»Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu.« (Rim 6,10)
Shadow

Poslušnost, muškarac, žena


Poslušnost koja uključuje Boga je poslušnost jednakosti. Ona ne ovisi o muškarcu i ženi, nego o zahtjevu koji Bog pred njih stavlja. Bog nudi i traži jednakost muškarca i žene i samo ukoliko je poslušnost usmjerena na Boga neće se dogoditi nepravedna poslušnost koja zahtijeva od žene da bude poslušna, ali to isto ne zahtijeva od muškarca. Poslušnost zaborava Boga uvijek je nadmoćna poslušnost i prilika za dominantnu poslušnost. Netko mora biti poslušan, a netko ne mora. Poslušnost zaborava Boga je redukcijska poslušnost kao kad se kaže da su žene u Svetom Pismu poslušne, a izostavlja se muškarce koji su također poslušni Bogu (Abraham, Mojsije, Krist). Tamo gdje se zaboravio Bog i zaboravio Krist, i poslušnost je zaboravljena i pretvorena u mehanizam moći, dominacije i zastrašivanja. Poslušnost koju Bog zahtijeva uvijek je u skladu s naravi i prirodom onoga od koga se poslušnost traži. Ako Bog od žene traži poslušnost jer je majka, redovnica, profesorica, ne traži li Bog poslušnost i od muškarca jer je otac, svećenik, biskup?

Zaborav Boga i zaborav Krista rastavlja i odvaja poslušnost od njezine bitne odrednice, a to je da smo u poslušnosti svi jednaki i obvezni pred Bogom koji je od nas zahtijeva u skladu s našom naravi i prirodom, i ako je redovnica obvezna na poslušnost zašto to ne bi bio i svećenik? Kako smo došli do isticanja poslušnosti žene i do zaborava poslušnosti muškarca? Nije li ova dihotomija koja jedno ističe previše,  a drugo previše zaboravlja posljedica isključenja Boga iz govora o poslušnosti i nije li ovaj jaz plod socioloških, društevnih i političkih shvaćanja poslušnosti? Govoriti o poslušnosti i u taj govor uključiti Boga ne može sakriti pitanje koje savjest postavlja čovjeku o njegovoj poslušnosti Bogu bez obzira na spol i položaj u crkvenoj hijerarhiji. Poslušnost koja uključuje Boga je poslušnost jednakosti svih u skladu s njihovom naravi. U takvoj poslušnosti niti muškarac niti žena ne mogu izbjeći biti poslušni onomu što Bog pred njih stavlja kao zahtjev. Poslušnost koja uključuje Boga nikomu ne dopušta da se isključi iz obveze poslušnosti i drugima nametne poslušnost, a da njega samog ta poslušnost ne bi obvezivala pred Bogom. Poslušnost koja je zaboravila Boga i zaboravila Krista može se ponašati isključujuće i diskriminirajuće, tražeći od nekih apsolutnu poslušnost i dopuštajući drugima, pa i samima sebi, potpuni neposluh pred Bogom. Bog ne zahtijeva istu poslušnost od svih, jer svatko ima svoju ulogu i poslanje u Crkvi, ali od svih traži da budu poslušni, bez obzira na spol i ulogu. Bog poznaje hijerarhiju poslušnosti i nikoga ne isključuje iz zahtjeva da se Boga sluša, ni muškarca ni ženu.

Kako objasniti fenomen poslušnosti žene i njegovo stalno isticanje, i zaborav govora o poslušnosti muškarca? Jedan od mogućih odgovora je zaborav Boga koji, poštujući narav muškarca i žene, traži da oboje prema svojoj vlastitoj prirodi i vlastitim pozivima i poslanjima budu poslušni njegovim zahtjevima, a ne samo da jedno bude poslušno u korist drugoga, i obrnuto. Kao da se i u govoru o poslušnosti dogodilo ono što umirovljeni Benedikt XVI. piše u svom pismu o zlostavljanju u Crkvi. Dogodio se zaborav Boga i njegov zaborav je uzrok zlostavljanja i skandala, kao što se govori na sve strane o poslušnosti, iz čega je povremeno isključen govor o Bogu, i čini se da se i u govoru o ženinoj poslušnosti dogodio djelomičan zaborav Boga, jer nema govora o poslušnosti muškarca. Bilo kakvo isticanje važnije i ozbiljnije uloge žene u Crkvi od nekih se dočekuje kao napad na samu kršćansku Objavu. S druge strane, djelomični zaborav Boga generirao je stalno isticanje ženinog isključivog služenja u Crkvi, do one mjere dok to služenje ne ugrožava one koji se ne žele odreći određene moći koju imaju. Časna sestra koja služi je izvrstan primjer žene, dok recimo žena koja radi na teološkom fakultetu (poučavanje je također služenje) već izaziva podozrivost.

I kad se govori o poslušnosti u Svetom Pismu uvijek se s pravom ističe primjer Marije kao one koja je poslušna Božjoj volji i uvijek se apostrofira kroz Mariju misao kako je ženina temeljna zadaća i poslanje poslušnost i služenje? Ali nije li to zadaća i muškarca po uzoru na Krista čovjeka koji nije došao da bude služen, nego da služi, koji nije došao da mu budu poslušni, nego da bude poslušan Očevoj volji? Pitanje poslušnosti žene nije nikada bilo pitanje kojim se bavi politika i antropologija je li Crkva muška koja diskriminira žene. Pitanje poslušnosti žene je teološko pitanje kojemu se dogodio zaborav Boga i kojemu se time dogodio i zaborav poslušnosti muškarca i žene  u odnosu na Boga i Crkvu i sve se svelo na raspravu o diskriminaciji, dominaciji, polugama moći, matrijarhatu i patrijarhatu. Tek teološka svijest o pitanju poslušnosti kao nečega što ne smije zaboraviti i zaboravljati Boga vratit će ovom pitanju onu dimenziju koja nije toliko zaboravljena nego je povremeno prešućena, a to je poslušnost i muškarca i žene pred Bogom, a ne samo poslušnost žene.

Govor o poslušnosti nije pitanje političke jednakosti, političkih prava, govor o poslušnosti je pitanje o zahtjevu koji Bog stavlja pred ženu i pred muškarca poštujući njihovu narav, njihove prirodne darove i talente koje su pozvani razvijati i ostvariti. Poslušnost koja je zaboravila Boga i zaboravila Krista postaje mehanizam moći i mehanizam pritiska i jedne opravdava u njihovoj neposlušnosti, a druge kritizira jer nisu dovoljno poslušni. Jedne kažnjava za manjak poslušnosti, a druge nagrađuje za neposlušnost. To je poslušnost zaborava Boga koja se bez Boga temelji na moći i zloupotrebi i uvijek je kadra generirati nepravdu i nepravedne odnose, jer joj nedostaje svijest o Bogu koji traži poslušnost od svih, a ne samo od nekih. Poslušnost koja uključuje Boga nije poslušnost političke jednakosti i političkih prava pred Bogom, to je poslušnost ispunjavanja zahtjeva koje je Bog pred nas stavio s obzirom na naš spol, godine, sposobnosti, talente i mjesto u Crkvi. Ako je žena kao majka, redovnica, poglavarica, generalica reda dužna biti poslušna, onda je to dužan i otac, redovnik, poglavar, svećenik, biskup. Pred Bogom su svi jednaki što se tiče poslušnosti unutar njihovih vlastitih ljudskih osobina i naravi, dok je poslušnost zaborava Boga stava da nisu pred Bogom svi jednaki što se tiče poslušnosti, jer jedni moraju biti poslušni, drugi tu obvezu nemaju. Poslušnost zaborava Boga je ponekad ništa drugo nego ljudska zloupotreba moći i mehanizama upravljanja, koja ne želi govoriti i zabranjuje govor o poslušnosti koja uključuje Boga kao njezin temelj. Poslušnost zaborava Boga protivi se teologiji poslušnosti i ističe samo političke, sociološke i društvene dimenzije poslušnosti.

Poslušnost koja uključuje Boga po svojoj naravi je i poslušnost straha Božjega jer shvaća da što čovjek ima veću vlast i moć u Crkvi to je obvezniji biti poslušan Bogu, kako se njegova vlast ne bi pretvorile u oholost i zlorabljenje moći. Poslušnost zaborava Boga poslušnost je bez straha Božjega, gdje je količina moći u rukama proporcionalna gubitku osjećaja za strah Božji i obveze da se bude poslušniji Božjim zahtjevima kako moć i vlast raste. I u samoj Crkvi ima i jedne i druge poslušnosti, i poslušnosti zaborava Boga i poslušnosti s Bogom. Poslušnost s Bogom ne pravi razliku između muškarca i žene u traženju da svatko od njih, tamo gdje su postavljeni, bude jednako poslušan onomu što Bog od njih traži. Poslušnost zaborava Boga ponekad previše ističe poslušnost žene i prešućuje poslušnost muškarca, iako Sveto Pismo upućuje da su i jedni drugi, kad bi odgovorili na Božji poziv i poslanje, bili poslušni Božjim zahtjevima, bez obzira jesu li to bile žene ili muškarci, uključujući Mariju, Kristovu majku, koja je bila žena, i samog Krista, koji je bio muškarac. Oboje u poslušnosti s Bogom izvršavaju od Boga povjerenu im zadaću prema svojoj vlastitoj naravi i poslanju, a poslušnost zaborava Boga uvijek i isključivo ističe samo Mariju kao ženu i njezinu poslušnost i stvara pometnju jer ispada da je Kristova žrtva neposluh, jer kao muškarac nije bio dužan i obvezan ispuniti zahtjev svog Oca i našega Oca prema pravilima poslušnosti zaborava Boga. Poslušnost s Bogom ističe njih oboje, Mariju kao ženu i majku, Krista kao sina, muškarca i Božjeg Sina i ne miješa njihove zadaće i poslanja u ekonomiji spasenja čovjeka, ali ističe da oboje bijahu poslušni Bogu.