Prebiraše u svome srcu

Prebiraše u svome srcu


Svaka majka, psihofizički zdrava, donošenjem djeteta na ovaj svijet ne postaje samo roditeljicom nego i odgojiteljicom. Nakon porođaja prorade i odgojiteljske sposobnosti ugrađene u čudesan majčinski sustav. Ona je po naravi sposobna svojoj djeci, svakomu pojedinačno, pa bilo ih i desetero, pričati događaje iz njihova djetinjstva: dan rođenja, krštenje, životne opasnosti, bolesti, suze i radosti. Na primjer, majka u naručju drži trogodišnjega sinčića i bježi s njime iz svoga sela pred neprijateljima. A mali govori: „Mama, puca puška, ne boj se!“ Kako se ne će bojati ako puca puška? Ali, eto, mali ohrabruje mamu da se ne boji ni puške! Kako to preživjela mama ne će zapamtiti i pričati! Majka sve te događaje svoje djece pohranjuje u sebi, prebire ih u svome srcu i prenosi svojoj zainteresiranoj djeci.

Gospine uspomene. Tako i evanđelist Luka izričito piše za Mariju, majku Isusovu, da je događaje iz Isusova djetinjstva prebirala u svome srcu (2,19). Sveti je pisac to mogao znati i po tomu što mu je, po svoj prilici, živa Majka pripovijedala neke od tih Dječakovih događaja (Lk 1,2-3). Isti će evanđelist još jednom izraziti sličnu misao navodeći da je Marija puno toga zapamtila te „čuvala sve te uspomene u svome srcu“ kao u kakvoj datoteci života, nakon što se s Josipom vratila i s 12-godišnjim dječakom Isusom iz Hrama u Jeruzalemu (2,51). Nisu to bila samo uzbudljiva sjećanja koja potaknu majku i na nezaustavljivu suzu, nego je u tome uključena sva njezina razumska sposobnost shvaćanja, pamćenja, razmišljanja i pronicanja u vjeri u veličanstvena Otajstva radosna, žalosna i slavna. Nakon Dječakova povratka iz Jeruzalema u Nazaret više se ne spominje sv. Josip među živima. A ne kaže se kada je umro.

Četiri jedinstvene istine. O Mariji, majci Isusovoj, postoje četiri vjerske istine koje su opisane ili definirane tijekom vremena, a koje nema nijedna ženska na ovome svijetu.

– Ona je Bezgrješna: bez ljage iskonskoga grijeha začeta u svojoj majci Ani, po posebnoj Božjoj povlastici.

– Ona je vazda Djevica: i prije otajstvena utjelovljenja Sina Božjega i nakon, i prije njegova rođenja i nakon rođenja.

– Ona je Majka Božja. Nije rodila samo ljudsko tijelo djeteta Isusa, nego je to dijete Isus, Sin Božji, Druga Božanska Osoba, koja je otajstveno sjedinila  božansku narav s ljudskom naravi. Božanska je narav skup svih osobina koje pripadaju Bogu, a ljudska je narav skup karakteristika koje pripadaju čovjeku. A osoba je vlastita samosvijest o sebi samomu. Vlastiti Ja. Ovdje se kaže da Isus ima samo jedan vlastiti Ja, onaj božanski, koji je otajstveno sjedinio i božansku i ljudsku narav. Nije to samo čudo nad čudima nego i vrhunsko Otajstvo Božje.    

– Marija je po posebnoj Božjoj povlastici dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.

Mi ćemo ovdje o ovoj trećoj vjerskoj istini o Gospi  Bogorodici.

Majka Kristova. Dan mira. Prvoga siječnja slavimo početak nove godine 2023. od rođenja Gospodina našega Isusa Krista. Ujedno je svetkovina Bogorodice Marije, koju je 1931., prigodom 15 stoljetnoga obilježavanja Efeškoga koncila 431.-1931., uveo papa Pio XI. i tada odredio datum slavlja 11. listopada, dan kada je u Efezu bila proglašena dogma. Takvo je svetkovanje toga dana trajalo do 1968. godine. A tada je odlučeno da se na Novu godinu obilježuje i Dan mira. Tako se od koncilske liturgijske obnove, 1. siječnja 1969., zajedno slavi i svetkovina Marije Bogorodice i Međunarodni dan mira. Krist je Mir naš, kojega nam je u vjeri i ljubavi tjelesno donijela majka Marija. 

Marijino bogomajčinstvo. Zaustavljamo se u razmišljanju o Marijinu bogomaterinstvu, matici vjerskih istina o Gospi. Grčki pojam Theotókos doslovno znači „Božanski porod“, odatle i pojam Bogorodica. Bila se razvila teološka odnosno kristološka raspra između Nestorija (386.-451.), antiohijskoga svećenika, potom carigradskoga nadbiskupa i patrijarha (428.-431.), s jedne strane, te Ćirila (375.-444.), aleksandrijskoga nabiskupa i patrijarha (412.-do smrti), s druge strane. Natjecanje bijaše između dviju teoloških škola i biskupskih stolica, aleksandrijske i antiohijske. Carigradski car Teodozije II. (408.-450.) sazva opći Koncil u Efezu, glavnom gradu Male Azije, 431. godine. Najprije stiže skupina od oko 200 biskupa, Ćirilovih pristaša, koji osudiše Nestorija Carigradskoga. Četiri dana poslije prispje i skupina pristaša Nestorijevih, koji osudiše Ćirila Aleksandrijskoga. Nakon desetak dana pristiže i delegacija sa Zapada, koju posla papa Celestin I. (422.-432.). Trebao je doći kao papinski delegat biskup Augustin Hiponski iz Sjeverne Afrike, ali preminu prije polaska (+430.). Zapadnjaci se prikloniše Ćirilu. U takvoj pomutnji caru preosta da raspusti Koncil u listopadu 431. osudivši i Nestorija Carigradskoga i Ćirila Aleksandrijskoga. Kazna se nad Nestorijem provede, a Ćiril se, nakon kratka zatočeništva u Efezu, trijumfalno vrati u Aleksandriju. Samo se danas možemo čuditi i pitati: Kakva li su to vremena? Borba za istinu, pa makar i na štetu bratske ljubavi!

Nestorije naučavaše da su u Kristu dvije naravi, božanska i ljudska, što jest istina, i dvije osobe, božanska i ljudska, što nije istina. Pa stoga govoraše da je Gospa samo kristorodica, koja je rodila Isusovu ljudsku osobu i ljudsku narav. Tek do dvije godine nakon Koncila, 433., dođe do usuglašenja aleksandrijskoga i antiohijskoga naučavanja s obrascem sjedinjenja, Formula unionis, a glasi: “Ispovijedamo stoga da je Gospodin naš Isus Krist, Sin Božji Jedinorođeni, savršeni Bog i savršeni čovjek s razumom obdarenom dušom i tijelom, koji je po boštvu rođen od Oca prije vjekova, koji je kad su se ispunili dani, radi nas i radi našega spasenja po čovještvu rođen od Marije djevice, da je upravo on istobitan s Ocem po boštvu, a istobitan s nama po čovještvu. Došlo je naime do sjedinjenja dviju naravi; zato ispovijedamo jednoga Krista, jednoga Sina, jednoga Gospodina. Suglasno tom shvaćanju nepomiješanog sjedinjenja priznajemo svetu Djevicu za Bogorodicu [TheotókonDei Genitricem = Bogorodica], jer Bog, Riječ [Logos – Verbum] postala je tijelo i čovjek, i [Riječ] je već od začeća sa sobom sjedinila hram koji je primila od nje”.[1] Papa Ivan Pavao II. taj usuglašeni obrazac nazva: sjajna Formula sjedinjenja.[2]

U ovoj vjerskoj istini ističemo ove misli:

– Isus Krist, Sin Božji Jedinorođeni, jest savršeni Bog prije vjekova rođen od Oca po boštvu ili božanstvu; su-vječan Ocu;

– On je i savršeni čovjek po razumnoj duši i tijelu u posljednjim vremenima rođen od Djevice Marije po čovještvu;

– Isus, Sin Božji, istobitan s Ocem po boštvu/naravi, a istobitan s čovjekom po čovještvu/naravi;

– U utjelovljenju dogodilo se sjedinjenje dviju naravi, božanske i ljudske, u jednoj Osobi, božanskoj. Zato priznajemo jednoga Krista, jednoga Sina, jednoga Gospodina.

Bogorodica, ne božica. Marija nije „božica“, ravna Bogu, ali jest Bogorodica rodivši Drugu Božansku Osobu u vremenu. Tako su sveti oci „utješno poduzeli da svetu Djevicu nazovu Bogorodicom, ne tako kao da bi narav Riječi [Logosa] odnosno njegovo boštvo, uzelo početak bivstvovanja od svete Djevice, nego jer je ona rodila sveto tijelo oživljeno razumskom dušom, s njime se Riječ sjedinila po hipostazi [osobi],[3] i zato se za Riječ kaže da je rođena po tijelu”.[4]

Praktični zaključci: izrazi i zazivi. Prema vjerskoj istini ili definiranoj dogmi, proglašenoj na Efeškom koncilu, katolici čvrsto vjeruju da je Marija iz Nazareta zaista Majka Božja. Tu istu dogmu ponavljaju, razumije se, poslije opći koncili od Kalcedonskoga do Drug­oga vatikanskoga. Ovaj posljednji ističe da je Ma­rija “odli­kovana velikom ulogom i dostojanstvom da bude Majka Božjega Sina”.[5]

1/ Ni Otkupiteljica ni Spasiteljica. Isključivo Gospodinu Isusu, Božjemu Sinu, pripadaju naslovi: Otkupitelj i Spasitelj. Drugi vatikanski koncil nije nigdje upotrijebio izraz „spasiteljica“ ili „otkupiteljica“, pa ni „su-spasiteljica“ ni „su-otkupiteljica“ za Blaženu Djevicu Mariju.  Ali jest rekao ovo: Djevica se Marija „zaziva u Crkvi naslovima Odvjetnice, Braniteljice, Pomoćnice i Posrednice. No to se shvaća tako da niti što oduzima niti što nadodaje dostojanstvu i djelotvornosti Krista, jedinoga Posrednika“.[6] Koncil ne želi da bude povoda nekim poimanjima i pojmovima koji ne odgovaraju onomu što Katolička Crkva vjeruje i naučava. Marija nije su-otkupiteljica, kao da bi njoj pripadao jedan „postotak“, a Kristu sve ostalo u djelu Otkupljenja. Mariji ne pripada taj naslov. Njoj pripada naslov: Majko Spasiteljeva, Majko Otkupiteljeva. To joj je sam Bog dao.

2/ „Neka ti pomogne Bog i Gospa“. To je pučko molitveno zazivanje, a zapravo izobličenje vjerske istine. Nisu Bog i Gospa na istoj ravni moći i pomoći. Gospa je uvijek samo naša moćna, najmoćnija zagovornica kod Boga; ona je snažna, najsnažnija odvjetnica kod Gospodina, pomoćnica i posrednica kod Presvetoga Trojstva, kao Majka Sina Božjega u vremenu, a nema ona božanskih sposobnosti i kvaliteta. Ispravno je reći: Neka te Gospa zagovara kod Boga. Neka te Majka Božja preporuči svomu Sinu. Marijo, moli Boga za nas! Izmoli nam od Boga oproštenje grijeha! I tomu slično. Ona nas kod Gospodina zagovara, preporučuje i prosi nam milost Božju. Tu joj je ulogu Bog povjerio.


[1] Denzinger-Schönmetzer, Enchiridion Symbolorum, Definitionum et Declarationum de rebus fidei et morum, br. 272. Hrvatski prijevod: Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 272.

[2] Ivan Pavao II., apostolsko pismo A Concilio Constantinopolitano I., 25. ožujka 1981., br. 3.

[3] Teološkoj nejasnoći između Istoka i Zapada pridonijela je i terminologija: Kroz cijelo vrijeme teoloških rasprava Grci se stalno služe izrazom „hipostaza“ (latinski doslovno: substantia, bit, narav) da označe božansku Osobu Oca, i Sina i Duha Svetoga. A za bit ili narav imaju izraz: ousia. A Latini se stalno služe izrazom „persona“ (grčki doslovno: prosopon znači glumačku masku u kazalištu), a u teološkom jeziku znači osobu, hipostazu. A bit ili narav jest natura, substantia, essentia.   

[4] Iz Pisma Ćirila Aleksandrijskoga Nestoriju iz 430., koje je na Koncilu 431. pročitano i odobreno. Zbirka sažetaka, br. 251 (str. 68).

[5] Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 53.

[6] Lumen Gentium, 62.