Utorak, 2 ožujka

Postupak imenovanja biskupa


Biskupi, nasljednici apostola, u Crkvi se postavljaju za pastire duša, da vrše službu posvećivanja, poučavanja i upravljanja. Da bi za tu uzvišenu i odgovornu službu bili prikladni, od kandidata se traži, kako stoji u Zakoniku kanonskog prava, da se odlikuju čvrstom vjerom, dobrim ponašanjem, pobožnošću, revnošću za duše, mudrošću, razboritošću i ljudskim vrlinama te drugim sposobnostima koje ih čine prikladnim, da uživaju dobar glas, imaju barem trideset pet godina života, da su barem pet godina prezbiteri, te da imaju doktorat ili barem magisterij iz Svetog pisma, teologije ili kanonskog prava, ili da su u tim znanostima stručni (ZKP, k. 378, § 1). A konačan sud o prikladnosti nekoga za biskupsku službu pripada Apostolskoj Stolici (ZKP, k. 378, § 2).

Imajući u vidu koje sve osobine kandidati za biskupsku službu trebaju posjedovati, da bi se utvrdilo imaju li ih, imenovanju biskupa neke ispražnjene biskupske stolice prethodi složena procedura.


Lista potencijalnih kandidata za biskupe


Biskupi crkvene pokrajine ili cijele biskupske konferencije trebaju zajednički sastaviti popis prezbitera, bilo svjetovnih bilo redovničkih, koji su prikladni za biskupstvo ili vođenje biskupije i dostaviti ga Apostolskoj Stolici. Takav popis ili listu trebaju sastaviti barem jednom u svake tri godine, tako da bude uvijek svježa i ažurirana za korištenje. Uz to i svaki pojedini biskup može zasebno iznijeti Apostolskoj Stolici imena prezbitera koje smatra dostojnima i prikladnima za biskupsku službu (ZKP, k. 377, § 2).


Predlaganje „trojke“ za određenu biskupiju


Kada treba imenovati biskupa za određenu biskupiju papinski predstavnik, nuncij ili apostolski delegat, traži od biskupa koji podnosi ostavku na službu da sastavi izvještaj o stanju biskupije i o potrebama područja, a u slučaju ispražnjene stolice to traži od generalnog vikara ili dijecezanskog administratora. Pri tome se o kandidatima za novog biskupa treba konzultirati s nadbiskupom metropolitom i drugim biskupima pokrajine, s predsjednikom biskupske konferencije i barem s nekim članovima zbora konzultora i katedralnog kaptola, a može tražiti mišljenje i drugih osoba, kako članova svjetovnog tako i redovničkog klera, kao i  laika koji se odlikuju mudrošću (ZKP, k. 377, § 3).

Pošto provede potrebne konzultacije nuncij sastavlja kratku listu od tri kandidata za daljnje izvide i traži precizne informacije o svakome od njih, upozorivši konzultirane osoba na obvezu obdržavanja najveće diskrecije. Nakon toga upućuje Svetoj Stolici listu poznatu kao „trojka“ (terna) s imenima trojice kandidata koji se čine najprikladnijim.   

Kongregacija Rimske kurije koja je nadležna za odabir biskupa s obzirom na područje o kojem se radi (Kongregacija za biskupe, Kongregacija za evangelizaciju naroda, Kongregacija za istočne Crkve) proučava dokumentaciju dobivenu od nuncija i vodi računa o njegovu mišljenju, ali ga nužno ne mora prihvatiti. Može odbiti sve kandidate koje je predložio i zatražiti drugu listu, ili da dostavi više informacija o predloženim kandidatima. Kada dotična Kongregacija odluči tko bi trebao biti imenovan, svoje zaključke predočava papi i moli da izvrši imenovanje.

To je normalna procedura kada se radi o imenovanju dijecezanskog biskupa.

A za slučaj imenovanja pomoćnog biskupa u nekoj biskupiji, dijecezanski biskup izabire i predlaže tri svećenika, a nuncij ima dužnost prikupiti informacije i mišljenja o kandidatima između kojih nadležna Kongregacija može izabrati jednoga za imenovanje, ili zatražiti da se predloži drugi popis kandidata (ZKP, k. 377, § 4).     


Imenovanje biskupe i preuzimanje službe u posjed


Ako je papa suglasan s odlukom Kongregacije da se nekoga imenuje biskupom, to se priopćava nunciju u dotičnoj zemlji, da izvidi pristaje li dotični svećenik da bude imenovan, i da se odabere datum za obznanjivanje tog imenovanja.

Papa potom imenuje biskupa, a tko bude imenovan dužan je da u roku od tri mjeseca od primitka papinske bule imenovanja primi biskupsko posvećenje, poslije čega preuzima svoju službu u posjed (ZKP, k. 379).

Samim biskupskim posvećenjem biskupi primaju sa službom posvećivanja i službe naučavanja i upravljanja (ZKP, k. 375, § 2). Kad se radi o imenovanju dijecezanskog biskupa, on mora, ako još nije posvećen za biskupa, kanonski preuzeti svoju biskupiju u posjed u roku od četiri mjeseca pošto primi apostolsko pismo, a ako je već posvećen, u roku od dva mjeseca poslije primitka toga pisma (ZKP, k. 382, § 2). Kanonskim preuzimanjem u posjed biskupije koja mu je povjerena on u njoj stječe svu redovitu, vlastitu i neposrednu vlast koja se traži za vršenje njegove pastirske službe, izuzevši slučajeve koji su pravom ili odlukom rimskog prvosvećenika pridržani vrhovnoj ili nekoj drugoj vlasti u Crkvi (ZKP, k. 381, § 1).

Za provedbu i dovršenje procedure imenovanja biskupa potrebno je dosta vremena, obično barem devet mjeseci da se dođe do kraja, a u nekim slučajevima i dvije godine.