»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

Povijest nedjelje

Katakombe


Povijest nedjelje započinje uskrsnućem Kristovim te možemo slobodno reći da kršćanska nedjelja dobiva svoj određeni oblik još znatno prije Nicejskog sabora (325.).


1. Uskrsni događaj


Isus je uskrsnuo „rano ujutro, prvoga dana u tjednu (po suboti)” (Mt 28,1; Mk 16,9; Lk 24,1; Iv 20,1) i toga se dana ukazao svojim učenicima (Lk 24,13-49); Iv 20,19-25). Toga se istoga dana zbio i silazak Duha Svetoga (Dj 2,1-3). Dakle, u nedjelju su se zbili središnji događaji našega spasenja: Krist je pobijedio smrt i uskrsnuo od mrtvih, te istoga dana poslao Duha Svetoga „da on u svijetu djelo njegovo dovrši i izvrši svako posvećenje” (4. euharistijska molitva). Dakle, nedjelja na najodličniji način slavi Kristovo vazmeno otajstvo: muku, smrt, uskrsnuće i proslavu Kristovu.


2. Prvi dan u tjednu


Kršćansko slavljenje prvoga dana u tjednu ima svoje početke u prvoj nedjelji poslije uskrsnuća Kristova:

Iv 20,26s: I nakon osam dana (po uskrsnuću) bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena a Isus dođe, stane u sredinu i reče: „Mir vama!” Zatim će Tomi: „Prinesi prst svoj ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u rebra moja i ne budi nevjeran, nego vjeran!” 

Imajući pred očima otajstvo svoje prisutnosti ostvareno na posljednjoj večeri, Isus želi svratiti pozornost svojih učenika na dvije točke: pokazujući svoje proslavljene rane, on postavlja otajstvo križa u središte kršćanske obredne zajednice, i to križa nakon kojeg slijedi uskrsnuće. Nadalje, tražeći vjeru od Tome, on zahtijeva da ta zajednica bude zajednica vjernika koja svjedoči Kristovo uskrsnuće.

Već su apostoli uočili izuzetnu važnost nedjelje koja je vezana uz spomen prisutnosti njihovog raspetog i uskrslog Gospodina. U 1 Kor 16,2 Pavao uvrštava u nedjeljno slavlje prikupljanje darova za braću u Jeruzalemu (bilo je to o Uskrsu 57. godine): „Svakoga prvog dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne, da se ne sabire istom kada dođem.” Iako iz navedenog teksta ne proizlazi nužno da je prvoga dana u tjednu bio nužno i liturgijski sastanak, iz ostalih se svjedočanstava to može pretpostavljati. U Dj 20,7.11 nalazimo opis jednog nedjeljnog euharistijskog slavlja:

U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše, i kako je sutra kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći… Zatim se pope pa, pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio, sve do zore. Tad otputova. 

Strogo egzegetski gledano, iz ovog teksta nije sigurno vidljivo da su euharistijski sastanci i inače bili nedjeljom. Isto tako nije posvema jasno kojim načinom je ovdje Luka računao „prvi dan”: po židovskom (subota uvečer) ili po poganskom načinu računanja (nedjelja uvečer)? Zaključit ćemo da saborski dokumenti ne griješe kada tvrde da se nedjelja slavi još od apostolskih vremena, jer na to upućuje cjelokupna kasnija tradicija.


3. Dan Gospodnji


Do sada smo govorili o „prvom danu u tjednu”, prema židovskom načinu brojanja. S Otkrivenjem (oko godine 95.) pojavljuje se nov izraz: Otk 1,10: „Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas, kao glas trublje.” Tako na grčkom govornom području kuriakh hmera ili samo kuriakh postaje naziv za nedjelju. Latinski prijevod dies dominica prešao je u romanske jezike. Ovo je jedino mjesto u Novom zavjetu gdje se spominje „dan Gospodnji”. Iako se ne govori o nedjeljnom euharistijskom sastanku vjernika, ipak treba imati na umu da – prema sudu većine egzegeta – Ivanova viđenja odražavaju liturgijske sastanke njegova vremena, tako da njegovo spominjanje dana Gospodnjeg može biti u liturgijskom kontekstu.


4. Nedjelja u Crkvi u prva tri stoljeća


Nedjelja je bila toliko važna u prvoj kršćanskoj zajednici, da ne manjka dokumenata iz tog vremena. Ako su u prvo vrijeme jeruzalemski kršćani obdržavali subotu (uz nedjelju), vrlo brzo se slavila samo nedjelja. Tako Ignacije Antiohijski (+ 107.) piše u Poslanici Magnežanima:

Oni koji su živjeli po starom uređenju došli su do nove nade i ne slave više subotu, nego nedjelju, dan kad je naš život bio uzdignut uvis po Kristu i po njegovoj smrti. 

Didahé, spis koji je suvremen Ignaciju, ako ne i Otkrivenju, daje nam sliku kako su se održavali skupovi vjernika:

U nedjeljni dan Gospodnji saberite se da lomite kruh i da zahvaljujete nakon što ispovjedite svoje grijehe, da bi vaša žrtva bila čista. Ali, ako bi tko što imao protiv svoga druga, neka ne bude s vama dok se s njim ne pomiri, a sve zbog toga da vaša žrtva ne bi bila obeščašćena. (14,1)

Evo jednog poganskog svjedočanstva. Plinije Mlađi, upravitelj Bitinije u svom pismu caru Trajanu piše 112. godine kako uhićeni kršćani „tvrde kako se sva njihova krivica sastojala u tome što su se oni redovito sastajali jednog određenog dana prije zore, da bi zajedno pjevali pjesme Kristu kao Bogu.” Po svoj prilici „jedan određeni dan” u ovom Plinijevom tekstu označava upravo nedjelju. Već tada je, dakle, (euharistijski) sastanak bio rano u zoru, tj. odijeljen od agapâ.

U prvoj Apologiji sv. Justina (+ 165.) nalazimo prvi opis nedjeljne euharistije:

A u dan zvan dan sunca (nedjelja) drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-spisi apostolâ i knjige proročke (…) U dan sunca dolazimo svi na zajednički sastanak, jer je to prvi dan, kad Bog pokrenu mrak i pratvar te stvori svijet, a Isus Krist, naš Spasitelj, istoga dana ustade od mrtvih: razapeše ga uoči subote, a dan poslije subote, to jest na dan sunca, ukaza se svojim apostolima i učenicima i nauči ih ono što dajemo i vama na razmišljanje.[1] 

Didascalia apostolorum, sirski dokument iz 3. st. također zapovijeda vjernicima da nedjeljom dolaze slaviti euharistiju, oni koji to ne čine, ne mogu se ispričati.

Evo sada pregleda nauke Otaca o nedjelji:

  • To je dan kad se kršćanska zajednica sabire (Ignacije Antiohijski, Justin, Tertulijan)
  • To je prvi dan, spomen stvaranja (Justin, Klement), to je prvi dan koji upućuje na novo stvaranje – uskrsnuće (Justinijan, Tertulijan, Ciprijan, Origen).
  • Budući da je to dan liturgijskog okupljanja, potrebno je da to ujedno bude i dan odmora (Tertulijan, Didascalia).
  • To je dan kršćanske inicijacije (Justin, Klement, Hipolit).
  • To je dan slušanja Riječi (Justin, Origen, Didascalia) i dan euharistije (Didahe, Justin, Hipolit, Origen…)
  • To je dan biskupskog ređenja (Hipolit).
  • Dan sakramentalnog pomirenja (Didahe, Didascalia).
  • Zbog svega ovoga to je i dan radosti (Tertulijan, Didascalia, Pseudo Barnaba).

I doista, nedjeljno euharistijsko slavlje je bilo na velikoj cijeni među prvim kršćanima. Zanimljiv je primjer takozvanih „mučenika nedjelje”: 31 muškarac i 18 žena su bili privedeni pred rimskog konzula 304. g. u Kartagi zbog “protuzakonitih” (nedjeljnih) sastanaka. Svećenik Saturnij tom prilikom kaže: „Mi moramo slaviti dan Gospodnji. To je naš zakon”. Čitač Emerit veli: „Da, u mojoj kući smo slavili dan Gospodnji. Mi ne možemo živjeti a da ne slavimo dana Gospodnjeg”.[2] Kad je prokonzul zatražio od mučenika Feliksa ne da prizna da je kršćanin, nego samo da porekne da je sudjelovao na kršćanskim liturgijskim sastancima, pisac navedenog djela ovako se čudi tome pitanju:

“Kao da bi kršćanin mogao biti kršćanin a da ne slavi Gospodnja otajstva ili kao da bi čovjek Gospodnja otajstva mogla slaviti a da nije kršćanin! Ne znaš li dakle, sotono, da kršćanin živi u slavljenju Gospodnjih otajstava te da se slavljenje Gospodnjih otajstava mora vršiti u prisutnosti kršćana, na način da ne mogu opstojati jedno od drugoga odijeljeni? Kad čuješ za ime kršćanina, znaj da se kršćanin sabire s braćom pred Gospodinom, i kada čuješ za sveto zborovanje, prepoznaj u njemu ime kršćanina.”[3]


5. Nedjelja nakon Milanskog Edikta 313. g.


Kao što smo vidjeli, kršćanski značaj nedjelje se razlikovao od židovskog shvaćanja subote, koja je za njih prvenstveno bila dan odmora, dan posvećen Gospodinu. Kršćanska je nedjelja bila spomen Vazmenog otajstva u euharistijskom slavlju. Uskoro su se i kršćani počeli nedjeljom uzdržavati od posla. Prvo svjedočanstvo u tome smislu potječe od Origena sredinom 3. st. Konačno je car je Konstantin 321. godine nedjelju proglasio državnim blagdanom te zabranio da se nedjeljom obavljaju zanatski poslovi. U počecima su bili dopušteni poslovi u polju, ali uskoro se zabranjuju jednostavno svi poslovi. Tako npr. pokrajinski sabor u Narbonni 589. određuje novčanu kaznu za prekršitelje nedjeljnog počinka, a ako bi prekršitelj bio sluga za kaznu je dobivao stotinu udaraca šibom. Valja međutim napomenuti da su se kršćani i prije toga počeli nedjeljom uzdržavati od posla. Tako, od Nicejskog sabora (325.) pa sve do danas, nedjelja je dan euharistijskog slavlja, dan kada se proglašava Božja riječ, te dan počinka.


6. Kasniji razvoj slavlja nedjelje


Kasnije je čak zakonski određena obveza sudjelovanja u nedjeljnoj misi. Tako pokrajinski sabor u Agdu 506. određuje da se treba slušati cijela misa. Kazna za prekršitelje je biskupova javna opomena, a kasnije čak i novčana kazna. U Mađarskoj je nakon 1000. godine čak zabilježena kazna šibanjem za one koji ne bi došli na misu.[4] Penitencijal iz Milana iz tog vremena određuje da ima tri dana postiti o kruhu i vodi tko propusti nedjeljnu misu, a neke odredbe pokrajinskih sabora zabranjuju da se krčme otvaraju dok ne završi misa.[5] Očito je, dakle, da je oduvijek bilo poteškoća u tome da se svi vjernici potaknu da dostojno i redovito sudjeluju na euharistiji.[6] Nadalje, od samih početaka se određuje da na misu valja ići u vlastitu župsku crkvu. To je u počecima, naravno, bila katedrala, kako to svjedoči još u 2. st. Ignacije Antiohijski, a kasnije, kad su nastale župe po selima, onda je biskup ovlastio župnike da tamo slave nedjeljnu euharistiju, s time da čak župnici udalje iz crkve vjernike koji ne pripadaju njegovoj župi. Tek s pojavom prosjačkih redova javlja se želja da se u njihovim crkvama može zadovoljiti nedjeljna zapovijed, tako da npr. Leon X. 1517. dopušta da vjernici mogu nedjeljom slušati misu u dominikanskim i franjevačkim crkvama. Kasnije se ta privilegija daje i isusovačkim crkvama.

No, s druge strane, sve do nedavno ljudi su ipak rado dolazili na misu. Naime, u mnogim su sredinama liturgijska slavlja bila jedina društvena događanja. Sav se društveni život odvijao oko crkve. Glazba se počela razvijati od crkvene glazbe, kazalište od liturgijskih skazanja, veliki su blagdani bili jedina prigoda za “modne revije”, nedjelja je bila prigoda da se ljudi nađu, da se mladi upoznaju; crkvene su bratovštine bile početkom svjetovnih udruga… Jednom riječju, sav se društveni život odvijao uz crkvu. U tome smislu nije osobito smetalo što je liturgija bila na latinskom, što je bila nerazumljiva i što kršćanski puk nije u njoj djelatno sudjelovao nego je bio puki promatrač. Bilo je važno da je liturgija sjajna i da okuplja ljude oko nekih sadržaja. K tome, liturgija je na određeni način privlačila i svojim izvanjskim sjajem. Kao ilustraciju donosimo kako je puk ostao zapanjen i zadivljen ceremonijama posvete crkve u Sotinu 15. 5. 1768.:

“Kad je biskup služio svečanu misu uz dva infulirana (koji nose biskupsku kapu, mitru) kanonika, te uz brojnu asistenciju svećenika i redovnika, narod se upravo zapanjio od čuda. U koru je pjevalo osmoro franjevaca: svećenici i klerici. Svijet nije mogao da se dosta načudi, što biskupovoj opravi, što mnoštvu svećenika; ponajpače pako skladnom pjevanju franjevaca u koru. Umilni glas starca biskupa pogotovo je zadivio narod. Ne znaš pravo hoćeš li da se nagledaš te sjajne asistencije, ili da se ušima naslušaš pjeva još nečuvena!”[7]


[1] Prva Apologija, 67 (= PG 6,427-431); Časoslov 2, 510-511.

[2] G. CARDARELLI (prir.), Atti dei martiri, Edizioni Paoline, Milano, 1985., 630-631. T. RUINART (prir.), Acta martyrum, Regensburg 1859, str. 414-421, ovdje 419.

[3] Isto, 633.

[4] M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica, 2, L’anno liturgico, Ancora, Milano, 1946., 19.

[5] Usp. Isto, 20.

[6] Od starine je u Slavoniji poznat pojam “godišnjaka”, kršćana koji bi samo jedanput godišnje (o Božiću) došli na misu. Nije to suvremena pojava.

[7] Placido BELAVIĆ, Čudotvorna Gospina slika u Sotinu, Vukovar, 1909. (pretisak: Zagreb, 1995.). Pisac svoj opis temelji na župskoj spomenici iz toga vremena.