Odvikao sam se. Nemam više straha. Od preispitivanja. Ne bih mogao živjeti u vremenu kad su pitanja bila zabranjena. Na neka pitanja me upozoravaju. Ne bih trebao. Ne bih smio. Mogu biti opasna za moju vjeru. Neka čak i pogubna. Ja ono tvoje iz Pisma: Kucaj i otvorit će ti se, traži i naći ćeš, doživljavam kao tvoje dopuštenje: Pitaj me. Propituj. Sumnjaj. Ako te i propitujem, to ne znači da nekakvom nužnošću ti moraš odgovoriti. Ako za sebe zahtijevam slobodu da te odbijem i zaniječem, i tebi moram dopustiti slobodu da ne odgovoriš. Ili odgovoriš.
Biti slobodan od tebe, ali vjerovati kako ti ne možeš biti slobodan od mene nije prava vjera. Tamna noć moje vjere i jest u tome da i ti, ako želiš, možeš ostati u šutnji. Ne znam postavljati pitanja. Postavljam ih previše nadmeno i samouvjereno. Ja nisam Pilat i ti nisi preda mnom, ja nisam ni Kajfa, ili Herod. Ja stojim pred tobom kao što su i oni ne znajući pred tobom stajali. I da jesam netko od njih, već znam tvoj odgovor na moj prigovor kako preda mnom ne možeš i ne smiješ šutjeti. Rekao bi mi kako te ne bih mogao niti pitati da mi nije dano odozgor.
Preispitivanje vjere je onda nešto što dolazi i od tebe, nekakav oblik dara i mogućnost. Kažeš mi, pitaj svoju vjeru, propituj je i sumnjaj, ali ne smiješ zaboraviti tko ti je dao sposobnost da pitaš. I sumnja je na neki tajnovit način nešto što dolazi i od tebe. Ti si mi je dao. Ona se rodila kao slom predrasuda i očekivanja koje sam izgradio o tebi bez istinskog susreta s tobom. Kažeš mi: Traži me i naći ćeš me, ali možda neću biti onaj kakav sam u tvojim predrasudama i očekivanjima. Kucanje na vrata. Možda ja i nemam one istinske hrabrosti iskreno pokucati na vrata jer ne želim da se stvarno otvore.
Tražiti i pronaći tebe razotkriva i pronalazi i mene u onom u čemu se ne želim pronaći. Kao da se nakon mog kucanja otvore vrata i ja spoznam tebe kao ljubav, dok istovremeno spoznajem i sebe tako udaljenog od te ljubavi, makar sam mislio da znam što znači ljubiti i kako se ljubi. Kucaj i otvorit će ti se je poziv. I opomena. Upozorenje. Iza vrata ću pronaći odgovore, ali već je izvjesno kako mi se neće svidjeti i oni odgovori koje ću pronaći i o sebi. Ali traženje ne može nikada biti jednostrano kao da, kad pronađem tebe, onda ću izgubiti ili zaboraviti sebe. Obrnuto je. Sebe ću otkriti u svoj svojoj bijedi.
Moje propitivanje vjere i sumnja u nju još je daleko od istinske hrabrosti i radikalne vjerničke autentičnosti iskrenog bogotražitelja. Preispitujem ja svoju vjeru, ali kao s neke sigurne udaljenosti, sigurne distance. Dovoljno sam daleko da me neka otkrića i spoznaje o meni samom neugodno ne iznenade. Nemam hrabrosti istinski pokucati i tražiti. Moja propitivanja tek su intelektualne akrobacije sa samim sobom. Još se nijednom nisam radikalno usudio tražiti te onako kako bih trebao.
Tražiti Isusa s osjećajem napetosti jer znaš da je i on slobodan šutjeti i ne odgovoriti kad čuje kucanje na vratima: Sobodno uđi, otvoreno je. Ja hrabro propitujem tek Isusa koji nije slobodan zašutjeti, nego nužno mora biti iza vrata na koja ću pokucati. Hrabro propitujem Isusa koji u mojim maštanjima mora odgovoriti na svako moje pitanje. Ali, to nije istinsko traženje, nije stvarno propitivanje. Vjeru se ozbiljno preispituje tek i samo ako i kad čujem tvoj glas koji mi govori kako si i ti slobodan ušutjeti i sakriti se iza vrata pred kojima stojim neodlučan. I ako se konačno oslobodim i odlučim pokucati, ne moram čuti tvoj glas, jer ti ne moraš odgovoriti. Nije nužno kako ću sigurno dobiti odgovor. Ne moram te čuti i ne moraš odgovoriti. Sve može ostati na kucanju koje prazno odjekuje s obje strane mog pitanja i moje sumnje.
Vjerujem kako tek u toj mogućnosti kako možeš izabrati biti Isus koji šuti, čak i kad su zlo i patnja u pitanju, počinje stvarno preispitivanje moje vjere. Tako se sumnja i propitivanje zajedno rađaju u onom trenutku kada dokučim kako je i Isus slobodan ne otvoriti mi vrata kao što sam i ja slobodan nikad na njih ne pokucati. Ili snažno šakama udariti da mi ih otvori. Sumnja i propitivanje nastaju ondje gdje otkrivam da su Otac i Sin slobodni učiniti sve, ali i slobodni ne učiniti ništa. U tvojoj slobodi da mi ne otvoriš vrata na koja kucam počinje i rađa se istinsko i stvarno preispitivanje moje vjere i uvjerenja u tvoje postojanje.