Pred biskupsku sinodu (Modernistički ultimatumi crkvenom Učiteljstvu)

Pred biskupsku sinodu (Modernistički ultimatumi crkvenom Učiteljstvu)


Skora biskupska sinoda u Rimu (30. rujna 1971.) predstavljat će, po općem mišljenju, jednu od kritičnih faza u pokoncilskom životu Crkve.

Modernistima je uspjelo, da na njoj Crkvi još jednom nametnu diskusiju o svećeništvu i celibatu, i ako su i Koncil i Papa o tom problemu već kazali svoju riječ. Auktoritativnu riječ. Koncil u svom dekretu o Svećeničkoj službi (“Presbyterorum Ordinis”), Papa u svojoj enciklici o svećeničkom celibatu (“Sacerdotalis coelibatus”).

U toj, očekivanoj, diskusiji interes širokih krugova vjernika i profane javnosti privlači najviše pitanje celibata. Praktično je najaktualnije; budi posebnu radoznalost svojom pikantnošću. No u strategiji modernističkih vođa nije ono nikako glavno. Njihovi su stvarni ciljevi puno dalekosežniji. Osporavanje celibata njima je samo popularna, pa zato i dobro došla, polazna pozicija. Njihov glavni udar, — dobro je to jednom prilikom istakao kardinal Danielou, — namijenjen je puno hitnijim, strukturalnim, pa i dogmatičkim stvarima: sakramentalnom svećeništvu u principu, a preko njega onda hijerarhijskom i primatskom uređenju Crkve i njezinoj sakralnosti. Puca se na njezino radikalno preustrojstvo: modernisti bi htjeli da je učine najprije demokratskom, a onda i sekularno-lajicističkom, profanom, institucijom, koja će sve više napuštati svoje nadnaravne i objavne značajke, a prihvaćati naturalistički način mišljenja i gledanja na svijet i na religiju; pretopiti se, po svim svojim glavnim elementima, u svjetovnu organizaciju, u kojoj će se odozdol odlučivati i gdje će sva mišljenja biti jednakopravna i dopustiva. Biblija i Evanđelje postali bi, kao u protestantizmu, predmet slobodnoga tumačenja i subjektivne primjene; Crkva, kako neki zgodno kažu, “debatni klub”. A Krist bi postao učitelj, filozof, reformator: ne bi više bio Bog i Sin Božji; osim, možda, simbolično, — kao čovjek, koji je najbolje razumio Boga i najviše ljubio čovjeka.

Sve bi to, dakako, išlo postepeno, “gradatim”, korak po korak: da se mase vjernika ne uzbude i ne pobune. Glavno je, za početak, da se prodre sa idejom, — nova je teologija i kod nas sustavno propagira i popularizira, — da je Krist ne samo vrhovni i vječni svećenik, nego i, — u Novom Zavjetu, — jedini: osim njega postoji u kršćanstvu samo još opće, “kraljevsko”, svećeništvo svih vjernika (1. Petr. 2, 9.). Svi su oni između sebe jednaki, svi su u jednakoj mjeri nositelji duhovske karizme i duhovskog auktoriteta: nitko osim Duha Svetoga nema vlasti ni prava da ih “uči” i “vodi”. Tradicionalni crkveni službenici samo su, od vjernika izabrani, predsjednici pojedinih, većih ili manjih, zajednica u Crkvi: vjernici ih postavljaju, “biraju”, vjernici ih i uklanjaju. “Svećeništvo” je privremeno i ne uključuje nikakva posebna posvećenja: ne predstavlja u Crkvi viši stupanj, “kastu”, kler, pa ni posebne moralne obveze. Uzimlje se iz zajednice, bez ikakvih specijalnih uvjeta. A čim je to jedanput postavljeno kao princip, otpada odmah i žrtveni karakter svećeništva: Euharistijska je slava samo sastanak i molitva zajednice; Kristovo je prisustvo na oltaru samo simbolično, samo uspomena, komemoracija, znak, bez ikakva čuda. A kada više nema sakramentalnoga svećeništva, koje Krista osobno predstavlja, onda, dakako, ne može biti ni hijerarhije, jer ona, po tradicionalnom shvaćanju kršćanstva, ni nije drugo nego punina sakramentalnog svećeništva. I biskupi su onda samo predstavnici naroda, i Papa. Svi oni samo “predsjedaju”; svi oni samo osluškuju glas Božji iz mase vjernika, iz “Božjega naroda”, i po njemu se ravnaju. Koordinatori su i administratori; nijesu učitelji ni starješine. I, razumije se: i njih puk bira; direktno ili indirektno. Papu preko biskupa. On je samo jedan od njih: “prvi među jednakima”. Nitko više ne može spriječiti, da ti vjernici-suvereni, ako im se prohtije, mijenjaju i stara vjerovanja, i stare strukture: sve to “po nutarnjem diktatu Duha Svetoga”. Pa i da zagrle i poljube “svijet”: legaliziraju, i u ime Boga, njegovu mudrost (Rim. 8, 7.); njegov način mišljenja i života. Da i vjeru, i Crkvu, uklope u njegov evolutivni proces polaganog “počovječenja” svega.

Preko teoloških “skrupula” prelazi se suvereno na dnevni red. Zaboravlja se Kristova misija Petru i apostolima u Evanđelju, šuti se o Pavlovu “polaganju ruku” (1. Tim. 4, 14.; 2. Tim. 1, 6.), nikoga ne smeta, što i zapadna i istočna Crkva oduvijek smatraju svećenički red sakramentom, a svećenike zovu ne samo “prezbiterima”, starješinama, — modernisti hoće da nam silom nametnu to nazivlje kao jedino izvorno, zakonito, starokršćansko, — nego i “svećenicima” (“sacerdos”, “hijereus”). A pogotovu se nitko ne brine za, neprekinuto i jasno, učenje i praksu svih prijašnjih kršćanskih stoljeća, za crkvene “simbole” (“vjerovanja”), za crkvene sabore. I one opće. Najmanje, razumije se, za onaj tridentinski i za onaj prvi vatikanski, koji su i formalno dogmatizirali i žrtveni karakter mise, i sakramentalno svećeništvo, i primat.

S te platforme danas modernizam juriša na Rim, vrši presiju na Crkvu, provodi svoju ofenzivu: i sada, pred skoru biskupsku sinodu. A provodi je prvotno preko štampe, katoličke i profane, i preko raznih svećeničkih i teoloških sastanaka, kongresa, udruženja, rezolucija, anketa. Modernistički teolozi postavljaju i plasiraju svoje teze, — eno onih 200 (od koliko tisuća njih?), što su potpisali poznati “prosvjed”, — svećenici, na svojim tečajevima i zborovima, donose rezolucije, glasuju i prebrojavaju se, studenti, teološki i drugi, “zajednički razmišljaju o temama sinode” i spremaju se na operacije: pokret su ambiciozno nazvali “Operacija Sinoda”. A svi kritiziraju i izriču svoje apodiktične sudove. Iza kulisa, razumije se, svim tim dirigiraju oni “posvećeni”, “uvedeni”, “inicirani”. U njihovim je rukama režija. A uvijek se pretpostavlja, da ih oni “gore”, sve do Pape, moraju poslušati. Većina su od onih, kroz koje Duh govori i vodi Crkvu Božju. Pa pokušavaju tom svojom pozom impresionirati, fascinirati, terorizirati, biskupe, “kuriju”, Papu. Predstavljaju se kao “glas Crkve”; pozivaju se na Koncil.

I kod nas već tako rade. I mi smo već, u našoj štampi, unatoč protivnoj definiciji I. vatikanskog koncila, čitali parolu, kako je Papa samo “prvi među jednakima”; i kod nas se već emfatički ističe, kako u Crkvi nema drugoga svećenika osim Krista; i kod nas se već o svećenicima, biskupima, Papi, govori, pa i u “molitvama vjernika”, kao o predsjedateljima kršćanskih zajednica; i kod nas se već, na sve moguće načine, pokušava stvarati dojam, da se je naš kler, a preko njega, — teško je samo vidjeti, po kojoj logici, baš ako za polaznu točku uzmemo suverenitet “Božjega naroda” i karizmatičke ovlasti svih vjernika, — i naš katolicizam, u tom smislu već opredijelio i auktoritativno progovorio: kroz ovogodišnji “Svećenički tečaj” u Zagrebu, kroz “Katehetsku ljetnu školu” u Zadru, kroz rezolucije i prijedloge sastanka delegata svećeničkih “prezbiterijalnih vijeća” s biskupima na zadnjoj Biskupskoj konferenciji. Biskupima se posve otvoreno sugerira i intimira, da na Biskupskoj sinodi njihovi predstavnici moraju govoriti u smislu tih zaključaka: da im je to moralna dužnost. Tko ne vjeruje, neka još jedanput pročita uvodnik “Glasa Koncila” od 11. VII. o. g. br. 14., pod naslovom: “Zorenje zajedničke svijesti”. Sasvim neuvijeno pišu tu, kako biskupi moraju shvatiti “suvremene zahtjeve (iz usta klera) kao zaista koncilske, evanđeoske i — neminovne”, kao nešto “nezaustavljivo” i “u skladu s težnjama, koje Duh budi u najširim slojevima vjernika i svećenika”. “Učiteljstvo Crkve (ni) — nema drugoga puta ni načina da izvrši svoj specifični zadatak”. A još odmah nakon siječanjskog “Svećeničkog tečaja” napisao je “Glas Koncila” (od 7. II. 1971., br. 3.), kako će sada naši “biskupi imati pravi i široki uvid u mišljenje svojih svećenika i vjernika, te će u Rimu njihovi predstavnici zaista moći predstavljati cijelu Crkvu, koja živi u ovoj zemlji”.

Što se nas tiče, mi smo upravo protivna mišljenja. Čini nam se, da sa stanovišta Evanđelja i crkvene predaje nema ništa apsurdnije, ali i ništa potencijalno katastrofalnije, od postavljanja ovakovih ultimatuma zakonitom crkvenom učiteljstvu. Tim se upravo uvodi “ordo inversus” u dosadašnje, tradicionalno, ustrojstvo Crkve. U Crkvi istina dolazi odozgor, s neba, po objavi, a ne sa zemlje, po bilo čijem ljudskom umovanju, anketiranju, odglašavanju. Sve u Crkvi mora biti postavljeno na temelj objave. A objavu u Crkvi, čistu i neiskvarenu, čuvaju, — po ovlaštenjima, koja su primili od Krista, u Evanđelju, — predstavnici hijerarhije. Njihovo je, da vjeru Crkve, autentično i auktoritativno, tumače: njih kod toga prosvjetljuje i vodi Duh Sveti specijalnom karizmom, asistencijom, providnošću. Biskupe kao zbor, Papu, kao glavu Crkve i nositelja vrhovne, Petrove, vlasti u njoj, i pojedinačno. Njima se odozdol ne može ništa nametati i diktirati: ni od vjernika, ni od svećenika, ni od teologa; a najmanje od novinara i studenata. Svaki “horizontalizam”, koji kriterij pravovjerja i autentičnosti duhovske inspiracije traži u masama, — svećeničkim ili vjerničkim, svejedno, — kriv je: falzificira evanđeoski i apostolski pojam Crkve. Preko apostola je Duh Sveti sašao na Crkvu i uvijek ju je samo preko njih, nepogrješivo i sigurno, učio i vodio (Iv. 16, 13.). Oni su, u svojim nasljednicima, nosioci i čuvari nebeske poruke i božanskog poklada. Po njima je Crkva dobila svoju glavnu, temeljnu, vječnu, karizmu. Sve druge karizme u Crkvi mjere se po ovoj karizmi. Učiteljska i apostolska Crkva jedina o njima sudi. Ona ih jedina, sigurno i auktoritativno, “razlikuje” i klasificira: svi drugi samo prislanjajući se na nju, u ovisnosti od nje (1. Kor. 12, 10.; Hebr. 5, 14.; 1. Iv. 4, 1.). Jedino ona ima apsolutnu vrijednost; sve druge samo relativnu. Duh se Sveti objavljuje samo onima, koji su mu se čitavim srcem predali; a njih identificira Crkva. O duhovskoj istini nikada ne odlučuje većina, — ni među svećenicima i vjernicima, a kamoli među onima, što stoje od nje daleko; — inače masovne vjerske krize, hereze, otpadi, ne bi bili krize, hereze i otpadi, nego zakonita manifestacija Duha i karizme. A Crkva bi izgubila kompas. Vjera bi se subjektivizirala. A Crkva Božja nije nikada priznavala subjektivizma u vjeri: ona je uvijek insistirala na objektivnom kriteriju predane, objavljene, istine: auktoritativnog i nepogrješivog učiteljstva. Hijerarhija ne “sluša” nikoga osim Duha Svetoga, — “quid Spiritus dicat Ecclesiis” (Otkr. 2, 7. 11. 17. 29.; 3, 6. 13. 22.); — o svemu drugome ona misli i sudi: zagledana u Boga, u nebo, u Evanđelje, u svoje svece, u ono svoje “maleno stado” (Luk. 12, 32.), koje se je posve otvorilo Milosti. A od tih je svetih i dobrih uvijek većina s njom. Bez obzira, uz koga je obična, brojčana, numerička, većina. Nije Crkva podložnik anketa: ona je njihov analizator i kritičar. Ljudi mudruju, spekuliraju, eksperimentiraju, intrigiraju, mistificiraju, teroriziraju, stvaraju “fait accompli”-je, ali “istina Gospodnja ostaje navijeke” (Ps 116, 2.). U Crkvi. U božanskom ogledalu, u koje se je ona zagledala.

Eto, zašto se nama čini, da je i našemu Episkopatu i zboru biskupa, koji će na rimskoj sinodi govoriti uime svojih kolega, glavna dužnost, da se emancipiraju od svakoga pritiska, koji na njih vrše odozdo: uime “Božjega naroda”, uime “svećeničkih vijeća”, uime teološke pameti, uime samozvanih “karizma”. Biskupi sa sinode treba da budu svjesni, da oni jedini odlučuju. I da odlučuju pred Bogom: kao odgovorni čuvari objave. I da odlučuju sa svom slobodom (Dj. Ap. 4, 31.). Nije badava pariški kardinal Marty nedavno rekao, na adresu svojih biskupskih kolega: “Danas Crkvi u krizi treba Atanazija!” Ono je misao i istina Crkve, što nađu u Evanđelju. Ono je misao i istina Crkve, što su vjerovali, govorili i radili apostoli, crkveni oci, crkveni sabori, sveci. Ono je misao i istina Crkve, što odgovara prosvijetljenim i nadahnutim intencijama i željama Svetoga Oca. Ono, što im se u molitvi i iza molitve objavi (Dj. Ap. 4, 31.). Ono, što “za dobro nađe” Duh Sveti i oni s njim (Dj. Ap. 15, 28.).

A “rezolucije” i “zaključci” sa siječanjskog “Svećeničkog tečaja” u Zagrebu nemaju ni za naše biskupe ni za Rim nikakve težine i nikakva auktoriteta. Bio je on, očito, montaža manjine, — velike, “progresističke”, manjine, — među našim klerom. Sve su svoje pristaše na nj doveli. Oni su jedini famozne tečajske “rezolucije” i predlagali i odglasavali. Svi, koji su tečaj promatrali sa strane, slažu se u tome. Sve je to bilo izmanevrirano i izmanipulirano. I u Zadru, isto tako. A nama se čini, da se je i na sastanku predstavnika “svećeničkih vijeća” s biskupima osjećala njihova ruka. Njihovih ideologa i teologa iz pozadine. Duh one “legije stotine”, što su potpisali kontestatorsku “deklaraciju”. Stvarana je i stvorena atmosfera “ad hoc”. Neki incidenti i izjave s njihove strane na sastanku i odviše su s te strane karakteristični. A karakteristično je i ono njihovo zadovoljstvo i kliktanje, kako Nacrt prijedloga sa sastanka “po sadržaju (ni) nije drugo do sažetak glavnih rezolucija svećeničkog tjedna u siječnju” (“Glas Koncila” od 11. VII. 1971., br. 14.: “Zorenje zajedničke svijesti”). I ono vrlo dvoznačno formuliranje “prijedloga”. Ne znamo inače, kako bismo protumačili prijedlog: “S obzirom na sve veću nestašicu svećenika treba pod određenim uvjetima predvidjeti ređenje i oženjenih prokušanih laika”. Na “Svećeničkom tečaju” bio je taj prijedlog motiviran, — vjerojatno je tako bio motiviran i na “sastanku” s biskupima, — analognim stavom Papinim u pismu kardinalu-tajniku Villotu. Samo Papa je tu daleko restriktivniji prema toj mogućnosti: strahuje pred njom više, nego što se za nju oduševljuje; ograničuje ju, i to samo kao eventualnost, na posve određene, lokalne, okolnosti; a mi smo od toga napravili principijelni zahtjev i, još malo, pa diktat časa, a za neke možda i ideal. I izrijekom smo se, u narednom prijedlogu, barem virtualno, ogradili od unaprijednog solidariziranja sa Papinim načelnim stanovištem iz njegove enciklike “Sa- cerdotalis coelibatus”. I ono o potrebi “postojanog teženja” “za tim, da se Euharistija u pravilu slavi sa zajednicom, i to koncelebracijom kad god je moguće”, lako se može okrenuti u, — na Zapadu već odavna sustavno i uporno provođenu, — ofenzivu protiv svagdanje svećeničke mise i pričesti, koju izrijekom predviđa liturgijska koncilska konstitucija (n. 57. § 2. t. 2.), a dekret je o “Svećeničkoj službi” svim svećenicima toplo preporučuje (n. 13.), u skladu sa naukom Tridentinskog sabora, da je svaka misa, i ona privatna, žrtva čitave Crkve. Pa i zahtjev za “časoslov na narodnom jeziku” bolje bi valjda bilo ograničiti na slučaj, kad svećenik pjeva ili moli časoslov sa samostanskom ili vjerničkom (lajičkom) zajednicom, dok bi u privatnom moljenju trebalo, iz mnogo razloga, preferirati latinski. Mi bismo se stoga usudili podvojiti, da ijedan od tih prijedloga predstavlja mišljenje većine našega klera. Uostalom najbolje će se to vidjeti, kad budu objelodanjeni rezultati biskupske ankete, u kojoj su se svećenici izjašnjavali individualno, a ne kroz usta “delegata”. Po onomu, što se čuje, ne će ti rezultati obradovati naše “progresiste”: ni u pitanju celibata, ni u pitanju katoličke štampe. Na te će se rezultate moći naši biskupi puno bolje osloniti, kad budu u Rimu izvješćivali Svetu Stolicu o raspoloženju našega klera. Razumije se, i tada kao o činjenici, ne kao o idealu, koji bi morali zastupati i braniti. Zastupat će i branit će ono, što im pred Bogom bude izgledalo bolje i evanđeoskije. I ankete i “prezbiterijalna” i “pastoralna vijeća” samo su sredstva informacije i konzultacije: nikada nijesu, za biskupe, ni normativna direktiva ni zakon.

Na koncu, treba li konzultirati “Crkvu” i “Božji narod”, onda treba u prvom redu konzultirati one pobožne u njoj. Ako igdje, među vjernicima ima istinske karizme, ima je, među tim “malim” Božjim dušama (Mat. 11, 25.; Luk. 10, 21.). A ti su pobožni kod nas već odglasali. U Mariji Bistrici i na toliko drugih ovogodišnjih Marijanskih kongresnih slava. Pregazili su, poput kakve Božje lavine, svu teološku skepsu i mariološku demitologizaciju, pa svi stali s Gospom, Majkom Crkve, s Papom, sa euharistijskim, križnim, evanđeoskim, kršćanstvom. Ali i sa sakramentalnim, vječnim, svećeništvom, ne onim “radikalnim”, privremenim, “nove teologije”. Neka to naši biskupi-delegati u Rimu kažu! Bit će to jedan dragocjen ulog u urnu Duha Svetoga na Sinodi. A mi ćemo se za njih moliti. I za sve njihove biskupske kolege. I za Svetoga Oca. I za Crkvu Božju. Molit ćemo se Duhu Svetome i Gospi!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 9/1971., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 42-48. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.