Poslužitelji oltara ili ministranti?

1. Povijesna utemeljenost

U počecima je euharistijskom slavlju predsjedao biskup, u svečanijim prigodama okružen svojim prezbiterima i đakonima. Vrlo su se brzo iskristalizirale i druge liturgijske službe, tako da se može reći da od samih početaka nisu postojale neke privremene (“ad hoc”) liturgijske službe, nego je svaka služba imala svoj liturgijski stupanj, odnosno točno određenog službenika. U latinskoj su Crkvi to bili vratari, lektori, egzorcisti i akoliti, a Istok je poznavao samo lektore i subđakone. U starini su to bile prave službe u zajednici, a kasnije su to postali tek prijelazni stupnjevi na putu do svetog reda.

Vratari (lat. ostiarius, od: ostium = vrata). U starini su imali zadatak paziti da netko neovlašten ne uđe na bogoslužni sastanak. [1]

Lektori (čitači). Imali su zadatak navješćivati Božju riječ. Njima se u obredu predavala knjiga čitanja. Čitanje evanđelja je ostalo pridržano đakonu.

Egzorcisti. U starini su obavljali pretkrsne egzorcizme. Ta je služba u praksi posve nestala, a zadržala se samo kao formalni niži red. Pri ređenju je kandidatu bila uručivana knjiga egzorcizama (najčešće obrednik).

Akoliti (= pratioci). Oni se kao službenici oltara mogu usporediti s današnjim ministrantima. Oni su u ređenju dobivali svijećnjake i posudice za vino i vodu.

Subđakon se smatrao đakonovim pomoćnikom, osobito u euharistijskom slavlju. Subđakonat je dobio na značenju nakon što je u 13. st. on bio povezan s preuzimanjem obveze celibata, pa je tada i uvršten u više redove. Međutim, u subđakonskom ređenju nikada nije bilo polaganja ruku, što pokazuje da se ne radi o svetom redu. Subđakonima je u ređenju bio predavan prazan kalež i plitica, posudice za vino i vodu, knjiga poslanica i bogoslužna odjeća: naramenik, alba i tunicela (nalik jednostavnijoj dalmatici).[2]

U apostolskom pismu Ministeria quaedam i Ad pascendum Pavao VI. određuje da se dokinu četiri niža reda, a da se uvedu službe lektora i akolite. Oni ujedno preuzimaju ulogu subđakona u euharistijskom slavlju. U ove službe mogu biti uvedeni i oni muškarci koji nisu kandidati za svećeništvo.

Vidjeli smo, dakle, kako su u počecima određene liturgijske službe bile povjerene samo određenim službenicima. Tako je to i ostalo u svečanim biskupskim misama. Naime, uz biskupa je bilo uvijek dovoljan broj klerika (uvedenih u klerički stalež po tonzuri) i onih s nižim i višim redovima. Konačno, uz biskupa je uvijek bio i određeni broj prezbitera redovito okupljenih u zbornom kaptolu (u vremenima “altarista” klera nije nedostajalo!).

Međutim, kada su se svećenici preselili kao župnici na svoje župe, oni nisu imali svu tu svitu klerika, a liturgijske knjige (u počecima pisane gotovo isključivo za biskupe), tražili su takve poslužitelje. Župnici su tada izabirali muškarce (redovito djecu) koji su preuzeli ulogu klerika. To je vidljivo iz liturgijskih knjiga. Tako npr. u starom (tridentskom) obredniku iz 1614. uz obred krštenja odraslih stoji kako svećenik na samom početku dođe do oltara “cum suis Clericis”, tj. sa svojim klericima.[3] U obredu dijeljenja pričesti stoji da ide “praecedente clerico, seu alio ministro” (pred njim ide klerik ili drugi poslužnik).[4] U starom se misalu upotrebljava općenita riječ “minister”, tj. službenik.

Ma kako da se u knjigama ti službenici zvali, mnogi se od nas sjećaju da su to bili gotovo redovito dječaci koji su se i odijevali kao klerici: imali su suknje u crnoj (ili liturgijskoj) boji koje su, prekrivene malenom odgovarajućom roketom, izgledale kao talari. Dakle, pravi mali klerici. Tamo gdje su biskupa posluživali klerici, subđakoni, đakoni i kanonici, na seoskim su župama bili “ministranti”.[5]

2. Upitnost današnjeg stanja

Svakako možemo reći da današnje stanje odiše starim vremenima i da ne odgovara duhu današnje liturgije. Naime, kao što smo vidjeli, današnje bogoslužje pretpostavlja “kvalificirane” službenike: čitače, akolite i đakone. A mi od toga jednostavno nemamo ništa. Ovi su službenici u nas isključivo kandidati za svećeništvo. Ne postoji neki pravilnik koga, u kojem slučaju i nakon koje priprave uvesti u službu čitača i akolite, odnosno kome, u kojim uvjetima i nakon koje priprave podijeliti službu trajnog đakona. Mi smo i dalje zadržali djecu da poslužuju kod oltara, s tim da je došlo do određenih pomaka. Kao prvo, neki su župnici u ovu službu uzeli i djevojčice. Nadalje, ti isti ministranti često i čitaju na misama kroz tjedan. Konačno, u nekim se župama uspijeva tu djecu zadržati u toj službi i onda kad poodrastu do srednjoškolske, pa i kasnije dobi. Ministrantska služba i dalje je sjajna prigoda za djecu i mlade da se još više približe liturgiji i u njoj sudjeluju. Prigoda je to da se čak iz ove blizine bogoslužju i svećeniku javi i koje duhovno zvanje. I to je svakako dobro. Međutim, upitnost i dvojbenost ovakvog stanja očituje se ponajprije u tome što nismo našli načina da u praksi uvedemo stalne službenike (one “uvedene”) čitače i akolite, odnosno, što trajni đakonat (u ovom slučaju kao liturgijska služba) u nas jedva da postoji.

Tako je u nas redovita praksa da nam čitaju u bogoslužju istina odrasli, ali ne uvedeni čitači, odnosno, muževi i žene koji vrše službu čitača, ali nisu uvedeni čitači u liturgijskom smislu. Imamo, nažalost, slučaj da nam se pojavljuju izvanredni djelitelji pričesti muževi i žene koji nisu uvedeni u službu akolita, odnosno, koji nisu zaređeni za đakone.

Nadalje, valja uzeti u obzir, da se prema sadašnjem zakonodavstvu u ove službe ne mogu uvesti žene, što onda isključuje tolike čitačice, pa i izvanredne djeliteljice pričesti, da svoju službu vrše kao punopravne službenice, nego samo “privremeno”.[6] I to je, zacijelo, razlog, zašto se odrasli laici ne uvode u službe čitača i akolita. Time bi, naime, bile isključene žene.

3. Moguće perspektive

Problem uvođenja odraslih osoba u liturgijske službe čitača i akolita (pa i stalnih đakona) onako kako je gore naznačeno, izvan je naše nadležnosti i mi tu jedva da možemo nešto mijenjati. Naravno da ne želimo da ministrantska služba bude rezervirana samo za djecu osnovnoškolskog uzrasta, iako nipošto ne želimo prestati vrjednovati ulogu i važnost djece i mladih koji služe kao ministranti. Ono što možemo i trebamo jest slijedeće.

• Razvijati službu ministranata u djece i mladih i to tako da se oni odgajaju u pravom liturgijskom duhu da bi njihova služba i cjelokupno bogoslužje odisali dostojanstvom i pobožnošću. Sjajan je to način života djece i mladih s Crkvom, s evanđeljem i s liturgijom.
• Nastojati te iste “male” ministrante zadržati i do zrelije dobi. Oni se trebaju i dalje razvijati u poznavanju liturgije i teologije kroz različite susrete i seminare, pa i sustavno školovanje, da bi njihovo sudjelovanje u bogoslužju bilo što primjerenije, tako da liturgija ne odaje dojam nečeg “dječjeg”.
• Njegovati službu čitača i izvanrednih djelitelja pričesti, kao i odraslih poslužitelja (“suradnika”) oltara. Sve ove službenike kroz liturgijsku skupinu voditi do sve veće zrelosti u sudjelovanju u bogoslužju.
• Njegovati različite stupnjeve službenika u bogoslužju: od onih najmanjih, pa preko onih odraslijih i mladih, sve do zrelih muževa i žena koji dostojanstveno preuzimaju službu za ambonom i za oltarom.

[1] U donedavnom su obredu ređenju oni dobivali ključeve crkve, a trebali su u određenom trenutku otvoriti i zatvoriti vrata i pozvoniti. To je, dakle, u neku ruku bila služba zvonara ili sakristana.

[2] Subđakonu je bilo dopušteno prati purifikatorije. Naime, to nije bilo dopušteno laicima, nego samo njima ili višima (đakonu, svećeniku…).

[3] U Kašićevom prijevodu ovdje – zanimljivo – stoji: “sa sfoyimi Xaknij i Dijacij”

[4] Kašić opet riječ “clericus” prevodi s “Diak” pa veli: “idducchi prid gnim Diak, ili ini sluxbenik”

[5] U nekim župama, pogotovo u gradovima, znalo se dogoditi da i po koji odrasli bude isto tako odjeveni poslužitelj.

[6] Papinsko vijeće za autentično tumačenje ZKP tumači: Ako u nekoj biskupiji , na temelju kan 230 § 2 biskup bude dopustio da zbog posebnih razloga službu oltara vrše i žene, to treba valjano protumačiti vjernicima u svjetlu citirane odredbe podsjećajući da ova norma već ima široku primjenu u činjenici da žene puno puta vrše službu čitača u bogoslužju te da mogu biti pozvane da dijele svetu pričest kao izvanredni djelitelji euharistije i vršiti druge službe predviđene kanonom 230 u § 3. Treba zatim biti jasno da se rečene liturgijske službe laika vrše “ex temporanea deputatione” (na temelju privremene odredbe) prema sudu biskupa bez ikakvog prava da ih se vrši od strane laika, bili oni muškarci ili žene.

Usp. Enchiririon Vaticanum. Documenti ufficiali della Santa Sede, vol. 4. EDB Bologna, 1994., str. 305-307.