Petak, 21 siječnja

Povijesni pregled nauke o krstu od otačkih vremena do Tridentskog sabora


1. Vrijeme prije Ciprijana


Didaché već opisuje nešto od obreda (krštenje uranjanjem i krštenje polijevanjem). Tertulijan i Hipolit početkom 3. st. već zahtijevaju priznavanje grijeha prije krštenja. Tertulijan poznaje blagoslov krsne vode i općenito naglašava važnost znakova, osobito važnost vode (nije voda po sebi djelotvorna, nego Duh koji po njoj djeluje). Justin govori o novom stvaranju, preporođenju u Kristu. Klement Aleksandrijski bogatstvo krštenja prikazuje u slikama: kršten = prosvijetljen = posinovljen = savršen = besmrtan. Origen promatra krštenje u stvarnosti i u nagovještaju. Tako je npr. prijelaz Izabranog naroda preko Crvenog mora tip, nagovještaj, slika spasenja koje se događa po krštenju. Origen nadalje naglašava važnost vjernosti krsnim zavjetima.


2. Ciprijan i spor oko krštenja krivovjeraca (3. st.)


Što s onima koji su kršteni u heretičkim zajednicama te se žele vratiti u Crkvu? Treba li ih ponovno krstiti? Vrijedi li krštenje podijeljeno u heretičkoj Crkvi? Afrička je praksa bila da se takve osobe moraju ponovno krstiti. Rimska je i aleksandrijska pak praksa bila da se takve osobe ponovno ne krste. Ovaj se sukob mišljenja obično povezuje s imenima Ciprijana Kartaškog i pape Stjepana I. Ciprijan je nijekao valjanost heretičkog krštenja, a papa ne. Problem nije jednostavan. Naime, krštenje označava između ostalog i ulazak u Crkvu. A Crkva je samo jedna (ona raskolnička i nije Crkva). Prema tome, u što se ucjepljuje čovjek kršten u takvoj zajednici? Optat Milevitanski pokušava ovako tumačiti: u raskolu se čovjek stvarno krsti, ali je nalik čovjeku koji prolazi kroz vrata, ali ne ulazi u neku prostoriju (Crkvu), jer se vrata nalaze u samo jednom zidu. Daljnje je pitanje bilo ovisi li vrijednost i djelotvornost krštenja o dostojnosti krstitelja, ili je u krštenju na djelu izravno Božje djelovanje. Rim odlučno tvrdi: u krštenju djeluje Bog, bez obzira na dostojnost krstitelja.[1]


3. Augustin


Augustin nastupa protiv donatista koji su propovijedali Crkvu bez mrlje, sastavljenu od vjernika bez grijeha te naučavali kako je krštenje valjano samo onda ako ga podjeljuje besprijekoran svećenik. Augustin naučava kako krštenje valja shvatiti kao djelatan znak – signum koji se sastoji od dvaju dijelova: elementum (kod krštenja je to voda) i verbum (riječ, ovdje riječ kojom netko bude kršten). Međutim, verbum ovdje nije tek neka prazna riječ, nego je izražaj vjere u spasiteljsko djelo Trojedinoga Boga. Augustin proširuje već poznatu nauku o krštenju kao signatio, sigillum, grč. sfragìs. Krštenje je consecratio, posveta, ono daje »znak raspoznavanja«, ono je nalik otisku na kovanom novcu ili žigu koji se stavlja na goveda, krštenje je signum regale, militiae character. Karakter je ovdje neizbrisiv pečat: krštenik je zauvijek posvećen Kristu. Naravno, krštenje nije sâmo po sebi dovoljno. Potrebna je conversio cordis (obraćenje srca), odnosno forma iustitiae, tj. pravedan život. Augustin se dotiče i pitanja krštenja djece. Kod njih nema conversio cordis, niti forma iustitiae, nego se djeca krste snagom Duha Svetoga koji je nazočan u Crkvi. Krštenje je apsolutno nužno za spasenje, tako da djeca koja umru bez krštenja idu u pakao, ali trpe najmanje muke. Augustin razlikuje audientes (katekumene) od competentes (izabranike). On spominje provjere, davanje imena te davanje Vjerovanja i Očenaša. Blagoslov je krsne vode važan, jer udaljava svu moć sotone.


4. Konac patristike i skolastika


U ovom razdoblju nema nekih većih novina. Ivan Damaščanski stavlja u tijesnu vezu krštenje i Kristovu smrt. Iz Spasiteljeva otvorena boka potekla je voda krštenja i krv Euharistije. U sistematiziranju nauke o krstu značajni su Grgur Veliki i Izidor Seviljski. U 12. st. značajan je doprinos Huge od sv. Viktora koji preuzima Augustinovo nazivlje i dalje razvija njegovu misao. U pitanju krštenja male djece, on smatra da je potrebno da djelitelj ima ispravnu vjeru o Presvetom Trojstvu. U istom se stoljeću javlja Petar Lombardo koji uči kako je krštenje ustanovljeno prigodom Isusova krštenja. Element (materija) sakramenta je voda, forma su imena Presvetog Trojstva koje se tom prigodom objavilo, a res, učinak je iustificatio (opravdanje).

Stoljeće kasnije Aleksandar iz Halesa dotadašnju je nauku jasno sistematizirao. Za njega je bitna fides Ecclesiae – vjera Crkve u kojoj se krštenik krsti, ne više vjera djelitelja, koji teoretski može biti nevjernik. Za djelitelja je bitno da ima nakanu činiti ono što čini Crkva (intentio faciendi quod facit Ecclesia). Sada su u nauci o sakramentima već sasvim uvriježeni pojmovi materija i forma (npr. kod krštenja je materija polijevanje vodom, a forma su riječi: Ivane, ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga).

Toma Akvinski ustaljuje Aristotelove pojmove materija i forma. Problem krštenja djece rješava Toma na način Aleksandra iz Halesa, naglašavajući važnost vjere roditelja. Ukratko, skolastička teologija naglašava samo neke vidove krštenja:

  • ustanovljeno je od Krista,
  • sastavljeno je od znakova: materije i forme,
  • učinkovitost je ex opere operato (samim činom, neovisno o dostojnosti slavitelja),
  • učinci su mu: neizbrisiv biljeg i posvetna milost.

Za protestante je krštenje samo znak vjere u kojem se očituje Božje spasenje.

Tridentski sabor naglašava: krštenje je sakrament novoga saveza, koji oprašta istočni grijeh djeci i odraslima, podaruje nutarnje opravdanje, utiskuje neizbrisiv pečat, uvodi u Crkvu. Krštenje je potrebno za spasenje te stoga trebaju biti krštena i djeca.


Tekst je izvadak iz knjige Liturgijska sakramentologijastr. 25-27.


[1] Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica. I sacramenti – i sacramentali, IV, Milano, 1959. (fototipsko izdanje 2005.), 115-116.