
Nedjelja: Mk 11,1-11
Marko je jedini evanđelist koji je Isusov boravak u Jeruzalemu podijelio u sedam dana. Cvjetnicom završava prvi dan posljednjega tjedna Isusova života (Mk 11,1-11).
Ponedjeljak: Mk 11,12-19
Sutradan u ponedjeljak izlazeći iz Betanije Isus proklinje neplodnu smokvu (Mk 11,12-14), a u Jeruzalemu izgoni trgovce iz Hrama (Mk 11,15-19). To su dvije simboličke proročke radnje, kojima želi pokazati da se je Izrael Božjoj ponudi spasenja zatvorio, proigrao svoj milosni trenutak i, prema Marku, prestaje biti izabrani narod. Luka ispušta tu zgodu i namjesto nje donosi prizor gdje Isus plače nad Jeruzalemom i njegovom sudbinom „jer nije upoznao čas svoga pohođenja“ (Lk 19,41-44).
Utorak: Mk 11,20-37
U utorak vraćajući se izjutra iz Betanije u Jeruzalem i prolazeći pokraj osušene smokve poučava svoje učenike o vjeri, molitvi i praštanju (Mk 11,20-26). Došavši u Jeruzalem raspravlja u Hramu s glavarima svećeničkim, pismoznancima i starješinama o svojoj vlasti (Mk 11,27-33). Iznosi im prispodobu o vinogradarima ubojicama, kojom želi osvijetliti ono što je jučer naznačio simboličkim radnjama, a to je da će im se vinograd oduzeti i dati drugima (Mk 12,1-12). Kao što Hram postaje „Dom molitve za sve narode“ (Mk 11,17), tako i vinograd prelazi u baštinu novoga Božjega naroda sastavljena od Židova i pogana. Kao što su farizeji na početku Isusova djelovanja u Galileji tražili da Ga pogube jer je dokinuo zakon (Mk 3,6), tako isto glavari svećenički i pismoznanci u Jeruzalemu na kraju Njegova javnoga djelovanja traže da Ga pogube, jer je dokinuo starozavjetni kult (Mk 11,18). Kraj zakona i kraj starozavjetnoga kulta obuhvaćen je, primjećuje Edward Schweizer, Isusovim putem patnje koji čak ni Njegovi učenici ne razumiju. Križ je kraj zakona i početak misioniranja naroda.[1]
Nakon što su glavari svećenički, pismoznanci i starješine shvatili da o njima govori, ostaviše Ga i pošalju Mu istoga dana neke od farizeja i herodovaca da Ga uhvate u riječi. S njima raspravlja o davanju poreza caru (Mk 12,13-17), zatim dolaze saduceji s kojima raspravlja o uskrsnuću mrtvih (Mk 12,18-27), onda opet s pismoznancima o najvećoj zapovijedi (Mk 12,28-34). Nakon tih rasprava, koje su protuteža onim raspravama na početku Isusova djelovanja u Galileji (Mk 2,1-3,6), Isus nastavi poučavati o Kristu Sinu i Gospodinu Davidovu, tako da Ga je „silan svijet s užitkom slušao“ (Mk 12,37). Upozorivši mnoštvo da se čuva častohlepnih i lakomih pismoznanaca Isus sjede nasuprot riznice i promatraše kako narod baca novac u riznicu. Bogataši bacahu, ne baš iz čistih religioznih motiva, nego više da ih ljudi vide i hvale, jedna sirota udovica ubaci dva novčića. To je Isusa dirnulo i pozva svoje učenike i reče im:
Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak (Mk 12,41–44).
Kako lijepo zapažanje Krista Gospodina! Kakva pouka njegovim učenicima svih vremena. Tim prizorom završava Markov prikaz Isusova javnoga djelovanja i naučavanja u Hramu. Izlazeći iz Hrama Isus proriče propast Jeruzalema i na Maslinskoj gori drži eshatološki govor (Mk 13,1-37).
Srijeda: Mk 14,1-11
Dva dana prije blagdana Pashe i Beskvasnih kruhova, tj. četvrtoga dana u tjednu, u srijedu, dok glavari svećenički i pismoznanci kuju planove kako da Ga na prijevaru uhvate i ubiju (Mk 14,1), Isus se sa svojim učenicima nalazi na objedu u krugu svojih prijatelja u Betaniji u kući Šimuna Gubavca gdje se odvija predigra Isusove muke i ustoličenja za kralja: neka žena, prema Ivanovu evanđelju Lazarova sestra Marija, u rasipnoj ljubavi razbija alabastrenu posudicu, punu prave skupocjene nardove pomasti u vrijednosti 300 denara (300 dnevnica) i izlijeva Isusu po glavi. Tom simboličkom radnjom, koja podsjeća na pomazanje kraljeva: Šaula (1Sam 10,1), Davida (1Sam 16,13), Salomona (1Kr 1,39) i Jehua (2Kr 9,6), žena je, i ne znajući, na Isusu izvršila obred pomazanja prije njegova ustoličenja za kralja. Sitne duše nekih od njegovih učenika – prema Ivanovu evanđelju Juda (Iv 12,4 sl.) – iz lažne zabrinutosti za siromahe, ocijeniše rasipnost te žene štetom, jer se to moglo prodati za više od 300 denara i dati siromasima. Isus u tom činu vidi dobro djelo kojim je unaprijed pomazala Njegovo tijelo za ukop, o čemu će se govoriti, njoj na spomen, po svem svijetu gdje se god bude navješćivalo evanđelje.
Četvrtak: Mk 14,12-72
Četvrtak, peti dan u tjednu, za Isusa je slobodan dan. Ne ide u Jeruzalem, ostaje u Betaniji kod svojih prijatelja. Jedan od dvanaestorice, Juda, koristi tu priliku, odlazi sam potajno glavarima svećeničkim u Jeruzalem da ugovori izdaju. Oni se obradovaše i obećaše mu novac, a on je tražio zgodu da Ga preda (Mk 14,10 sl.). Odlaze još dvojica Isusovih učenika u Jeruzalem, ali ne potajice, nego po Isusovu nalogu, da priprave Pashu (14,12-16).
Pashalna večera (Mk 14,17-31)
14,17-21: Najava Judine izdaje
14,22-25: Posljednja večera – Ustanovljenje euharistije
14,26-31: Najava Petrove zataje i bijega sviju
14,32-42: Molitva u Getsemanskom vrtu
14,43-52: Uhićenje
14,53-65: Ispitivanje pred židovskim vijećem
14,66-72: Petrova zataja
Petak
15,1-5: Saslušanje pred Pilatom
15,6-15: Isus i Baraba
15,16-20: Bičevanje i krunjenje trnovom krunom
15,20-27: Križni put, Šimun Cirenac, Raspeće na Golgoti u 9 sati, natpis krivice: Kralj židovski
15,29-32: Ruganje Isusu od šeste pa do devete ure, tj. od podne pa do tri sata popodne
15,33-39: Tama po svoj zemlji, o devetoj uri, tj. u tri sata popodne, u petak na dan Pashe 15. nisana Isus umire s krikom na usnama: Eloi, Eloi lama sabahtani – Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Posljednji dan Isusova života
Svi se evanđelisti slažu da je Isus umro u petak (Mk 15,42; Mt 27,62; Lk 23,54-56; Iv 19,31.42), a ne slažu se s obzirom na datum. Prema sinopticima petak je te godine bio 15., a prema Ivanu 14. nisana. Po židovskom računanju vremena dan započinje i završava zalazom sunca. Posljednji dan Isusova života obuhvaća vrijeme i događaje koji su se dogodili od osamnaest sati u četvrtak do osamnaest sati u petak, a to, prema sinopticima, znači od pashalne večere 14. nisana do Isusove smrti i ukopa na blagdan Pashe 15. nisana, a prema Ivanu, od oproštajne večere 13. nisana do Isusove smrti i ukopa uoči blagdana Pashe 14. nisana (Iv 19,14.31.42).[2]
Kronološko razmimoilaženje između sinoptika i Ivana kroz povijest se pokušavalo rješavati na različite načine. Sredinom XX. stoljeća francuska spisateljica Annie Jaubert i nakon nje Eugen Ruckstuhl, te brojni drugi autori, mislili su da se kronološka razlika može riješiti, ako se pretpostavi da je Isus slavio Pashu po sunčanom kalendaru kojim se služila kumranska zajednica i da je Isusov proces trajao tri dana. Prema tome kalendaru blagdan Pashe pada uvijek u srijedu. Isus bi prema tome u noći od utorka na srijedu sa svojim učenicima proslavio pashalnu večeru i iste noći bio uhićen. U srijedu prije podne bio je pred Sinedrijem ispitivan, u četvrtak prije podne izveden po prvi put pred Pilata. Popodne toga istoga dana tužitelji su smišljali optužnicu, u petak izjutra osudili ga na smrt, izveli pred Pilata da to potvrdi, on ga, neodlučan, popodne šalje k Herodu, a Herod ga vraća Pilatu, koji odluku odgađa za sljedeći dan, a to je dan priprave za Pashu, 14. nisana kad je Isus umro na križu, što se podudara s Ivanovom kronologijom.[3]
Međutim, Joachim Jeremias kategorički odbija taj pokušaj usklađivanja tvrdeći da nema nikakve povijesne vrijednosti, a G. Theissen drži nezamislivim da bi Isus, koji s esenima nije imao nikakve veze, slavio Posljednju večeru po njihovu kalendaru, J. Blinzler pak smatra da su argumenti gospođice Jaubert i oni koje je Eugen Ruckstuhl kasnije razradio vrijedni ozbiljnoga proučavanja, ali su ipak nedostatni da ospore sinoptičko-ivanovsku tvrdnju da je Isus bio uhićen u noći od četvrtka na petak, a ne od utorka na srijedu.[4] Na kraju možemo s R. Schnackenbugom zaključiti da se do posljednje povijesne sigurnosti ne može doći jer sinoptici i Ivan slijede vlastitu tradiciju s različitom kronologijom, samo je pitanje koja je vjerodostojnija. Većina autora je ipak sklonija prihvatiti Ivanovu kronologiju jer nezamislivo je da bi Sinedrij na sam blagdan Pashe vodio sudski proces protiv Isusa i sudjelovao u njegovu smaknuću. Njoj u prilog ide i primjedba svećeničkih glavara i pismoznanaca iz Markova evanđelja koji su već dva dana prije blagdana Pashe odlučili Isusa uhvatiti i ubiti, ali „nikako ne na Blagdan da ne nastane pobuna naroda“ (Mk 14,2). I židovski izvori Talmud kao i praksa pomilovanja jednoga od uznika uoči blagdana, o čemu govori Mišna (Pesahim VIII 6a), potvrđuju Ivanovu kronologiju. Prema tome Isus je nakon dvije do tri godine javnoga djelovanja umro na križu na dan priprave za Pashu u petak 14. nisana 30. godine. Prema astronomskim računanjima to bi bilo po svoj prilici 7. travnja 30. godine po Kristu.
Na kraju možemo s J. Blankom i drugim autorima zaključiti da su svi pokušaji usklađivanja sinoptičko-ivanovske kronologije propali i da uzrok razmimoilaženja treba tražiti u teološkim motivima. Sinopticima je stalo pokazati da je Isus, umirući na blagdan Pashe, novozavjetna Pasha, a Ivan vidi u Isusu novozavjetno janje Božje koje umire upravo u vrijeme kad se vazmeni jaganjci kolju. Vazmenom janjetu nisu se smjele prelomiti kosti. Ivan ističe da se to ostvarilo na Isusu: „Ne prebiše mu golijeni“ (Iv 19,33). Prošlo je vrijeme starozavjetnih vazmenih jaganjaca, Isus je novozavjetno vazmeno janje, želi Ivan reći.
Najava uskrsnuća
Kristovom smrću nastupa zaokret: hramski se zastor razdera na dvoje (Mk 15,38), a to znači pristup u svetište nad svetištem je slobodan, imamo pristup k Ocu. Rimski satnik u ime poganskoga svijeta priznaje ga Sinom Božjim (Mk 15,39). Prisutnost žena na Golgoti upućuju čitatelja na uskrsno jutro (Mk 15,40-41). Slijedi kraljevski ukop (Mk 15,42-46). Marija Magdalena i Marija Josipova, promatrajući kamo ga polažu (Mk 15, 47), povezuju događaje Velikoga petka s uskrsnim jutrom.
Nakon subotnjega počinka žene hodočaste sedmi dan, u nedjelju, o izlasku sunčevu, na njegov grob i razgovarahu među sobom:
Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih? Pogledaju, a ono kamen otkotrljan. Bijaše doista veoma velik. I ušavši u grob, ugledaju mladića zaogrnuta bijelim haljinama gdje sjedi zdesna. I preplaše se. A on će im: ‘Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti kako vam reče’. One iziđu i stanu bježati od groba: spopade ih strah i trepet. I nikomu ništa ne rekoše jer se bojahu. (Mk 16,1-8).
Markovo evanđelje završava osmim retkom:
One (žene) iziđu i stanu bježati od groba; spopade ih strah i trepet. I nikomu ništa ne rekoše jer se bojahu (Mk 16,8).
Otvorenost završetka izbija iz najavljenih ukazanja o kojima evanđelist ne izvješćuje. Nakana mu je bila na posredan način pozvati čitatelja da se poistovjeti sa ženama na grobu i da se vrati u Galileju, tj. da počne ponovno pratiti Isusov život u svjetlu uskrsnoga jutra i tu će mu se ukazati. Poslanje u Galileju ima teološko značenje i želi reći da je uskrsnuli Krist istovjetan sa zemaljskim Isusom.[5]
Kanonski kraj evanđelja
Kanonski kraj evanđelja (16,9-20) ne nalazi se u najstarijim i najvažnijim novozavjetnim rukopisima Sinaiticus i Vaticanus. Ne poznaju ga ni brojni crkveni oci kao Klement Aleksandrijski, Origen, Tertulian, Ciprian i Ćiril Jeruzalemski. Biskup Euzebije iz Cezareje i sv. Jeronim tvrde da svi glavni i najtočniji rukopisi završavaju s osmim retkom:
One iziđu i stanu bježati od groba; spopade ih strah i trepet. I nikomu ništa ne rekoše jer se bojahu (Mk 16,8).
Na temelju tih svjedočanstava brojni komentatori smatraju i danas da je Mk 16,9-20 kasniji dodatak. Budući da ga Irenej citira kao Markov tekst (Adv. haer. 3,10,6), valja pretpostaviti da je nastao u drugom stoljeću. Neki misle da su ga poznavali Justin i Hermin Pastir i da je, prema tome, nastao prije 150. godine po Kristu. Da ne potječe od Marka, govori i razlika u stilu i načinu izražavanja kao i ovisnost od mlađe predaje Lukine i Ivanove. Tekst nije ništa drugo nego svojevrsni sažetak iz tih predaja u obliku triju cjelina:
Trostruko ukazanje Uskrsnuloga: Mariji Magdaleni (Mk 16, 9-11), dvojici učenika (Mk 16, 12-13) i jedanaestorici, te ukor njihove nevjere (Mk 16, 14).
Sveopće poslanje:
Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se… (Mk 16,15-18).
Uzašašće:
I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu. Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima (Mk 16,19-20).
[1] E. SCHWEIZER, Beiträge zur Theologie des Neuen Testamments, Zürich, 1970,39.
[2] Vidi J. JEREMIAS, Die Abendsmahlsworte Jesu, Göttingen, 41967., 13 sl.; R. FENEBERG, Der Jude Jesus, 308.
[3] Vidi A. JAUBERT, La date de la Cène. Calendrier biblique et liturgie chrétienne, Paris, 1957; E. RUCKSTUHL, Zur Chronologie der Leidensgeschichte Jesu, u: ISTI, Jesus im Horizont der Evangelien, SBAB 3, kbw, Stuttgart 1988., 101-184; C. SCHEDL, Zur Christologie, 253; R. SCHNACKENBURG, Das Johannesevangelium, IV/3,39, bilj. 2 donosi popis autora koji su skloni toj hipotezi kao i popis onih, među kojima je i sam, koji je odbacuju. Vidi o tome u istom smislu još opširnije J. BLINZLER, Der Prozes Jesu, 109 sl.; W. TRILLING, Fragen zur Geschichtlichkeit Jesu, 124 sl.
[4] J. JEREMIAS, Die Abendsmahlworte, 19; J. BLINZLER, Der Prozess Jesu, Regensburg, 1969, 126.
[5] Vidi P. MÜLLER, “Wer ist dieser?” Jesus im Markusevangelium, Neukirchner, 1995, 160.
