Post festum

Staro je pravilo da se izvan euharistijskog slavlja pričest može dijeliti samo bolesnicima. Međutim, praktični život ima neka svoja razmišljanja. Tako reče jedan vjernik: “A zašto se sada pričest ne dijeli poslije ispovijedi? Ja sam tako naučio ima više od trideset godina.” Drugi čak vele: “Zašto da uopće idem na ispovijed, kad moram čekati 6 dana (do nedjelje) da se pričestim?” Može li se lako i jednostavno odgovoriti na ove primjedbe? Mi ćemo ovu problematiku sagledati s više strana.

1. Euharistijsko blagovanje ima svoje prirodno mjesto u samom euharistijskom slavlju. To je jasno. Kao što nam je razumljivo da ručamo za stolom u krugu obitelji, a ne hodajući ulicom, tako je i euharistija “svadbena gozba Jaganjčeva” na kojoj se okupljaju vjernici koji čine tijelo Kristovo upravo po tome slavlju. Tako Justin sredinom 2. st. veli kako na euharistijskom slavlju svi primaju pričest, a da se nenazočnima šalje po đakonima. Međutim, odmah se može postaviti pitanje, koji su to bili “nenazočni” i zašto su bili nenazočni?

2. Svakodnevna pričest izvan mise u prvim stoljećima. U počecima je euharistijsko slavlje bilo samo nedjeljom. Uskoro se međutim (početkom 3. st.!) pojavio običaj da su svi nosili euharistiju kući da bi je i preko tjedna kao duhovnu hranu kušali prije svake druge hrane, kako to svjedoče Tertulijan, Hipolit[1], Novacije i drugi!

3. Zaokret u pristupu euharistiji. Već od ranog srednjeg vijeka vjernici su se sve manje pričešćivali, jer se nisu smatrali dostojnima tako velikog otajstva.[2] Nadalje, kako su vjernici i inače sve manje sudjelovali u euharistijskom slavlju, a sve više ga promatrali i “slušali” misu, tako su u misu ubacivani dijelovi za puk: propovijed i pričest.[3]

4. Pričest izvan mise – redoviti obred. Dakle, prema Misalu važećem do 1970., kada je pričest fizički i bila u sklopu mise, ona je formalno iz nje bila izdvojena, jer se upotrebljavao obred pričesti bolesnika. Stoga je svećenicima bilo po sebi normalno da pričest dijele i izvan mise, kad god im se to činilo zgodnim.[4]

5. Pričešćivanje poslije ispovijedi. Ova praksa nije bila dobra poglavito iz dva razloga. Vjernici su bili opterećeni skrupulama da im je i najmanji mogući grijeh zapreka za pričest. Prema tome, ako se odmah poslije ispovijedi ne pričeste, već će u sljedećih sat ili dva sagriješiti, pa više neće biti dostojni pričestiti se. Drugi je razlog taj što se pričest u pravilu izdvajala iz euharistijskog slavlja, gdje joj je prirodno mjesto.

6. Danas? Nije baš sve kristalno jasno. Pogledajmo. I danas se često, čak redovito (ne kršeći propise) pričest dijeli izvan mise.

• Obnovljeni red vjenčanja predviđa pričest mladenaca izvan mise u sklopu obreda vjenčanja.
• Pričest izvan mise u sklopu bogoslužja riječi gorka je stvarnost nekih vjernika u misijskim područjima. Kateheta poučava katekumene, vodi sprovode, vjenčava krštava, a nedjeljom ima bogoslužje riječi u sklopu kojega podijeli pričest. Nadalje, neke ženske redovničke zajednice u nedostatku svećenika svakodnevno imaju službu riječi i pričest izvan mise. Slično se događa i u zemljama njemačkog govornog područja, gdje u nedostatku svećenika pastoralni referent ili kateheta nedjeljom za vjernike ima službu riječi i pričest.
• Iako je u skladu s liturgijskim propisima, ipak nije u skladu s liturgijskim duhom (izvanmisna) pričest vjernika u sklopu obreda Velikoga petka.

7. Pričešćivanje nakon ispovijedi – još jedanput. Kako se to u praksi rješava?

• Neki župnici uspijevaju dovesti veliki broj svećenika, pa onda spoje sakrament pomirenja i euharistiju na sljedeći način: slave euharistiju tako da im služba riječi posluži kao pokorničko slavlje: nakon homilije – koja služi i kao ispit savjesti – sabrani svećenici slave pojedinačno sa svakim vjernikom sakrament pomirenja (što traje 30-40 minuta), a onda se nastavlja euharistija s pripravom darova.
• Drugi (koji imaju na raspolaganju manji broj ispovjednika) upriliče zajedničko pokorničko slavlje, pojedinačnu ispovijed s pojedinačnim odrješenjem (što može potrajati i više sati), a na koncu svega slave euharistiju. I tu se “pomiruju” propisi i želje vjernika.
• Drugi opet pripomenu da će u sklopu “velike ispovijedi” pričestiti samo starije i nemoćne, što može biti i neugodno, jer bi trebalo vraćati s pričesti one koji ne pripadaju toj kategoriji.
• Posebno su pitanje filijale. U župi svećenik na koncu ispovijedi slavi misu, a na filijalama ne može…

8. Umjesto zaključka. U životu je malo lakih odgovora i jednostavnih rješenja. Ovdje je problematika složena:

• Potrebno se uvijek iznova truditi da nam pokornička bogoslužja i pokornička slavlja budu bolja i prikladnija. Potreban je dugi i strpljivi odgoj za zdravu liturgiju.[5]
• Ovdje se javlja pitanje formalističkog i površnog shvaćanja grijeha gdje grijeha praktički i nema, te neozbiljnog shvaćanja grijeha gdje ga itekako ima. Tako se neki pričešćuju samo jedanput i to neposredno nakon ispovijedi. A pričest bi trebala biti redovita hrana kršćanskog puka!
• Za odgoj treba i vremena i strpljivosti i takta i pouke. U svakom slučaju valja uzeti u obzir da nije čovjek radi subote, nego subota radi čovjeka.
• Ne bi li se moglo razmišljati o mogućnosti da tamo gdje nije moguće slaviti večernju euharistiju – izuzetno – nakon slavlja sakramenta pomirenja bude dolična služba riječi i pričest, jer je takva praksa i priznata i moguća u određenim slučajevima, kako smo gore iznijeli, ne odustajući i dalje od nastojanja da se u načelu pričest dijeli u sklopu euharistijskog slavlja?
• Jednom riječju: svi ćemo se složiti da je pričesti mjesto u euharistijskom slavlju. Pitanje je samo načina i takta da se to i provede i da bude prihvaćeno od strane svih vjernika.

[1] Hipolit opominje vjernike da dobro čuvaju posvećeni kruh od miševa!

[2] Naravno, uopće se ne radi o tome da bi netko bio dostojan pričestiti se. Mi jednostavno slijedimo Kristovu zapovijed: “Uzmite i jedite, uzmite i pijte”.

[3] Naime, iako je homilija po sebi dio euharistije, ona se smatrala umetkom: svećenik bi propovijedao s propovjedaonice samo u albi i štoli. Slično tome, nakon što bi se pričestio, svećenik bi “prekinuo misu” i pričestio vjernike primijenivši obred pričesti bolesnika.

[4] Nažalost i dan-danas neki župnici pričešćuju članove pjevačkog zbora poslije mise, tako da oni za vrijeme pričesti mogu izvoditi koncerte klasične glazbe.

[5] Prisjetimo se da se dosadašnja praksa stoljećima stvarala!