Pouzdanje u istinu katoličke vjerske misli

Danas je 750. rođendan za nebo svetoga Tome Akvinskoga. Bilo mu je samo 48 godina. Umro je u srijedu 7. ožujka 1274. u cistercitskoj opatiji Fossanova, 77 km jugoistočno od Rima. Iako je od tada prošlo tričetvrt tisućljeća, taj dan nije pao u zaborav.

Do učiteljevih nogu

Učenici rado sjede do učiteljevih nogu (Luka 8, 35; 10, 39; Djela apostolska 22, 3). Učionica svetoga Tome može biti elementarni pripremni korak, uvod, ali providnosni, za umno planinarenje. Planinarenje obilježeno svjetlom razuma i obasjano zubljom vjere, u svakom slučaju utabano poniznošću i poučljivošću. Ulaznica je barem zrno znatiželje i prstohvat razložnosti. To uspinjanje zahtijeva poštovanje zakona mišljenja i u raščlanjivanju, i u sažimanju, i u istraživanju od pojedinačnoga prema općem, i u zaključivanju, izvođenju od uopćavanja prema pojedinostima.  Planinarenje je nužno za osvajanje vrhova istine i za pošteđivanje ljudske pameti isprazna iskustva varljivih príčinā, privida, tlapnji, sȃnjā, obmana, utvara i često krhkih izmišljotina.

Isto tako, još uvijek u polju poučavanja, ali u drugu svrhu, učionica svetoga Tome vrlo je korisna u rasporedbi mišljenja, ekonomičnom redanju – tj. što jednostavnijem, štedljivijem izražavanju. Čitanje sv. Tome navikava učenika (a pred znanjem svi smo učenici) rasuđivati snagom subjektivnih načela istine i objektivnih načela stvarnosti. To znači rasuđivati ne prema obrascima što ih pomodna kultura, koju podupiru mnogi vanjski i prigodni množitelji, nameće pasivnomu načinu mišljenja dane sredine, odnosno danoga povijesnoga trenutka. Učitelj Toma ne lišava proučavatelja njegove osobne i izvorne krjeposti znanja i istraživanja, nego budi appĕtītus vērĭtātis, žudnju, težnju ili tȇk za istinom, koji osigurava uvijek novu plodnost mišljenju, a tražitelju istine, od znatiželjna djeteta do znanstvenika – njemu svojstvenu osobnost.

Tomina misao ima zdravu i krjepku hranu, vjeru koja se ne protivi razumu, ali ga treba, jer istinito je ono što ovaj veleum tvrdi: Credere est cum assensione cogitare – vjerovati znači misliti s pristankom (Suma teologije, II.-II., 2. pitanje, 1. članak).

Pouka učitelja Tome

Učitelju Toma, kakvu nam pouku možeš dati?[1]

• Nama, u kratkom i napetom trenutku kakav je sadašnji,
• nama sedam i pol stoljeća daleko od sveučilišne aule dupkom pune Tvojih slušatelja i do posljednjega mjesta ispunjene crkvene lađe da čuju Tvoju propovijed; sedam i pol stoljeća daleko od anđeoske zaštite koju si bio izmolio da očuvaš čistoću; sedam i pol stoljeća daleko od Tvoga samostanskoga doma, katedre, propovjedaonice i klecala na kojem si, kako si sȃm isticao, najviše naučio,
• nama, koje suvremena kultura potiče, podbada, prispodobljuje sebi, ispire nam mozak ideologijom i svojim -izmima,
• nama koji smo ponosni na svoje „znanstveno utemeljeno“ znanje, a sve više moramo paziti što će nam drugi reći, da im se ne zamjerimo, pa nas taj obzir nuka da iznad svega pazimo svoju kožu, budemo prijetvorni, diplomati; da se ustežemo, autocenzuriramo i činimo ustupke, zapravo odricanja od svoga identiteta, poslanja i zadaće na ovome svijetu,
• nama rastresenima čarom neozbiljnosti, opčinjenima zaigranošću, očaranima tričarijama, bezveznostima, koji imamo fascinatio nugacitatis, a to, kako kaže Knjiga Mudrosti (4, 12), obscurat bona, et inconstantia concupiscentiae transvertit sensum sine malitia:[2]
  • zamama izpraznosti pomračiva dobro, a nestavnost požude prikovraća (prevrće) i bezgrišna ćućenja (Skarić);
  • divljenje tričavosti potamnjuje vrjednote, a promjenjivost požude zaokreće i osjećaj koji je bio bez zlobe;
  • blještavilo opačine zasjenjuje dobro i vihor požude izopačuje dobru dušu (Sović i Ladan);
  • obmana opačine stavlja u sjenu dobro; vrtoglavica požude promijeni srce nedužno (Šarić) – Opakost često ima čar kojom hvata čovjeka u svoju mrežu, a krjepost može i odbijati čovjeka svojim strogim zahtjevima. Od toga danas, s prevagom osjetilnih spoznaja nad umnima i duhovnima, doživljavamo vrtoglavu čaroliju, urok gubitka tla pod nogama, lišenost volje i savjesti.
• nama, koji smo podvrgnuti anesteziji, gubitku osjeta pred protureligioznim sekularizmom,
• nama, sveti Toma, koji si potvrđeno veliki filozof, pravnik i teolog, na obzoru misli koji je željan sigurnosti, jasnoće, dubine, zbilje,
• nama, ma i samo jednom jedinom riječju, što nam možeš reći?

Sveti Toma sada ne odgovara riječima, jer bi pozornost privlačilo previše njih iz njegovih spisâ, nego odgovara odrazom svoga lika i svoga učenja, iz kojih se čini da čujemo poticajnu pouku: pouzdanje u istinu katoličke vjerske misli. Tu je istinu on branio, razlagao i otvarao spoznajnoj sposobnosti ljudskoga uma. Dovoljni su neki vidovi njegova veličanstvena djela da nas utješe u tom pouzdanju, za koje je željeti da ostane živi podsjetnik na obilježavanje tričetvrt tisućljeća ulaska Svetoga Naučitelja u raj.

Pouzdanje

Pouzdanje, jer je njegovo djelo potvrđeno u povijesti misli, kako mudroljubnoj, tako i pravnoj i bogoslovnoj, kao pošteno zborište, istinsko sabiralište, preplet, spoj, cjelina onoga što su drugi veliki učitelji prije njega proučavali i ostavili kao nasljeđe sveopćoj kulturi. Stopio je blago znanja važnijega od svoga vremena (a to je vrijeme neusporedivo po širini i oštrini promatračkoga proučavanja). Ocijenio ga je najstrožim intelektualizmom, aristotelovskim, a on ga, ne zanemarujući druge vrhunske oblike znanja, poput augustinovskoga neoplatonističkoga, čini usklađenim s našim strogim modernim znanstvenim nazorom. Podvrgnuo ga je bez predrasuda umijeću raspravljanja o poštenoj i neumoljivoj razumnosti. Tako ga je otvorio svakomu mogućemu rastu koji je u sebi dosljedan i kojega bi tražilo daljnje otkrivanje istine. Otkrivanje, ne izvrtanje. Otkrivanje istine, ne laži i nametanja poluistina.

Pouzdanje dugujemo svetomu Tomi i jer nam on pomaže razriješiti sukob, tako jasan i zaoštren u naše doba, između dvaju oblika spoznaje dostupnih umu čovjeka koji vjeruje, između vjere i znanosti. Pritom valja započeti od riječi koju je Bog objavio i podupro prihvatljivim, opravdanim i razboritim razlozima vjerodostojnosti, a oni obvezuju ljudski um i znanost da ih proučavaju svojim vlastitim načelima i metodama. Na taj se način govor o Bogu, bogoslovlje, teologija što iz toga nastaje, može bez preuzetnosti i bez praznovjerja uzdići na istinsku i prekrasnu razinu scientia Dei, odnosno znanja o Bogu, spoznavanja Boga, božanske znanosti. Takav govor može istodobno prekoračivati iz govora o Bogu u govor Bogu, upoznavanje Boga i druženje s Njim, kako kontemplacijom, mȗkom, tako i molitvom, razgovorom.

Pouzdanje konačno u ono providnosno postignuće koje dolazi u misao, štoviše u čovjekov život, iz uzajamna upotpunjavanja vjere i znanosti s mišlju, dapače s čovjekovim životom. Vjera traži u znanosti, to jest u prirodnom ljudskom znanju, ne sigurnost koja je dar milosti, nego njezinu potvrdu, razvoj, obranu, uživanje. Fides quaerens intellectum, vjera traži um; a um quaerens fidem, koji traži vjeru, dobiva u zamjenu konačna vodiča bez premca, zajamčena vjerom u višnju božansku Istinu. Istina pak potpuno osvjetljava ljudsku spoznaju. Čuva je od uzaludnosti njezina truda, od neizlječivosti sumnje, od konačnoga očajničkoga skepticizma nihil scire, da ništa ne zna. Čuva je i od lude oholosti znanstvenoga despotizma, danas vjerojatnijega nego ikada, koji postignuća same misli može uvrnuti u vrijeđanje i smrt mislećega čovjeka.

Pouzdanje. Sveti Toma može biti jedan od najmjerodavnijih i najuvjerljivijih svjedoka providnosnoga postojanja Učiteljstva, koje je Krist povjerio svojoj Crkvi. Ono ne priječi putove spoznaje, nego ih otvara, ispravlja i brani. Ono ne grabi sebi svjetlo životvorne Istine od onih koji su sami uvedeni u napore, u uspone i vrtoglavice misli, nego ga nudi s poniznom i uzvišenom katehezom onima koji se u samoj Crkvi prepoznaju kao učenici. Ono pridržava objavu najvećih i najspasonosnijih otajstava vjere malenima, jednostavnima, siromasima, vjernomu puku koji ne pozna teška doumljivanja, ali je poslušan i raspoloživ neizrecivu dijalogu Božje Riječi.

Stalno učeći od Krista i o Kristu, sveti je Toma sȃm postao učitelj kršćanske vjere, naravnoga poretka i ćudoređa.

Zazivamo stoga svetoga Tomu koji nas, pozivajući nas i danas u svoju učionicu, uvodi u razgovor s Božjom Mudrošću.

Glas

Glas svetoga Tome Akvinskoga nije obična zagrobna jeka,[3] poput onih mnogih drugih slavnih mislitelja iz povijesti kojih se naša suvremena kultura uživa sjećati. I uživa odgonetavati umne napore koje su uložili da prodru u tajne svemira. Ili u njihovim promišljanjima uživa iznova nalaziti bogatstva izvornih i biranih izraza.

Ne! Pokazuje se da taj glas neusporedive plemenitosti, benediktinskoga gojenca, brata propovjednika, profesora više europskih sveučilišta, Kristova prezbitera i Zajedničkoga Naučitelja Crkve još uvijek govori našoj pameti. Kao učitelj pun života i mudrosti, čije izlaganje i pouku rado i ganuto slušamo. Tȁ, sadržaj mu je prodoran, valjan i aktualan, a slušati, čuti i razumjeti, bolje reći razumijevati ga, nemali broj prepoznaje kao važnu, žurnu, svakako nezanemarivu potrebu.

Zebnja

Bojati se kako se spoznajne sposobnosti novih naraštaja lako navlače i dovode u iskušenje da se smatraju zadovoljnima lakoćom i priljevom osjetilnih i pojavno-znanstvenih spoznaja, to jest onoga što je ljudskomu duhu izvanjsko, a da se odvraćaju od sustavnoga i zahtjevnoga napora da se vrate višim razlozima i spoznaje i bitka.

Bojati se nedostatka mudroljublja, istinskoga i prikladna poduprijeti ljudsku misao danas u dosljednom i napredujućem znanstvenom naporu, a osobito u oblikovanju uma da opaža, primjećuje, zrije, poima i shvaća istinu kao takvu.

Bojati se nedostatka mudroljublja koje je stoga sposobno dati ljudskomu duhu širinu i dubinu pogleda, koji su mu namijenjeni, s opasnošću da ne dosegne one vrhunske, ali temeljne i početne spoznaje, koje ga mogu uputiti u ostvarenje njegove istinske svrhe, i u sretno znanje, bitno, prijeko potrebno, makar početno, o božanskom svijetu. A sigurno je kako pravilno, pošteno i oštroumno vježbanje mudroljubne misli priprema pamet da prihvati i nadnaravnu poruku božanskoga svjetla, koja se zove vjera: Gospodin tako kaže: qui facit veritatem, venit ad lucem – tko čini istinu, dolazi k svjetlosti (Ivan 3, 21).

Načela

Sv. Pio X. u motupropiju Doctoris angelici godine 1914. proglašava:[4]

Ne može se prihvatiti mišljenje da je za istinu vjere svejedno što tko misli o stvorenim stvarima, sve dok je ispravna zamisao koju ima o Bogu. To se ne može prihvatiti jer zabluda o stvarima naravi i prirode vodi lažnoj spoznaji Boga. Zato se filozofska načela koja je postavio sveti Toma moraju čuvati nedodirljivima i nepovrjedivima. Iz njih se uči znanost o stvorenim stvarima na način koji se najprikladnije slaže s vjerom, a sve zablude svih razdoblja se opovrgavaju. Može se sa sigurnošću razlikovati ono što pripada samo Bogu i ne može se pripisati nikomu drugomu. I čudesno se osvjetljuju i raznolikost i sličnoznačnost koja postoji između Boga i njegovih djela. Četvrti lateranski sabor izrazio je tu različitost i tu sličnoznačnost ovako: „između Stvoritelja i stvora ne može se utvrditi tako velika sličnost, a da se među njima ne utvrdi još veća nesličnost“ (Denzinger 806).

Načela svetoga Tome ne sadržavaju ništa drugo osim onoga što su najvažniji mudraci i poglaviti naučitelji Crkve već otkrili, razmatrajući i raspravljajući o ljudskom znanju, o naravi Boga i stvari, o ćudorednom poretku i postizanju krajnje svrhe života. Ali on je svojom gotovo anđeoskom oštroumnošću pročistio i povećao tako izvrsnu zalihu mudrosti koju je primio od starih, kako bi pripremio, prosvijetlio i učvrstio svetu nauku u ljudskim pametima. Stoga ga zdrav razum ne može ne uzimati u obzir, niti religija može trpjeti da se na bilo koji način umanjuje. Još više: ako bi katolička istina bila lišena snažne zaštite koju joj ta načela pružaju, uzalud bi bilo za njezinu obranu tražiti oslonac u kojoj filozofiji čija su načela ili zajednička ili nisu nespojiva sa zabludama materijalizma, monizma, panteizma, socijalizma i modernizma.

Najvažnije točke filozofije svetoga Tome… jesu kao temelji na kojima se sastoji sve znanje o naravnim, prirodnim i božanskim stvarima. Ako se ti temelji izmaknu, izmijene ili na bilo koji način iskrive, nužno će uslijediti da oni koji proučavaju svete discipline ne će moći ni opažati, ni shvaćati samo značenje riječi kojima crkveno Učiteljstvo izlaže vjerske istine što ih je Bog objavio.

Sveti je Toma utro put slici da je vjera jedan krug, za potrebe pobuđivanja teka recimo: pogača, torta ili pizza, koja se sastoji od četiri kriške. Upravo tako najlakše je zapamtiti i drugima objasniti što je katekizam – učenje bitnih sadržaja vjere, koje je podijeljeno na četiri dijela: učimo što vjerujemo (Vjerovanje – dogmatika), kako živjeti (krjeposti, Zapovijedi ljubavi i Deset zapovijedi – moralka), što slavimo (sakramenti – liturgika) i kako molimo (Očenaš – askeza, duhovnost). Za svaku krišku potrebno je zagristi više puta i dobro žvakati.

[1] Parafrazirano prema obraćanju sv. Pavla VI. u Fossanovi 14. rujna 1974. (talijanski izvornik). Insegnamenti di Paolo VI, XII [1974.], str. 833–834.

[2] Svijet je napučen opakim ljudima koji i dobroćudne pritežu na zlo. Požuda, koja je nerazdvojna od puti, a kojom je obavijen svaki čovjek, može poželjeti tolike ugodnosti koje svijet pronalazi, pripravlja i kojima mami. One često čovjeku zanose pamet i srce da ne može odmah razaznati pravo dobro od varava dobra, i tako se često priklanja onomu čemu bi morao umaknuti, a bježi od onoga čemu bi se trebao prikučiti. Drugi prijevodi Mudrosti 4, 12 jesu: „Zatravljenje bo od poruganja potmasti dobra i nestanovitost od pohotienstva privraća ćućenje bez zlobe“ (Kašić); „Uročenje bo prokšenosti potamnjuje dobra i nestalnost požuđenja priokreće oćućenje brez zloće“ (Katančić); „Jer zlobna zavist pomračuje dobra, i pohotljivo maštanje razvraća um nezlobiv“ (Daničić).

[3] Parafrazirano prema govoru sv. Pavla VI. Međunarodnomu tomističkomu kongresu 20. travnja 1974. (talijanski izvornik).

[4] Sv. Pio X., motuproprij Doctoris angelici (29. lipnja 1914.)