Povratak na početak i djelo otkupljenja
Božja država. U razmišljanju „Stvaranje i razaranje“ vidjelo se kako je svemogući Bog zamislio ovaj Grad ili Državu na zemlji – Civitas Dei[1] s duhom povezanim s nebom. Zatim je istaknuto kako su prvi naraštaji sa žmigavcem pameti i slobode zacrtali ovaj Zemaljski grad – Civitas terrena s tornjem do neba. Sve što zemaljski građani u svojoj osobnoj oholosti ili kolektivnoj pohlepi više skupljaju i objedinjuju, to se više raspršuju, jer idu protiv plana Vječnoga grada kakav je Bog zamislio i izveo. Grade od raspadljive tvari, na propadljivu terenu, na lomljiv način. I u nekoj prirodnoj kataklizmi, potresu ili povodnju, sve im se uruši jer je sve mimo nauma Stvoritelja koji čovječanstvu želi dobro više nego što bilo koji čovjek sam sebi želi. Ali Bog Otac ne odustaje od svoga plana, nego šalje svoga Jedinorođenoga Sina da, zahvaćajući od početka, razvije božanski naum do kraja. U izvedbi toga plana ima udjela i Duh Sveti. Angažirano je Presveto Trojstvo. Velebno djelo!
Punina vremenâ. Kada nastupi „punina vremenâ“ (Gal 4,3), tj. kada i najmanja skupina čestitih ljudi, kao Joakim i Ana, Zaharija i Elizabeta, Šimun, Ana u Hramu, Marija, Josip u Nazaretu… bijaše spremna posve prihvatiti Božji plan i ostvariti ga u svome životu, idući tijesnom stazom na uska vrata, tada se Bog Otac smilova samoranjenu čovječanstvu i posla Sina svoga da, utjelovivši se iz Djevice Marije po Duhu Svetomu, čudesno poduzme temeljitu Obnovu prvotna Božjega plana i još čudesnije daruje otkupiteljsku uskrsnu milost ljudima. Savršeno se umno podloži volji Očevoj pozivajući ljude na novu suradnju. Ono opće pravilo: „Dobro čini, zla se kloni“, Isus pretvara u zlatno pravilo: „Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je doista Zakon i Proroci“ (Mt 7,12). I Gospodin Isus za sve naše probleme ima božansko rješenje na koje nas stalno podsjeća: – U početku ne bijaše tako! Ovdje pojam u „početku“ nije toliko vremenska oznaka koliko vječno počelo kakvo je Bog zamislio i u stvaranje i uzdržavanje ugradio. Početak je počelo trajne vrijednosti.
Šesta i Deveta Božja zapovijed
Iako je Bog ljudski život, najveću vrijednost na zemlji, zaštitio Šestom svojom zapovijeđu da se održi red: „Ne čini preljuba“ ili općenito: „Ne sagriješi bludno“, te pojačao još i Devetom zapovijeđu: „Ne poželi tuđega ženidbenog druga“, bezbožni je čovjek, i povijesni i moderni, raskinuo s objema zapovijedima. I možda nijednu drugu nije toliko ismijavao, izrugivao, izopačivao kao te dvije dodajući grijeh na grijeh. I to mu bijaše malo pa je smišljeno i nezaustavljivo s toliko zakona udario u bedem Bogom-dane ljudske naravi, tražeći protunaravno pravo da u svemu rasponu ide protiv te dvije zapovijedi, bez obzira na razumne ljudske zaključke.
1. – Mnogoženstvo:– Već jedan od potomaka Adamovih, zvani Lamek,„uzme dvije žene. Jedna se zvala Ada, a druga Sila“ (Post 4,19). Nije tako od početka!
– Zatim u izabranu narodu patrijarh Jakov ima dvije žene Leu i Rahelu i dvije priležnice Zilpu i Bilhu od kojih ima dvanaest sinova. Nije tako od početka.
– Prvi židovski kralj David ima sedam žena (1 Ljet 3) i tri inoče.
– A njegov sin Salomon ima sedam stotina kneževskih žena, a priležnica tri stotine (1 Kr 11,3). To bijaše pogansko natjecanje s drugim kraljevima onoga vremena i prostora, kao što bijaše natjecanje u bogatstvu: tko će imati više ovaca!
ISUS: sve vraća na početak: „Bog stvori muško i žensko“ (Mt 19,4): jedan muž, jedna žena. Jedan Adam, jedna Eva. „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mk 10,9). I neka ne ispravlja! Nema ni mnogoženstva ni mnogomuštva; ne će nedostajati žena, niti će pretjecati muškaraca. Božja mudra i darežljiva Providnost upravlja svijetom.
2. – Otpuštanje žene. Farizeji prigovoriše Isusu: „Zašto onda Mojsije zapovjedi dati otpusno pismo i – otpustiti?“ (Mt 19,7).
ISUS: Niti je to Mojsije „zapovjedio“, niti je to on moćan zapovjediti. Mimo vlastite žene ili vlastita muža ne mogu se tražiti druge žene i drugi muževi, jer ni Mojsije ne može mijenjati Božjega zakona zbog „okorjelosti srca“ njihova (Mk 10,5). Od početka ne bijaše tako! (Mt 19,8). Nije to otpuštanje žene prvotan Božji plan, to Mojsije nije „zapovjedio“ nego „dopustio“ (Mt 19,8), zbog izopačene ljudske pameti!
3. – Ženidba i neženidba. Na to apostoli rekoše Isusu: Kada je tako, bolje je uopće se ne ženiti (Mt 19,10).
ISUS: „Ne shvaćaju toga svi, nego samo kojima je dano“. Postoje u neženidbi tri kategorije ljudi. Jedni su nesposobni za ženidbu od rođenja. Drugi su nesposobni jer ih ljudi učiniše takvima. A treći sami odlučiše ne ženiti se poradi Kraljevstva nebeskoga (Mt 19,11-12). Sav svoj život stavljaju u službu Kraljevstva.
Ali najveći dio muških i ženskih sposoban je i pozvan na ženidbu i rađanje i odgajanje djece. Dokaz: Prva gesta Isusova javnoga života jest odaziv na svadbu gdje učini svoje prvo čudo pretvarajući vodu u vino i razveseljujući mladence i svatove (Iv 2,1-11).
4. – Bludništva i sodomija. Bezbožan čovjek, i povijesni i moderni, uvijek je smišljao i dopuštao razna kršenja Šeste i Devete Božje zapovijedi: kontracepcije, tinejdžerske spolne odnose, predbračne odnose, izvanbračne veze oženjenih i udanih. I još k tomu protunaravne devijacije na liniji sodomske prakse iz 19. stoljeća prije Krista nadalje.
ISUS: Na više mjesta uspoređuje zemlju „sodomsku i gomorsku“ s neprimanjem apostola evangelizatora. Sodomski je nered strašan, a ovo neprimanje apostola jest još strašnije (Mt 10,15). Ili: Kao što se „Sodomi“ dogodio neočekivan dan „sumpornim ognjem“ (Post 19,24), tako se svakomu takvu gradu može dogoditi iznenađenje (Lk 17,29). Sodoma bijaše u očima Božjim u nebo vapijuće zlo (KKC, br. 1867).
Apostol Pavao interpretira Isusa pišući Rimljanima: „Stoga je [pogane] Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja“ (Rim 1,26-27).
5. – „Plodite se i množite i napunite zemlju“(Post 1,28). Taj temeljni zakon proteže se kroz sve vrijeme i Staroga i Novoga Zavjeta.
ISUS taj Božji plan još više učvršćuje svojim pozivom na početak, počelo. A sve devijacije, povijesnoga i suvremenoga sekularizirana čovjeka, protiv Šeste Božje zapovijedi idu pod ona tri „zla“ koja, kako Isus reče, izviru iz srca ljudskoga: bludništva, preljubi, razuzdanost (Mk 7,21-23). Preljubi su komparativ od bludništva, a razuzdanost je superlativ. Jednako tako ponavlja i sv. Pavao: bludnost, nečistoća, razvrat (Gal 5,19). Nečistoća je komparativ bludnosti, a razvrat superlativ bludnosti i nečistoće.
Apostol Pavao nabraja nekoliko poganskih nastranosti: Ne varajte se! Ni bludnici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici ne će baštiniti kraljevstva Božjega (usp. 1 Kor 6,9-10). Takva nečistoća kalja čovjeka u njegovu dostojanstvu, u naravi, u ljudskoj časti, u odnosu prema njemu samomu, prema drugima i prema Bogu.
Peta Božja zapovijed
Moderan sekularizan čovjek ili svijet sve više promiče praksu razuzdavanja strasti, sa što manje začeća i rađanja kao životne zadaće. A da se doskoči neželjenu začeću ili rađanju, sve se zakonski i pravno osigurava.
Koliko bijaše onih osoba u narodu koje dolažahu sa svojim bolesnicima da ih Isus izliječi, ozdravi? „I donošahu mu sve bolesnike te ga moljahu da se samo dotaknu skuta njegove haljine. I koji bi se dotakli, ozdravili bi“ (Mt 14,35-36).
1. – Život od začeća.A život je čovjekov pravi život od začetka. Kada se gamete ili jezgre spolnih stanica muža i žene spoje, nastaje zigota ili začetak. U zigoti je, od prvoga početka, sav potencijal organizma, prožet besmrtnom i životvornom dušom, koji se tijekom majčine trudnoće kao zametak razvija u embrio do početka 3. mjeseca, zatim u fetus ili plod i u dijete sa svim organima.[2] Dijete ili čedo, s obzirom na svoje dostojanstvo koje mu Bog daje, nije manje vrijednosti i časti prvoga dana kada se začinje negoli 270. dana kada se rađa. U tome periodu ono je zaštićeno Petom Božjom zapovijeđu: Ne ubij. Zašto? Zakon se odnosi na život od naravna začeća do naravne smrti. Ako se u majčinoj utrobi može zakonski ubiti dijete u bilo kojem mjesecu razvoja, onda bi se moglo zakonski ubiti i izvan majčine utrobe u bilo kojoj godini razvoja. Jer ni dijete ni dječak ili djevojčica nisu razvijeni ni fizički ni psihički do punoljetnosti odnosno do 24. godine puna razvoja. Pa ipak rođena su djeca posebno zaštićena civilnim zakonom, a nerođena su civilnim zakonima predana „pravima“ majke da ih ubija!
2. – Abortus i eutanazija. Moderni sekulariziran čovjek kao pojedinac ili kao kolektiv, zatvoren u ovaj svijet, ne prizna Boga ni kao Stvoritelja ni kao Zakonodavca ni kao Sudca.
On otima Bogu pravo i vlada se kao gospodar života, i to u ovom kratkom tijeku nestalna postojanja: život kratak, a smrt stalna, njoj se ne zna dan ni čas…
On želi izbaciti iz svijeta svaki defekt, tjelesni i duševni; svaki križ, mali i veliki; svaku bolest, fizičku i psihičku, a pogotovo smrt, da se proglasi svemoćnim. I to zajedno s defektom izbacuje i čovjeka iz života. Zajedno s bolešću eutanazira i osobu.
Zato moderni parlamenti sve više izglasavaju da hendikepirano začeto dijete majka ima „pravo“ ubiti, a rođeno defektno dijete „eutanazirati“. A Bog upravo sa svojim hendikep-upadicama liječi čovjekovu bolesnu i grijehom ranjenu narav, pamet, dušu.
3. – Primanje djeteta.Koliko je među onima koji dolažahu k Isusu bilo onih majki koje su, sa svojom hendikepiranom djecom, u sebi, govorile: „Možda bi bilo bolje da ih ni rodila nisam“?
ISUS: Tko primi jedno ovakvo dijete, ‘u moje ime’ (Mt 18,5) – a roditelji su prvi koji primaju a ne ubijaju takvo dijete – mene prima; a tko takvo dijete odbacuje, mene odbacuje (Lk 9,48), jasan je i odlučan Gospodin Isus i s obzirom na zdravo i bolesno, začeto i rođeno dijete.
Gospodin Isus poziva na ispunjenje prvotna Božjega plana i dodaje:
– „Dođite svi vi koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas okrijepiti“ (Mt 11,28).
– „Uzmite moj križ, naći ćete mir dušama svojim“ (Mt 11,29).
Isus svojim naukom o križu i osobnim križem na Kalvariji vraća izvrnuta čovjeka na noge i pokazuje mu da nema obnove, djela otkupljenja i konačna spasenja bez prihvaćanja križa, vlastita križa, koji je naše najmoćnije sredstvo i u klasičnoj antici, i u srednjem vijeku, i u postmoderno doba.
4. – Novi život iz uskrsnuća.Isus nam daje vječni život iz svoga uskrsnuća, u izobilju. On nas poučava da bez križa život nema smisla. Pokazuje nam svojim primjerom u Betlehemu odakle s majkom Marijom i Josipom bježi u Egipat. Pokazuje u Egiptu, gdje provede prve godine djetinjstva. U Nazaretu, gdje provede 25 godina života, jer kada nastupi bijaše mu „oko 30 godina“ (Lk 3,23).
Upravo taj Isusov poziv na izvoran Božji naum, i na novi život koji Gospodin velikodušno pruža, uza suradnički čovjekov odgovor, to ne želi moderan sekulariziran naraštaj kao što ni onaj prvi bračni par ne htjede izvoran Božji plan! Čovjek, zaključan u ovaj svijet, bez prozora u vječnost, prilagođava se iskonskomu grijehu.
ISUS kao čovjek savršeno opslužuje sav Božji zakon i druge poučava: Kako se ponašamo prema onima kojima treba iskazivati sedam tjelesnih djela milosrđa i sedam duhovnih djela milosrđa, s takvima se Isus poistovjetio, tako će nas Bog prosuđivati na svome vječnom sudu (Mt 25,45-46). A to je tijesan put prema uskim vratima u život vječni.
5. – Crkva se ne odriče svoga poslanja i propovijedanja:
– da ovomu društvu navješćuje jedinoga Spasitelja svijeta – u Betlehemu rođena;
– da propovijeda jedini Put, Istinu i Život, Isusa Krista – u Jeruzalemu mučena;
– da razglašava jedinu pobjedu nad ljudskim grijehom po utjelovljenju, rođenju, smrti i uskrsnuću Sina Božjega. On umrije da raspršene sinove Božje skupi u jedno (Iv 11,52). Mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, a pozvanima – i Židovima i poganima – Božju snagu i Božju mudrost (1 Kor 1,23-24). Ako Isus nije uskrsnuo, onda nam ništa ne koristi ni propovijedanje, ni vjera, ni djela, ni zemaljski život, ni sva znanstvena borba protiv bolesti i smrti.
[1] Usp. Aurelije Augustin, O Državi Božjoj – De Civitate Dei, latinski izvornik i hrvatski prijevod Tomislava Ladana, Zagreb, 21995. svezak I. (knjiga I.-X.); 1995., svezak II. (knjiga XI.-XVIII.); 1996., svezak III. (knjiga XIX.-XXII.).
[2] Vidi opsežan prikaz “Nazivi ljudskog bića od začeća do rođenja”: https://www.vjeraidjela.com/nazivi-ljudskoga-bica-od-zaceca-do-rodenja/.
