Pregled novozavjetne nauke o krstu
U Novom zavjetu nalazimo tek nekoliko mjesta koja govore o ustanovi krštenja, odnosno o krštenju kao takvom:
»Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!« (Mt 28, 18-19).
Ovdje se ne radi o liturgijskoj trojstvenoj formuli krštenja koja se u zapadnoj Crkvi javlja koncem 7. st., nego o jednostavnom izričaju vjere prve kršćanske zajednice:
»Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga« (Dj 2, 38).
I Markov tekst mogao bi se ovdje ubrojiti:
»Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se« (Mk 16, 15-16).
U ostalim dijelovima Novoga zavjeta govori se o krštenju u kontekstu njegova djelovanja na pojedinca i na zajednicu. Snaga se krštenja tumači kao ispunjenje obećanja danog ocima. Po krštenju se spasenje ostvaruje u svakom pojedinom čovjeku. Kao što je Kristovo uskrsnuće jedinstven i neponovljiv događaj, tako je i krštenje na svoj način jedinstveno i neponovljivo za svakog pojedinca, jer se temelji upravo na tom jedinstvenom događaju vazmenog otajstva Kristove muke, smrti, uskrsnuća i proslave. Novozavjetnu poruku o krštenju mogli bismo ovako sažeti: Bog Otac je otajstvenim događajima muke, smrti, uskrsnuća i proslave svoga Sina ostvario onaj posvemašnji, totalni preokret za koji je čovječanstvo sâmo bilo nesposobno. Bog je učinio ono što je čovjeku bilo nemoguće. O tome su proroci mogli dati tek blijed nagovještaj. Naime, vazmenim otajstvom svoga Sina, u kojem čovjek uzima udjela po krštenju, Bog uzdiže čovjeka do te visine da on ima udjela u njegovu božanskom trinitarnom životu. To se događa najprije u samom Kristu kao »drugom Adamu«. Krist je naime najprije u sebi pomirio i premostio onaj jaz između Boga i čovjeka, a onda u Kristu i po Kristu to se ostvaruje u svakom kršteniku.
1. Krštenje »u ime Isusovo«
U Novom zavjetu najčešće se krštenje ovako označava, prvenstveno zbog toga da bi se razlikovalo od Ivanova krštenja. Ovaj izraz nadalje znači »snagom Isusovom«, odnosno snagom onih događaja spasenja sadržanih u vazmenom otajstvu njegove muke, smrti, uskrsnuća i proslave. Uskrsnuli i proslavljeni Krist jest Gospodin, i u njegovu se imenu spašavaju svi oni koji uzvjeruju i pokrste se. Krštenje u ime Isusovo crpi snagu iz tih velebnih otajstava spasenja i zato ono ne znači tek obredno (kultno) čišćenje u smislu levitskih propisa, niti znači samo oproštenje grijeha: krštenjem u ime Isusovo slomljena je moć grijeha, ostvaruje se konačno spasenje na koncu vremenâ. Krštenik je ugrabljen ispod vlasti zla i Zloga i sutjelovljen Kristu.
2. Krštenje: uzimanje udjela u Kristovoj smrti i uskrsnuću
Krstiti se znači posvema se preobraziti u Krista, poistovjetiti se s njime, s njegovim spasenjskim djelom:
»Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. Ta tko umre, opravdan je od grijeha. Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek, a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!« (Rim 6, 3-11)
Krštenje znači posvemašnju preobrazbu života. Čovjek se po krštenju toliko suobličuje s Kristom da postaje dionikom njegova tijela. S Kristom on umire, da bi s njime i živio snagom njegova uskrsnuća. Tako je kršćanin stavljen izvan moći grijeha. U tom je smislu u Pavla znakovit grčki prijedlog sun (s): mi smo s Kristom raspeti da bismo s njime i uskrsli. »S njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu onoga koji ga uskrisi od mrtvih« (Kol 2, 12).
Evo kako Bog spašava čovjeka: u Kristu. Mi smo opečaćeni Kristovim znakom, mi smo ucijepljeni u Krista i Bog u nama prepoznaje svoga Sina. Prema tomu, kako je Krist uskrsnuo i proslavljen, tako i mi zajedno s njime, odnosno u njem:
»Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje« (Ef 2, 4-7).
3. Dar Duha – novo rođenje – posinaštvo
Dar Duha. Kršćani od samih početaka vjeruju da krštenje »u ime Isusa« podrazumijeva i primanje Duha Svetoga. U tom se smislu najrječitije govori u Tit 3, 4-7:
»Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom, koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga« (usp. još Dj 1, 5; 2, 38; 19, 2-5).
Tu je isključeno svako ljudsko djelovanje: ovdje je na djelu Božje spasenje. Dolazak Duha Svetoga na prve Duhove i izlijevanje toga istoga Duha u krštenju označava nastupanje mesijanskog spasenja. Duh Sveti oprašta grijehe i stvara novo srce. To onda znači da se Kristovo spasenje ne treba gledati samo u njegovoj smrti, uskrsnuću i proslavi, nego i u izlijevanju Duha Svetoga. Tako su izrazi: »biti u Kristu« (po krštenju) i »biti u Duhu« zapravo istoznačnice. Krist djeluje po Duhu kojega je i sâm primio. Bog sveudilj izlijeva svojega Duha na svoje vjernike, tako da je krštenje zapravo početak primanja darova Duha Svetoga.
Ostaje još jedna nejasnoća. Ako čovjek već po krštenju dobiva Duha Svetoga, kako onda objasniti tvrdnje da su vjernici Samarije – nakon što ih je Filip krstio – tek po polaganju ruku apostola dobivali Duha Svetoga?
»Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga« (Dj 8, 14-17).
Egzegeti se uglavnom slažu u sljedećem tumačenju: Kad su apostoli krštavali, oni tom prigodom nisu polagali ruke. Krštenje je samo po sebi davalo i Duha, kako smo gore vidjeli. Međutim, đakon je Filip u određenom trenutku morao bježati u Samariju pa je tamo privatno, bez naloga apostola, propovijedao i krštavao, što znači da novonastala zajednica nije bila u jedinstvu s apostolskom Crkvom u Jeruzalemu. Stoga Petar i Ivan dolaze i polažu ruke na krštene Samarijance koji onda primaju istoga Duha kojeg su primili i apostoli i tako postaju punopravnim članovima apostolske Crkve. Pitanje, što je onda s krizmom, ako se već u krštenju dobiva Duh Sveti, obradit ćemo u poglavlju o krizmi.
Novo rođenje. Krštenje je posvemašnja, totalna novost. To je novo rođenje, ono daje bitno nov, drukčiji život:
»Tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega! (…) ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; a što je od Duha rođeno, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: treba da se rodite nanovo, odozgor. Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha« (Iv 3, 3.5-8; usp. također Iv 1, 13).
Krštenje je početak novog života. Jer tijelo (po sebi) rađa smrću. A Duh nam po krštenju jamči novi, trajan život, jer duh ne umire. Taj je novi život Božja ponuda spasenja. Prihvatiti ga (krštenjem) znači bitno promijeniti kvalitetu svoga života, početi živjeti na posvema drukčijim osnovama. U tom smislu govori i 1 Pt 1, 3.23:
»Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu. (…) Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva nego neraspadljiva: riječju Boga koji živi i ostaje.«
Posinovljenje. Ako smo po krštenju preporođeni i obdareni Duhom Svetim, onda je razumljivo da smo snagom istog sakramenta postali prava djeca Božja, što je zasigurno vrhunac otkupljenja. O tom Novi Zavjet govori rječito na nekoliko mjesta:
»Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!’ Sâm Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja, ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji a subaštinici Kristovi, kad doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo« (Rim 8, 14-17).
»Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti« (Ef 1, 3-6; usp. i Gal 4, 4).
Naše suobličenje Kristu ide u doslovnom smislu od njegove muke, smrti, uskrsnuća i proslave, sve do božanskog sinovstva.
4. Zaodjenuti se Kristom
»Doista, koji god ste u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi jedan u Kristu Isusu! Ako li ste pak Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju« (Gal 3, 27-29).
I ovdje je uočljiva posvemašnja novost i preobrazba života. Čovjek je kršten u Krista. To je bitno nova stvarnost koja izjednačava i ujedinjuje sve krštenike. Naravno, po krstu su vjernici zaodjeveni Kristom, ali je to za njih poziv i obveza da se u svom životu neprestano zaodijevaju Kristom, tj. nastoje živjeti dostojno svoje veličine i svoga poziva. (Usp. još Rim 13, 14; Kol 3, 10; Ef 4, 20-24.)
5. Krštenje i trajanje pouke
Za krštenje je potreban prethodni navještaj, zatim odgovor vjera (obraćenje) da bi po krštenju slijedilo spasenje. Kako onda Djela apostolska izvješćuju da se u apostolskoj Crkvi krštavalo veoma brzo? U prvom slučaju đakon Filip krsti Etiopljanina nakon samo jedne pouke (Dj 8, 26-40). Ovdje bi se moglo primijetiti kako je Etiopljanin već bio upućen u Stari zavjet, pa mu je, počevši od Izaije proroka, trebalo samo navijestiti da je Isus onaj iščekivani Mesija. Međutim, za nas danas može biti začudno krštenje Kornelija, koji je, istina, bio pobožan čovjek, ali ipak poganin (Dj 10). Svakako je najneobičnije krštenje tamničara dok su Pavao i Sila bili u tamnici:
»Oko ponoći su Pavao i Sila molili pjevajući hvale Bogu, a uznici ih slušali. Odjednom nasta potres velik te se poljuljaše temelji zatvora, umah se otvoriše sva vrata, i svima spadoše okovi. Tamničar se prenu oda sna, pa kad ugleda tamnička vrata otvorena, trgnu mač i samo što se ne ubi misleći da su uznici pobjegli. Ali Pavao povika iza glasa: ‘Ne čini sebi nikakva zla! Svi smo ovdje!’ Onaj nato zaiska svjetlo, uleti i dršćući baci se pred Pavla i Silu; izvede ih i upita: ‘Gospodo, što mi je činiti da se spasim?’ Oni će mu: ‘Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom tvoj!’. Onda navijestiše riječ Gospodnju njemu i svima u domu njegovu. Te iste noćne ure uze ih, opra im rane pa se odmah krsti – on i svi njegovi. Onda ih uvede u dom, prostre stol te se zajedno sa svim domom obradova što je povjerovao Bogu« (Dj 16, 25-33).
Ovdje se očito ne radi o vjerskom predznanju. Tamničar je jednostavno povjerovao temeljnom navještaju da je Isus Krist, Spasitelj, Sin Božji. Zatim se krstio. Međutim, kasnija se pouka nije mogla izostaviti, kako svjedoči Pavao u oproštajnom govoru starješinama Crkve u Miletu: »Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas« (Dj 20, 31).
Međutim ovdje se ne radi o pretkrsnoj katehezi, nego jednostavno o poučavanju mladih kršćanskih zajednica, tj. već krštenih vjernika. Dakle, u apostolsko vrijeme uvjet za krštenje nije bilo neko posebno vjersko znanje nego obraćenje. Ono je bilo toliko snažno i korjenito, da se vjersko znanje u kasnijoj pouci moglo brzo svladati. Uskoro je praksa ipak otišla drugim putem. Početkom 3. st. Hipolit Rimski u spisu Apostolska predaja (Traditio apostolica)[1] svjedoči o trogodišnjem katekumenatu i veoma strogim ispitima da se vidi je li se netko doista obratio, da bi se mogao krstiti. Ni ovdje se ne naglašava toliko neko vjersko znanje, nego se gledalo je li kandidat promijenio svoj život:
»Nakon što se izaberu oni koji imaju primiti krštenje, neka se ispita njihov život: jesu li pobožno živjeli u vremenu svog katekumenata, poštujući udovice, posjećujući bolesnike, čineći dobra djela?«[2]
Kako je došlo do ovog pomaka? S jedne je strane moguće da su prva krštenja u Djelima apostolskim ipak pomalo romantično opisana (tj. da su stvarno redovito slijedila već nakon prvog navještaja i obraćenja), a s druge strane zbog stalne opasnosti od progona kršćanima je bilo stalo da u njihove redove stupe samo oni koji su se stvarno obratili, da se u njihove redove ne bi uvukli neki nedobronamjerni.
Zlatno je doba katekumenata svakako 4. st. Nakon što su kršćani 313. godine dobili slobodu odjedanput je bilo jako mnogo kandidata za krštenje. Zbog toga Crkva silno insistira na katekumenatu, da se zaštiti od onih koji su htjeli postati kršćanima zbog čisto ljudskih i društvenih probitaka. Kada je bilo sve manje odraslih za krštenje, svjedoče liturgijske knjige 6. i 7. st., organizirane su provjere (molitveno-katehetski susreti) za roditelje djece za krštenje: od triju provjera navedenih u Gelazijevu sakramentaru, došlo se do sedam u Ordines Romani.
Priča za sebe pokrštenje je barbarskih naroda. Očito je da je to doista išlo veoma brzo i teško je reći u kojoj je mjeri obraćenje bilo temeljem krštenju. Stvarnost je ipak bila drukčija: narodi su se pokrštavali, ali su u svojim shvaćanjima i u svojoj praksi još dugo ostali pogani. Još se i danas u našim kršćanskim zajednicama nailazi na neke čisto pogansko-magijske prakse! U kasnijim je vremenima katekumenat posvema nestao. Ostala je samo pouka. U crkvenoj se praksi naglašavalo vjersko znanje, a obraćenje se pretpostavljalo. Tek koncem prošlog i početkom ovog stoljeća osjetila se potreba ponovnog oživljavanja katekumenata: uz pouku dolazi i liturgija koja prati, potiče i na svoj način ostvaruje obraćenje.
Današnje dileme. Možemo uočiti dvije krajnosti. Jednu bismo mogli nazvati sakramentalizacijom. To bi bila težnja da se pojedincima što prije i što jednostavnije podijele svi potrebiti sakramenti. To može imati suprotne učinke: što je jeftino, to i ne vrijedi. Drugi prenaglašavaju katehizaciju. Sakramenti se uvijek prebacuju u stariju dob. Opasnost je očigledna: »Znanje nadima, a ljubav izgrađuje«. Drugi svećenici ispravno zamjećuju da je temelj svega obraćenje. Ali tu načinjemo veoma osjetljivo i nigdje riješeno pitanje. Ovdje je dilema očita: tko je nadležan suditi o nečijoj vjeri i na osnovu čega? Pogotovo o vjeri mladog čovjeka koji još nije ni punoljetan? Nismo li baš u tom smislu doživjeli i suviše dobrih i loših iznenađenja?
Tekst je izvadak iz knjige Liturgijska sakramentologija, str. 17-23.
[1] La tradition apostolique de saint Hippolyte. Essai de reconstitution, B. Botte (ur.), Münster i. W., 1963.; IPPOLITO DI ROMA, La tradizione apostolica, R. Tateo (ur.), Roma, 1979.
[2] Usp. isto, br. 20.