Pred oltarom našega prvoga sveca
Prvi ćemo put, mi Hrvati, ove godine, u mjesecu studenom, proslaviti jednoga čovjeka naše krvi, kao kanoniziranog sveca na oltaru, na njegov godišnji blagdan. A učinit ćemo to s puno svete radosti i uzbuđenja. I s puno ponosa. Baš kao što smo ljetos, u Rimu, s puno radosti, uzbuđenja i ponosa, proslavili i njegovu kanonizaciju: u crkvi sv. Petra. Uz masovno učešće biskupa, svećenika i vjernika iz svih naših krajeva. Na edifikaciju papinskom Rimu. Na iznenađenje, ali i uz oduševljeni aplauz, naše katoličke braće iz čitava svijeta, što su se onih dana bila našla u vječnom gradu.
Velik je to datum u povijesti i životu naše domaće Crkve. Nema smisla, da njegovo značenje i njegovu veličinu razrjeđujemo ikakvim sitnim sumnjama.
Ne treba nikoga, — a najmanje Rim, — kriviti, što smo tako dugo čekali, da na nas pogledaju i da nam, svecem naše krvi, priznaju duhovno “punoljetstvo” u zboru katoličkih naroda. Nitko nam nije kriv, što nijesmo Crkvi nikada ni ponudili kandidata za oltar. Nije nam to dopuštala vječna, krvava, borba za našu kršćansku eksistenciju. Nije nam to dopuštalo naše vječno, stoljetno, mučeništvo za Boga i za vjeru. Mi smo se brinuli, kako ćemo stvarati svece, a ne, kako ćemo ih reklamirati. Dosta nam je bilo, da nam ih Krist bilježi u svoje, nebeske, svetačke albume. Svjesni smo bili, da ih imamo; da oni duhovno žive među nama; da se za nas mole. Pred Božjim je očima i onako posve sporedno, je li koji svetac kanoniziran ili nije. Glavna će njihova kanonizacija i onako biti na sudnji dan. A tada će biti i glavna smotra, i glavna klasifikacija, katoličkih naroda: po njihovoj vjernosti Bogu, po njihovoj kršćanskoj punoljetnosti, po njihovu apostolskom viteštvu i veledušnosti.
Ne treba ni žaliti, što je naš prvi kanoniziram svetac tako “star”. Star i staromodan. Star po vremenu, u kojemu je živio; staromodan, “sredovječan”, po tipu svoje svetosti. Premalo “savremen”, premalo “koncilski” i “ekumenistički”, premalo po ukusu nove katoličke askeze. Previše zaljubljen samo u patnju i u križ. I previše intolerantan i borben: za današnje naše pojmove. Onda, kad je živio, bio je savremen. A savremen je i danas; po onome, što je bitno u svakoj svetosti. I što je prvo u njoj. Po ljubavi i predanju Kristu. Po totalnom prihvaćanju Evanđelja. Po velikoj vjeri u realnost božanskoga svijeta. A sve to do zadnjih konsekvencija: do žrtvovanja svega zemaljskoga i ovosvjetskoga. I života. Jer: “nema veće ljubavi, nego ako tko život položi za prijatelja svoga!” (Iv 15, 13.). Po toj, bitnoj, oznaci svake svetosti, — po subjektivnim namjerama i osobnome veledušju, — primjer je sv. Nikole i danas jednako aktualan, kako je bio i onda, kad je on pretrpio mučeništvo, koncem 14. stoljeća. Imamo se čemu istinski diviti; imamo što nasljedovati.
A onda, je li uopće istina, da je on, u Jeruzalemu, izazivao inovjerce i nastupao nerazborito i indiskretno, samo da se domogne krune mučeništva? Tko danas zna, koliko je u onim prvim izvještajima o njegovu mučeništvu trijezna reprodukcija činjenica, a koliko, — u pojedinostima, — njihova literarna obrada po mentalitetu i ukusu tadanjeg vremena i publike? Da je našemu svecu bilo do toga, da bezuslovno izazove inovjerce, da ga ubiju, mogao je to učiniti i u Bosni, među našim bogumilima. A znamo, da on to nije učinio. Ni on ni njegova redovnička braća. Bez puno krvi oni su obratili patarensku Bosnu: poniznom, blagom i veselom vjerom sv. Franje. I u Jeruzalemu bio je, sigurno, svetome Nikoli nadahnuće njegov duhovni otac i uzor, sv. Franjo. A i Franjo je bio, stoljeće i po prije njega, u Jeruzalemu, među Saracenima. I nije ih izazivao, i ako je i on bio željan mučeništva. Saraceni su ga dočekali i počastili kao sveca. Prije će biti, da je sv. Nikola pao žrtvom tuđemu fanatizmu nego svomu.
Na svaki način, on je heroj vjere i ljubavi. I borac Božji. Zato nam je i danas blizu. Njegovi su ideali i naši ideali. Kršćanska je svetost uvijek, po svom glavnom predmetu i sadržaju, jedna i ista.
To je ono, za što se mi deklariramo kultom sv. Nikole. I kultom svih drugih naših svetaca. Beatificiranih i nebeatificiranih. Mi tim kultom ispovijedamo svoju vjeru u svijet objave, otkupljenja i nebeske slave, i svoju vjeru u primat duhovnoga nad tjelesima, vječnoga nad prolaznim. I nama je, kao i njemu, nadsvijet prva realnost i prva vrijednost života. I nama je Krist Učitelj i Otkupitelj čovječanstva. I nama je zakon Evanđelja jedina, prava i cjelovita, mudrost života. Kultom svetosti i mučeništva mi protestiramo protiv deifikacije materije, uživanja i seksusa. Mi njim relativiziramo ljudsku veličinu i silu. Mi se opredjeljujemo za moralne vrijednosti života i za nadnaravno shvaćanje svijeta.
Narod, koji štuje svece, uvijek je i kršćanski narod. On se tim i ponosi. On hoće da to i ostane. I spreman je da to otkupi svakom cijenom, koja se od njega zatraži. Ne će takav narod nikada kapitulirati pred nasiljem. On se ne boji smrti, kao ni njegovi mučenici i sveci. On vjeruje u višu, Božju, pravdu: on vjeruje u plaću vječnosti. A Crkva, koja štuje svece, dio je velike, pobjedničke, zajednice, općinstva, svetih i otkupljenih. Ona ima zaleđe, ona ima neuništive i neiscrpljive rezerve, u carstvu besmrtnih, u svijetu Uskrsnuća. S njom se bore, nju pomažu, nevidljive, duhovne, sile s nebesa.
A kad se još radi o nacionalnim svecima, onda to nije samo savezništvo s njima, onda je to rodbinstvo. Nešto kao milosna atrakcija naslijeđa i krvi. Nešto kao historijska predestinacija za kršćanstvo. I čuvstvo tu služi vjeri i Bogu. U nama se simbiozira, isprepliće, na najidealniji način, naravno i nadnaravno. Naš se patriotizam posvećuje. Vjera nam postaje domaćom.
Svi ti momenti suodlučuju, kad mi danas, s toliko radosti, stojimo pred oltarom našega prvoga sveca. A ako nam je prvi, nije zadnji. Ako nam je prvi, nije jedini. I sve one druge, nekanonizovane, naše svece mi u njemu i skupa s njim gledamo, častimo, zazivamo. On im je, u našim očima, zajednički predstavnik, reprezentant. Kronološki prvak onih najodličnijih i najvećih, što su ikada među nama živjeli. Onih, koji nam osvjetljuju i pokazuju put. Onih, koji su iznad nas i iznad našega naroda ispružili pred Bogom svoju ruku zaštitnicu. Kao ono, jedanput, prorok Jeremija iznad izabranoga naroda i svetoga grada (2. Mak 15, 14.). Također sa nebesa. Također u molitvi pred Božjim prijestoljem.
Slaveći Tavelića ne zaboravljamo mi danas ni drugih naših iz njegova, nebeskog, društva. Ni Kažotića, ni Marka Križevčanina, ni Hosane Kotorke, ni blaženoga Gracije od Mula. Ni onih, što im se još nadamo, jer im poznajemo svetačke kvalifikacije pred Bogom: Bjankovića, Langa, Stepinca, Mandića, Antića i Vošnjaka, Barbarića i Merza. Ni onih nepoznatih, kojima se je, “u tjeskobi vremena” (Dan 9, 25.), izgubilo ime, zamela uspomena među ljudima.
Velika je milost ovo nadvijanje svetaca nad naš vjerski i narodni život. Ova duhovna simbioza između onih naših na cilju i nas na putu. Ovo masivno i plebiscitarno identificiranje našega kršćanstva i našega katoličanstva s kršćanstvom i katoličanstvom naše starije braće, koju je Bog našao “vrijednom sebe” (Mudr 3, 5.), a Crkva je, auktoritativno, definitivno, proglasila autentičnim tumačima svoga duha i svoje pobožnosti. Velika napose u ove naše dane, gdje je i u dušama, i na liku, mnogih, koji sami sebe smatraju kršćanima, pa i žele da to budu, izblijedjela slika Kristova i gdje se težište kršćanstva sve više prenosi sa Boga na čovjeka, sa posvećenja i vjere na humanitarnost i akciju.
Kult svetaca, — napose naših nacionalnih svetaca, — tihi je i dostojanstveni otklon racionalizma i modernizma u Crkvi: impresivna aklamacija nadnaravnom, milosnom, evanđeoskom, crkvenom, papinskom, kršćanstvu. Onome kršćanstvu, koje su ispovijedali i prakticirali svi naši dragi sveci.
Moramo samo njihov kult među nama provoditi svjesno i sustavno. I moramo u njemu biti do kraja dosljedni.
Uzore i uzorke imamo. Imaju ih svi staleži i sve skupine među nama. Svi imamo svoje svece: i svoje nacionalne svece. Biskupi Kažotića, i Bjankovića, i Langa, i Stepinca; svjetovni, dušobrižnički, kler Marka Križevčanina, franjevci Tavelića, i Antića, i Vošnjaka; kapucini Mandića; isusovci i omladina Barbarića; svjetovnjaci i lajički apostoli Merza; žene, djevojke i redovnice blaženu Hosanu. I dominikanci: Kažotić je kao dominikanac bio podignut na biskupsku stolicu. Ne može nitko reći, da ne zna puta, da je ostao bez orijentacije.
I pomoćnike i zagovornike imamo. Svi se oni, gore pred Gospodinom, mole za nas. Za našu Crkvu; za naš narod. I u ovom vremenu teške krize.
Možemo se nadati. Imamo razloga za optimizam. Dok se naši, hrvatski, katolici oduševljavaju za svoje svece, — i dok uporedo s tim, ovako živo slave našu Dragu Gospu, kako je slave, svoj modernoj nevjeri i skepsi uz inat, — naše kršćanstvo ne će nikada ostati ni mrtvo ni jalovo. Znak je Božji na njemu. I ruka svetaca.
“Svi sveci i svetice Božje, molite za nas!” Mučeniče Isusov, prvi naš sveče, sveti Nikola, isprosi nam od svoga i od našega Gospodina, za koga si umro, jaku vjeru i svetu dušu, poput tvoje! I puno onih, koji će te među nama nasljedovati!
“Laudemus viros gloriosos et parentes nostros in generatione sua!” (Crkv. 44, 1.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije 10/1970. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 183-187. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.
