Predkorizma
Struktura liturgijske godine bitno je izmijenjena s Drugim vatikanskim saborom, a u tom smislu možemo primijetiti da su mnogi elementi i obredi ranijih vremena u potpunosti dokinuti, drugi su bitno promijenjeni, a tek su u manjoj mjeri oni koji nisu prošli takvu snažnu transformaciju. Načelno gledano, ima u toj i takvoj reformi puno toga dobroga i poželjnoga, ali ima i puno toga za što bi se moglo reći da je neopravdano zanemareno i odbačeno. Štoviše, gotovo da se može reći da je liturgija u ranijim vremenima bila u svojevrsnom paradoksu, a slično se, samo sa suprotnim naglascima, može primijeniti i na današnje vrijeme.
Naime, u ranijim je vremenima s jedne strane bila uzvišenija i svečanija, moglo se osjetiti znatno veće strahopoštovanje prema Bogu, a sveta misa je u mnogim segmentima odražavala iznimnu otajstvenost kakvu današnji naraštaji ne poznaju, no, sami su obredi češće bili nedovoljno snažnih i nedovoljno teološki dorađenih formulacija, kadšto i upitnih, a sve je to pridonosilo da je liturgija običnom vjerniku bila slabo razumljiva, bez dostatnoga osjećaja za sakramentalnost i simboliku, pa se radije okretao pučkoj pobožnosti, koja opet sa svoje strane zaslužuje posebnu valorizaciju i kritički osvrt.
Promjene koje je iznjedrio Drugi vatikanski sabor također su na svoj način, odnosno obrnuto proporcionalno, paradoksalne. Tako sada možemo primijetiti dublje teološke naglaske u obredima, takve u kojima je s pravom u središtu vazmeno otajstvo, ali više nema tolike liturgijske uzvišenosti niti strahopoštovanja, nego se puno toga bitno profaniralo i za mnoge vjernike izgubilo svoju svetost.
S obzirom na sve rečeno, zaključili bismo da ima puno toga dobroga u ranijim vremenima što nije trebalo tako olako odbaciti, jer je imalo snagu na jedan drugačiji i pozitivan način vezati vjernike uz Boga, Crkvu i crkvu, a posebna je vrijednost u svemu tomu što su liturgijski i crkveni život bili nerazdruživi od svakodnevnoga življenja.
Jedna od sitnica toga vremena, koja upravo pokazuje navedenu neodvojivost crkvenoga i svjetovnoga života, iščitava se u nekadašnjem postojanju predkorizme, odnosno vremena, kako mu i samo ime kaže, koje je prethodilo korizmi i imalo je ulogu izvesti iz radosti božićnoga otajstva i postupno uvesti vjernike u ozbiljnost i strogost pokorničkoga života koje će uslijediti. Tako se još u davna vremena razvio običaj da se korizmenoj Četrdesetnici, odnosno prvoj korizmenoj nedjelji, dodaju prethodne tri nedjelje, nazvane Pedesetnica, Šezdesetnica i Sedamdesetnica. S obzirom da početak korizme pada na Čistu srijedu, usred tjedna, proizlazi da su tri predkorizmene nedjelje vremenski obuhvaćale dva i pol tjedna.
Osim što su navedene tri nedjelje imale točno propisana i posebno odabrana misna čitanja, svojim su smislom poticale na promišljanje o Adamu, Noi i Abrahamu, a predstavljajući ih kao prototipove Isusa Krista: Krist je tako novi Adam koji po svojoj poslušnosti do smrti na Križu umire za sve ljude i obnavlja cjelokupno čovječanstvo, Krist je nadalje novi Noa, koji krsnom vodom preporođuje i spasava, a Krist je i novi Abraham čija je spremnost na žrtvovanje sina Izaka predslika Božje ljubavi po kojoj žrtvuje vlastitoga Sina.
Iako se u predkorizmenom vremenu nije zahtijevao post od vjernika, neki su drugi elementi, kao npr. liturgijska ljubičasta boja, izostavljanje Aleluje, Slave i himna Tebe Boga hvalimo, jasno upućivali da je riječ o postupnom ulaženju u ozbiljnost pokorničkoga vremena koje će slijediti. Vrijeme pak koje je slijedilo za većinu je vjernika bilo obilježeno svakodnevnim postom, izuzev nedjelje, i to na način da bi se, kako to post i propisuje, uzimao samo jedan obrok dnevno, a pri tome bi se uzdržavali od mesa i alkohola, štoviše vrlo često i od jaja, mlijeka i mliječnih proizvoda. Važnost molitve i drugi oblici pobožnosti također su bili naglašeni, a sve je to trebalo unaprijed dobiti na većem značenju. U tom se smislu mogu gledati i uvriježeni običaji da vjernici i danas danima unaprijed promišljaju čega bi se mogli odreći u korizmi i kako kroz to vrijeme intenzivnije živjeti svoju pobožnost, pa je vrijednost nekadašnjega predkorizmenoga vremena iz te perspektive pripreme još veća.
Treba također napomenuti određenu povezanost predkorizme s poganskim običajem slavljenja poklada i pokladnoga utorka, što je Crkva svakako htjela istisnuti, a iz razloga jer je riječ o vremenu posvemašnje razuzdanosti koje je daleko od molitvenoga života i vjerničke ozbiljnosti. Štoviše, pokladno je vrijeme sa sobom donosilo raskalašenost na svim područjima, od prejedanja i pretjeranoga konzumiranja alkohola do ugrožavanja bračnoga i obiteljskoga morala, pa je Crkva preporučivala zadovoljštinu Bogu za uvrede koje su mu se nanosile tih dana. Tako je bio običaj da na tri dana prije Pepelnice u mnogim crkvama bude izložen Presveti Oltarski Sakrament na klanjanje.
S obzirom da je danas još znatno veća razuzdanost naroda, pa tako i vjernika, u vrijeme poklada, a uz to, pokladno je vrijeme protegnuto na više tjedana, čini nam se vrlo poželjnim kada bi se određeni vid predkorizme ponovno uveo i u naše vrijeme, barem u vidu prethodna tri dana prije Pepelnice, jer se na takav način s jedne strane narod može odgajati u razumijevanju poklada kao nečega što je doista vrlo često u konkretnim situacijama grješno, a s druge strane u razumijevanju važnosti još veće i bolje pripreme za ozbiljnost i svetost korizmenoga vremena. U tom nam se svjetlu čini izvrsnim obnoviti običaj izlaganja Svetootajstva na klanjanje kroz tri dana prije Pepelnice, a jednako tako i uvođenje nekoga dodatnoga vida pobožnosti kroz to vrijeme, za što čvrsto vjerujemo da bi naišlo na lijep odaziv kod vjernika.
