Pranje nogu – ogledalo Isusova života
Uvod
Na početku drugoga dijela Ivanova evanđelja stoji izvještaj o pranju nogu (Iv 13,1-17) kao veličanstveni portal kroz koji nas sv. Ivan uvodi u Vazmeno otajstvo, u Isusovu muku, smrt i uskrsnuće i u sve ono što će iz toga nastati. To otajstvo Ivan zove Isusovim časom, ljubavlju do vrhunca, prijelazom s ovoga svijeta k Ocu. U činu pranja nogu kao u simboličkoj proročkoj radnji odražava se kao u ogledalu sav Isusov život, njegove riječi i djela, njegova muka, smrt i uskrsnuće. Ponazočenje cjelovitoga Krista. Sve se to zbiva u kontekstu proslave blagdana Pashe. Svaki punoljetni Židov, morao je triput na godinu hodočastiti u Jeruzalem na proslavu triju velikih blagdana:
Triput na godinu održavaj u moju čast svetkovinu. Slavi blagdan Beskvasnoga kruha… Blagdan žetve… zatim Blagdan berbe… triput na godinu neka svi tvoji muški stupe pred Gospodara GOSPODINA (Izl 23,14–17).
Šest dana prije Pashe Isus je s učenicima došao u Betaniju, posjetio prijatelje: Lazara, kojega je u svoje vrijeme uskrisio (Iv 11,1–16), sestre mu Martu, koja je spremila večeru, i Mariju koja ga je dragocjenom pomašću pomazala za dan njegova ukopa (12,1–11). Sutradan je Isus u Jeruzalemu i uoči blagdana Pashe za vrijeme večere svojim učenicima pere noge.
Osvrnut ćemo se najprije na kontekst u kojem se radnja događa, a onda na samu radnju i njezino značenje.
Pashalno ozračje
Pasha je nomadski proljetni obiteljski blagdan. Ime mu potječe iz pastirskoga života. Hebreji su od davnina bili stočari i pastiri; živjeli su poput nomada; radovali se proljeću kao vjesniku novoga života, vremenu kad se ovce janje i janjci skakuću. Njihovo skakutanje i preskakivanje prozvali su pasah, a žrtvovano janje iz zahvalnosti za prirast stada Pesah.
Po ulasku u obećanu zemlju proljetni pastirski blagdan postaje ratarskim blagdanom. Priroda se pokazuje u proljeće blagonaklonom ne samo pastirima nego i zemljoradnicima; zemlja, oslobođena zimskih okova, otvara svoje krilo, u kojem je preko zime štitila posijano sjeme, budi ga na novi život. Prva proljetna žetva slavila bi se beskvasnim kruhom (maca) kao obiteljski blagdan beskvasnih kruhova (Macot).
U obećanoj zemlji nisu svi pastiri postali poljodjelci. Pastirski blagdan Pesah i ratarski blagdan Macot ujedinili su se u jedan blagdan od sedam dana pod zajedničkim imenom Pesah. Biblija razlikuje još uvijek između blagdana Pashe koji počinje 14. dana prvoga mjeseca i sedmodnevnoga blagdana beskvasnih kruhova koji počinje 15. dana istoga mjeseca. Janje i beskvasni kruhovi simboličko su jelo toga obiteljskoga proljetnoga blagdana i označuju novo rađanje i novi život.
Pastirski i ratarski blagdan Pesah sa svojim simbolima dobiva s vremenom povijesno značenje, postaje Izraelovim nacionalnim blagdanom slobode i zahvalnosti. Kao što se pastirska stada u proljeće umnažaju, kao što se priroda oslobađa zimskih okova i rađa novim životom, tako je Bog oslobodio Izraela iz egipatskoga ropstva i pozvao na novi život. Proljeće se stoga činilo najprikladnijim vremenom za proslavu toga povijesnoga događaja. Pasha se slavila u obiteljskom krugu u kući u noći od 14./15. dan prvoga mjeseca nisana. Svaka obitelj trebala je za proslavu te svetkovine desetoga dana istoga mjeseca nabaviti muško janje ili kozle od godine dana bez mane, zaklati ga uoči same Pashe, poškropiti njegovom krvlju nadvratnik i dovratnike kuće u kojoj će se blagovati, ispeći ga na vatri i jesti s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem, opasanih bokova i sa štapom u ruci. Ukoliko je obitelj premalena, trebala se je priključiti susjednoj obitelji. Te noći nitko nije smio napuštati kuću. Obilježena krvlju janjeta ona je pod Božjom zaštitom, mjesto sigurnosti i spasa. Izvan nje vladaju razorne sile zla kao u onoj kobnoj egipatskoj noći, kad je anđeo zatornik, uništavajući egipatske prvijence, preskočio – pasah – vrata izraelskih kuća, obilježenih jaganjčevom krvlju. Za gorko zelje nema obrazloženja u Bibliji. Kasnijim naraštajima nije bilo teško u tome vidjeti gorak život u egipatskom ropstvu. Za beskvasni kruh postoje dva tumačenja. Ponovljeni zakon vidi u njemu nevoljnički kruh hebrejskih robova u Egiptu, koji nisu mogli sebi priuštiti pravi kruh (Pnz 16,3). Knjiga Izlaska ga pak tumači kao kruh slobode; u žurbi Izrael nije imao vremena da ispeče pravi kruh (Izl 12,39). Kruh je u kasnijoj tradiciji ostao otvoren za bezbrojna tumačenja. Isus će ga na Posljednjoj večeri tumačiti kao kruh života, njegovo tijelo za nas.
Uz simbolička jela: janje, beskvasne kruhove, gorko zelje i nagovor o izlasku iz egipatskoga ropstva, pilo se vino, pjevali psalmi i pjesme zahvalnice. Mišna (tumačenje usmene predaje) traži da se barem četiri čaše vina popiju za vrijeme svečanosti. Dobrotvorne ustanove su dužne pobrinuti se da i najsiromašniji Židov tom zgodom dobije četiri čaše vina u spomen na četiri teksta slobode iz Knjige Izlaska:
Kaži, dakle, Izraelcima da sam ja GOSPODIN:
da ću vas izbaviti od tereta što su vam ga Egipćani nametnuli.
Oslobodit ću vas od ropstva u kojem vas drže;
izbavit ću vas udarajući jako i kažnjavajući strogo.
Za svoj ću vas narod uzeti i bit ću vašim Bogom. (Izl 6,6–7).
Neki su rabini zahtijevali i petu čašu u čast pete rečenice slobode iz istoga konteksta, koja glasi:
Dovest ću vas u zemlju za koju sam se zakleo da ću je dati Abrahamu Izaku i Jakovu” (Izl 6,8).
Pitanje pete čaše ostalo je otvoreno (= ar. teku). Vjerovalo se da će ga Ilija riješiti, kada on dođe. Stoga su Iliju nazivali Teku. Otud običaj da se u židovskim obiteljima i danas na Pashalnoj večeri ostavlja jedno mjesto prazno, vrata malo odškrinuta, a na stol se stavlja tzv. Ilijina čaša iz koje se ne pije i koja nagovješćuje buduće otkupljenje. Svetkovanje Pashe nije samo spomen na prošla velika Božja djela nego i izraz nade i iščekivanja budućega, eshatološkoga, mesijanskoga otkupljenja. Pashalno sjećanje i zahvaljivanje za Božja djela u prošlosti čini da se i Gospodin spominje svoga djelovanja i potiče ga da nastavi i dovrši. Pasha povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost. Stoga se na svetkovinu Pashe čitalo u sinagogi uz izvještaje o izlasku iz egipatskoga ropstva i ulomak iz vizije proroka Ezekiela o uskrsnuću suhih kostiju (Ez 37,1–14).
Četiri čaše vina na pashalnoj gozbi označuju četiri različite liturgijske rubrike od kojih je satkan cijeli pashalni obrednik (seder). Svaka rubrika završava blagoslovom čaše vina i pićem:
Prva čaša (kiduš-čaša) nad kojom kućedomaćin izriče molitvu posvećenja, blagoslov prije jela (Usp. Lk 22,17: Tada uze kalež, zahvali i reče:‘Uzmite ga i podijelite ga među sobom’). Nakon toga slijedi predjelo: gorka jela – spomen na gorak život u Egiptu. Iznosi se glavno jelo i sprema druga čaša.
Druga čaša (Hagada-čaša) pila se nakon pashalne liturgije, službe riječi (Hagada). Najmlađi sin trebao je pitati: Što vam taj obred označuje? (Izl 12,26). Otac je odgovorio: Ovo je pashalna žrtva u čast GOSPODINU koji je prolazio mimo kuće Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao (Izl 12,27). Tom Hagadom – pripoviješću o oslobođenju iz egipatskoga ropstva htjelo se taj povijesni događaj aktualizirati i pobuditi zanimanje kod mlađega naraštaja za povijest spasenja. Nakon toga slijedio je prvi dio pashalnih psalama 113./114. i završilo drugom čašom.
Treća se čaša (čaša blagoslova) pije za vrijeme glavnoga jela. Prethodi blagoslov kruha (eulogia), molitva nad beskvasnim kruhom i tumačenje kruha kao nevoljnički kruh (Pnz 16,3), kruh slobode (Izl 12,37). (U tom dijelu obreda pashalne večere Isus je dao kruhu svoje značenje: Ovo je tijelo moje (Mk 14,22). Tu se dogodila pretvorba!). Nakon toga slijedila je gozba u pravom smislu riječi: pečeno janje, gorko zelje (Izl 12,8), umak i vino 3. čaše nad kojom je izrečen blagoslov. Ovdje, kod treće čaše Isus je pretvorio vino u svoju krv: I uze čašu, zahvali i dade im:
Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva (Mk 14,24).
Četvrta čaša (Halel-čaša) nakon koje se pjeva drugi dio halela, pjesme zahvalnice: Ps 115./118., primjerice:
Hvalite GOSPODINA svi puci, slavite ga, svi narodi! Silna je prema nama ljubav njegova, i vjernost GOSPODINOVA ostaje dovijeka! (Ps 117).
Sv. Marko govori izrično o završetku pashalne večere: Pošto otpjevaše psalme, iziđoše na Maslinsku goru (Mk 14,26).
Blagdan Pashe slavio se sedam dana od kojih je najvažniji bio prvi i sedmi dan. Prvi dan je vrijedio kao spomen na izlazak iz Egipatskoga ropstva, a sedmi sjećanje na prolaz kroz Crveno more (Izl 13,17–15,26). U liturgiji sedmoga dana ispuštalo bi se nekoliko stihova iz 115. i 116. psalma s obrazloženjem: toga dana potopili su se brojni Egipćani, doduše naši neprijatelji, ali i oni su Božja stvorenja i stoga naša radost ne može i ne smije biti potpuna.
Neki su Židovi u svom Sederu (ritualu Pashalne gozbe) zadržali do dana današnjega običaj da, dok se spominje deset egipatskih zala, prstom izbaci iz svake čaše par kapi vina s obrazloženjem da bi Bog od njih odvratio ta zla ili kao znak sućuti za poginulim Egipćanima. Čaša vina je simbol radosti. Budući da su Egipćani, mada naši neprijatelji, patili od tih zala, naša radost ne može biti potpuna.
Neki Židovi i danas rado spominju legendu koju Talmud donosi. Kad su anđeli htjeli s Izraelcima zapjevati zahvalnu pjesmu izbavljenja iz Knjige Izlaska 15. poglavlje, Bog im nije dopustio s obrazloženjem: Moja su se stvorenja potopila u moru, a vi mi želite zapjevati zahvalnu pjesmu.
Iz godine u godinu Židovi su slavili Pashu aktualizirajući događaj spasenja: U svako doba svatko je dužan promatrati sebe kao da je sam izišao iz Egipta, upućuje Mišna. Spasenje nije događaj koji se dogodio jednom u prošlosti, nego događaj koji se uvijek događa kad ga se spominje. Kroz povijest su se mijenjali izvanjski oblici slavljenja Pashe. U početku je to bio obiteljski blagdan, kasnije su se vazmeni janjci klali u hramu i Pasha se slavila unutar Jeruzalema. Nakon razorenja Jeruzalema 70. po Kristu vraća se ponovno u obitelj. Uvijek se radilo o istom blagdanu: spomen spasenja koje je Gospodin izveo nad svojim narodom. Ne radi se, dakle, o liturgijskom obliku nego o spasenju koje se za pojedinca ostvaruje više u sadašnjosti i budućnosti nego u prošlosti. Slaveći Pashu Židovi su gledali uvijek ne samo u prošlost nego i u budućnost. Nakon razorenja Jeruzalema dodavali su molitvu pashalnom ritualu, koja glasi:
Udijelio nam Gospodin, naš Bog i Bog naših otaca da dočekamo druge blagdane i svetkovine koji će nam donijeti spasenje da se radujemo izgradnji tvoga grada i u tvojoj službi… onda ćemo ti zapjevati pjesmu o našem otkupljenju, o oslobođenju našega života.
I dan danas Židovi završavaju proslavu Pashe riječima: Iduće godine u Jeruzalemu. Jeruzalem će uvijek stajati kao svijetli cilj pred očima hodočasnika.
Pranje nogu – Predujam Isusove smrti i uskrsnuća
Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.
Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.«
Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.« (Iv 13,1-15)
Za razliku od sinoptika Ivan ne prikazuje Posljednju večeru kao pashalnu, nego kao oproštajnu večeru, koja se zbiva pred blagdan Pashe (13,1). Ivan ne spominje ni ustanovljenje euharistije; o tome je govorio u šestom poglavlju svoga evanđelja. U pashalnom ozračju, svjestan da je došao njegov čas, Isus sa svojim učenicima slavi oproštajnu večeru, drži veliki, poučni, oproštajni govor (13,31– 17,26) i pere im noge iskazujući im vrhunsku ljubav u kojoj se kao u ogledalu odražava sav njegov život. Za vrijeme svoga javnoga djelovanja Isus je često govorio o svome času, ali uvijek u negativnom obliku ističući da još nije došao (2,4; 7,6.30; 8,20), a sada u tri navrata tvrdi da je došao (12,23; 13,1; 17,1). Njime Isus izriče svu svoju stvarnost, sebe i svoje djelo, svoju smrt i uskrsnuće, uzdignuće na križ i uzdignuće u slavu, prijelaz s ovoga svijeta k Ocu, proslavu Oca, pobjedu kneza ovoga svijeta, pobjedu smrti i uskrsnuće mrtvih. Sve je to sadržano u Isusovu času i sve to Isus želi pranjem nogu, simboličkom proročkom radnjom, osvijetliti.
Simbolika smrti i uskrsnuća Isusova
Na početku Isus ne govori ništa, šuti i djeluje, a to je glasniji govor od bilo koje riječi: Usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan (13,4–5). Što znači odloži haljine, uze ubrus i opasa se?
Odloži haljine isto je što i odloži svoju Božansku moć i slavu, ili ono što će kasnije Pavao reći: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni (Fil 2,6–7). On, Učitelj i Gospodin, odlaže haljine slave, saginje se i kao posljednji sluga svojim učenicima pere noge.
Uze ubrus i opasa se i počne učenicima prati noge: simbolizira Isusovo utjelovljenje, njegovu karijeru prema dolje, njegov proegzistentni život i proegzistentnu smrt. Istovjetno s Pavlovom tvrdnjom uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu (Fil 2,7–8; usp. Rim 15,3; Mk 10,45). Otkud znamo da ta simbolička radnja ima takvo značenje?
Ivan upotrebljava isti grčki izraz tithemi za odložiti haljine (Iv 13,4) i za položiti život (Iv 10,18), kao i lambano za uzeti haljine (13,12) i uzeti život (10,18). Prema tome odlaganje haljina simbolizira polaganje života, Isusovu smrt, a uzimanje haljina simbolizira uzimanje života, Isusovo uskrsnuće. Sam Isus tumačeći tu svoju simboličku radnju ima upravo to u vidu.
Isusovo tumačenje pranja nogu
Isus tumači simboličku radnju pranja nogu dvaput. Prvi put u dijalogu s Petrom, a drugi put nakon što je svima oprao noge. Prvo tumačenje ima kristološko-soteriološko, a drugo eklezijalno značenje.
Kristološko-soteriološko tumačenje
Petar se opire da mu Isus pere noge. Gospodine, ti da meni pereš noge? Petar ljudski razmišlja, svjestan da on nije dostojan da mu Učitelj i Gospodin pere noge, ta to je dužnost posljednjega sluge. Petar ne shvaća da se tu radi o nečem višem, da je to predujam djela spasenja, da je to anticipacija Isusove smrti na križu. Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom (13,8), isto je kao da mu je rekao: Ako ne dopustiš da život svoj položim za te, nećeš imati dijela sa mnom, nećeš biti moj. Ovdje se radi o kristološko-soteriološkom činu, o svjesnom predujmu smrti na križu po kojoj se stvara zajedništvo s Kristom.
Eklezijalno tumačenje
Nakon što je Isus oprao učenicima noge, pita ih da li razumiju što im je učinio. Ne čekajući odgovor sam im otkriva eklezijalno značenje toga čina: ustanovljenje zajednice kojoj je osnovni zakon (ustav!) bivovanja i djelovanja Isusov primjer, služenje, ljubav. Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge (13,14). Grčki izraz ofeilete uključuje apsolutnu obvezu od koje nema isprike. Kao što je Isus iskazao ljubav do vrhunca, položio svoj život za svoje, tako su i učenici dužni polagati svoj život jedni za druge. Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću, pisat će Ivan, poučavajući druge na tom primjeru (1Iv 3,16).
Euharistijsko tumačenje
Ivan je jedini evanđelist koji donosi zgodu o pranju nogu. Zar je njome htio nadomjestiti ustanovljenje euharistije o čemu govore sinoptici? Analiziramo li razgovor između Isusa i Petra i usporedimo li ga s tekstom euharistijskoga govora iz 6. poglavlja Ivanova evanđelja, vidjet ćemo da postoje izvjesne podudarnosti između ta dva čina ljubavi. Petar se opire da mu Isus pere noge, a Isus mu veli: Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom (13,8). U euharistijskom govoru veli: Ako ne jedete tijela Sina čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi (Iv 6,53). Imati zajedništvo s Kristom po pranju nogu isto je što i imati život vječni po euharistiji.
Druga podudarnost krije se u nalogu da se jedno i drugo čini njemu na spomen. Ako dakle ja, Gospodin i učitelj, vama oprah noge, treba da i vi činite kao što ja vama učinih” (Iv 13,14). Kod ustanove euharistije rekao je: Ovo činite meni na spomen (Lk 22,19).
Ponovimo i sažmimo još jednom: Pranje nogu svojevrstan je uvod u drugi dio Ivanova evanđelja, svojom simbolikom obuhvaća u sebi cjelovitoga Krista, njegov izlazak od Oca i dolazak na ovaj svijet, njegovo poslanje i njegovo djelo, smrt, uskrsnuće, uzdignuće na križ i uzdignuće u slavu, prijelaz s ovoga svijeta k Ocu, proslavu Oca, pobjedu kneza ovoga svijeta, pobjedu smrti i uskrsnuće mrtvih.
