Postupak prosuđivanja navodnih ukazanja i objava
Donosimo hrvatski prijevod Odredaba o načinu postupanja pri prosuđivanju navodnih ukazanja i objava koje je Sveti zbor za učenje vjere donio 1974., a papa Pavao VI. odobrio 1978.[1]
Sveti zbor za učenje vjere
Odredbe o načinu postupanja pri prosuđivanju navodnih ukazanja i objava
Prethodna napomena o podrijetlu i značajki ovih odredaba
Na godišnjem zasjedanju u punom sastavu, koje je održano u mjesecu studenom 1974., otci ovoga Svetoga Zbora ispitali su problematiku koja proistječe iz navodnih ukazanja i objava koja su često povezana s njima, i došli su do sljedećih zaključaka:
1. Danas se, više nego u prošlosti, uz pomoć sredstava priopćavanja („masovnih medija“), vijesti o takvim ukazanjima među vjernicima brzo šire. Osim toga lakoća mijenjanja mjesta češće potiče hodočašćenja, tako da crkvena vlast mora brzo odlučiti o toj stvari.
2. S druge strane, zbog načina razmišljanja svojstvena današnjemu dobu, kao i zbog zahtjeva znanosti i kritičkoga proučavanja, postaje sve teže i gotovo nemoguće dužnom hitrošću doći do suda kojim se u prošlosti zaključivalo istraživanje o toj stvari (constat de supernaturalitate – pouzdano je riječ o nadnaravnom; non constat de supernaturalitate – nije pouzdano da je riječ o nadnaravnom), a ordinariji bi dobivali mogućnost dopustiti ili zabraniti javno štovanje ili druge oblike pobožnosti vjernika.
Iz tih razloga, kako bi se prigodom događaja[2] te vrste pobožnost vjernika mogla očitovati uz očuvanje punoga zajedništva s Crkvom i donositi plodove po kojima bi sama Crkva u budućnosti mogla razaznavati pravu narav događaja, otci su ocijenili kako u toj stvari treba promicati sljedeću činidbu.
Kada je crkvena vlast obaviještena o bilo kakvom navodnom ukazanju ili objavi, njezina će dužnost biti:
a) ponajprije prosuditi o događaju prema pozitivnim i negativnim mjerilima (vidi dolje, br. I.);
b) zatim, ako je to ispitivanje imalo povoljan ishod, dopustiti neka javna očitovanja štovanja ili pobožnosti i u isto vrijeme s velikom razboritošću bdjeti nad njima (što je jednako izričaju pro nunc nihil obstare – za sada ništa ne priječi);
c) konačno, u svjetlu protoka vremena i iskustva (osobito obilja duhovnih plodova koji proistječu iz nove pobožnosti), ako je potrebno, donijeti sud o istini i nadnaravnosti.
I. Mjerila za prosuđivanje, barem s vjerojatnošću, značajki navodnih ukazanja ili objava
A) Pozitivna mjerila:
a) Redovna stalnost (moralna sigurnost) ili barem velika vjerojatnost o postojanju događaja, stečena pomoću ozbiljna istraživanja,
b) Posebne okolnosti u pogledu postojanja i naravi događaja, to jest:
1. osobna svojstva nositelja ili više njih (osobito duševna uravnoteženost, čestitost i ispravnost ćudorednoga života, iskrenost i uobičajena poučljivost prema crkvenoj vlasti, sposobnost povratka normalnomu načina življenja vjere itd.);
2. što se tiče objave, istinita i na zablude otporna teološka i duhovna nauka;
3. zdrava pobožnost te obilni i postojani duhovni plodovi (primjerice duh molitve, obraćenja, svjedočanstva ljubavi itd.).
B) Negativna mjerila:
a) Dokazana zabluda oko događaja.
b) Naukovne zablude koje se pripisuju samomu Bogu, ili Blaženoj Djevici Mariji ili nekomu svetcu koji se očituje, uzimajući međutim u obzir mogućnost da je nositelj mogao, makar i nesvjesno, uistinu nadnaravnoj objavi dodati posve ljudske sastojine, čak i poneku zabludu u naravnom poretku (usp. sv. Ignacije, Duhovne vježbe, br. 336).
c) Očito traženje dobiti usko povezano sa samim događajem.
d) Ozbiljno nećudoredni čini koje su u vrijeme ili u prigodi samoga događaja počinili nositelj ili njegove pristalice.
e) Duševne bolesti ili sklonosti poremećaju osobnosti nositelja koje su zasigurno utjecale na navodni nadnaravni događaj, ili psihoza, skupni histerizam ili drugo te vrste.
Valja upozoriti kako ova mjerila, bilo pozitivna ili negativna, nisu sva popisana (taksativna), nego su naznačujuća (indikativna) te ih treba primjenjivati zajedno (kumulativno) ili uz određenu međusobno usklađivanje.
II. O načinu postupanja mjerodavne crkvene vlasti
1. Kada prigodom navodnoga nadnaravnoga događaja kao samo od sebe počne štovanje ili neka pobožnost vjernika, ozbiljna je dužnost mjerodavne crkvene vlasti bez odgode se s tim upoznati i marno nad tim bdjeti.
2. Prema vjernicima koji opravdano (to jest u zajedništvu s pastirima, a ne potaknuti sektaškim duhom) traže, mjerodavna crkvena vlast može istupiti kako bi dopustila i promicala neke oblike štovanja i pobožnosti, ako ih, prema gore navedenim mjerilima, ništa ne priječi. Ipak, treba se čuvati da takvo postupanje vjernici ne shvate kao da je Crkva priznala nadnaravnost događaja (vidi Prethodna napomena, pod c).
3. Po svojoj naukovnoj i pastirskoj dužnosti mjerodavna vlast na vlastitu se pobudu može umiješati, dapače, mora u pogubnim okolnostima, primjerice kako bi ispravila ili spriječila zlorabe u obavljanju bogoslužja i pobožnosti, kako bi osudila zabludne nauke, kako bi se izbjegle opasnosti lažna ili neprikladna misticizma itd.
4. U dvojbenim slučajevima, koji ni najmanje ne ugrožavaju dobro Crkve, neka se mjerodavna crkvena vlast suzdržava od svakoga suda i izravna djelovanja (jer se isto tako može dogoditi da s protekom vremena takozvani nadnaravni događaj potone u zaborav). Ipak, neka ne prestane paziti tako da se, ako zatreba, spremno i razborito može uplesti.
III. O vlasti koja se mjerodavna umiješati
1. Dužnost da bdije i da djeluje pripada poglavito mjesnomu ordinariju.
2. Krajevna ili narodna biskupska konferencija može se umiješati:
a) ako joj se obrati mjesni ordinarij, nakon što je obavio svoj dio posla, kako bi se stvar sigurnije prosudila;
b) ako stvar već pripada državnomu ili krajevnomu okruženju, ali uvijek s prethodnim pristankom mjesnoga ordinarija.
3. Apostolska Stolica može se uplesti na zamolbu ili samoga ordinarija, ili kvalificirane skupine vjernika, ili čak izravno na temelju sveopće nadležnosti vrhovnoga svećenika (vidi niže, IV.).
IV. O uplitanju Svetoga zbora za učenje vjere
1. a) Uplitanje Svetoga zbora može tražiti ili ordinarij, nakon što je ipak obavio svoj dio posla, ili kvalificirana skupina vjernika. U ovom drugom slučaju treba se čuvati da obraćanje Svetomu zboru ne bude potaknuto sumnjivim razlozima (a takvi su razlozi primjerice prisiliti ordinarija da promijeni svoje zakonite odluke, odobri neku sektašku skupinu i slično).
b) Sveti zbor ima pravo u težim se slučajevima umiješati na vlastitu pobudu, osobito ako stvar djeluje na širi dio Crkve, posavjetovavši se uvijek s ordinarijem, i, ako je potrebno, i s biskupskom konferencijom.
2. Pravo je Svetoga zbora odlučiti o ordinarijevu postupanju i odobriti ga ili, u mjeri u kojoj je to moguće i prikladno, pokrenuti novo ispitivanje stvari, različito od proučavanja koje je proveo ordinarij. To može učiniti Sveti zbor sâm ili preko posebnoga povjerenstva.
Ove Odredbe, prihvaćene na Plenarnoj skupštini ovoga Svetoga zbora, odobrio je vrhovni svećenik papa Pavao VI., sretno vladajući, dana 24. veljače 1978.
U Rimu, u dvorima Svetoga zbora za učenje vjere, dana 25. veljače 1978.
Franjo kardinal Šeper
predstojnik
+ Jérôme Hamer, O.P.
tajnik
latinski izvornik
engleski prijevod
francuski prijevod
kastilski prijevod
mađarski prijevod
nizozemski prijevod
njemački prijevod
poljski prijevod
portugalski prijevod
talijanski prijevod
Prethodni hrvatski prijevod: Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske (Mostar), br. 2/2012., str. 124–125.
Službena objava u Acta Apostolicae Sedis, CIV (2012.), br. 6, str. 500–504.
[1] U knjizi Šeper: Građa za životopis, 2 (priredili Đuro Pukec i Vladimir Stanković, Zagreb: Nadbiskupski duhovni stol, 1983.) dvojezično je (latinski i hrvatski) objavljeno 39 isprava Svetoga zbora za učenje vjere dok mu je kardinal Franjo Šeper bio na čelu (str. 150–541), ali ne i ova jer je Sveta Stolica nju objavila tek 1. lipnja 2012., a do tada se primjenjivala na temelju dostave svim ordinarijima.
[2] Prevoditeljska napomena: Factum se može prevesti kao čin, djelo, činjenica, događaj.
