Preobrazi se pred njima

Isusovo preobraženje, koliko čudesan još je više otajstven doživljaj, srce Evanđelja, u kojem se nakon krštenja na Jordanu opet očitovala najveća slava Božja: ukazanje Presvetoga Trojstva – Oca, Sina i Duha Svetoga. 

»Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom« (Mk 9,2-4).

Iako se među pismoznancima sve do danas raspravlja je li se preobraženje Kristovo dogodilo na snježnom Hermonu, planini višoj od 2800 metara, ili na gori Taboru, koja ima 575 m visine, ipak prevladava mišljenje da se sve odvijalo na Taboru. Na Istoku čak se sam liturgijski spomen na taj događaj naziva Taborion. Katolička Crkva poseban blagdan Preobraženja slavi 6. kolovoza.

Evanđelist Marko opisuje da se taj čudesan fenomen, sinaj i horeb, tabor i hermon Evanđelja, dogodio „šest dana“ nakon Cezareje Filipove. A sv. Luka kaže da se sve dogodilo „jedno osam dana“ nakon tih razgovora i pouka u Cezareji. Obojica evanđelista imaju pravo, jer obično i kažemo: „oko tjedan dana“, dan manje ili dan više, nije greda!

Zašto Crkva uzima Evanđelje Preobraženja druge korizmene nedjelje u liturgijskom ciklusu B? Očito ima razloga. Želi povezati Isusovu muku i smrt o kojoj razmišljamo u korizmi s najsjajnijom pojavom u Isusovu smrtnomu životu, kao božansku krunu mučeničke smrti. Posljednju riječ nema patnja, nego preobraženje. Muka na Kalvariji nije svršetak života, nego promjena u slavu Uskrsnuća, definitivno Preobraženje Isusovo. Otac ne poštedje svoga jedinorođenoga Sina, nego ga predade na križ i u smrt. A u Starome Zavjetu poštedje na kušnji Abrahamova sina Izaka na brdu Moriji, što pratimo u Prvom čitanju (Post 22). O tome žrtvovanju čitamo također teološko tumačenje sv. Pavla u Poslanici Rimljanima u Drugom čitanju (Rim 8).  

Na ovaj tajanstven čin očitovanja svoga božanstva na Taboru, gori „visokoj“,  Isus povede trojicu svojih prvih učenika: Petra i dvojicu braće, Jakova i Ivana, kao povlaštene svjedoke.

U određenu trenutku Isus se misteriozno preobrazi pred njima: Lice mu božanski zasja, čak i haljine postadoše sjajne, bijele da ih ni najbolji bjelilac ne bi mogao tako izbijeliti. Tako sjajne da ne daju gledati u se. U ovom se čudesnu viđenju pojaviše uz preobražena Isusa i dvojica vrhunskih velikana iz Staroga Zavjeta: Mojsije, zakonodavac iz 13. stoljeća (usp. Izl 33,34), i Ilija, prorok, iz 9. stoljeća prije Krista (usp. 1 Kr 19,1-9). Obojici velikana poznata su dva aksioma: ljudska se narav odupire patnji, i bez trpljenja nema spasenja. I razgovarahu s Isusom. O čemu? Marko ne kaže, ali Luka zna: o Isusovu Izlasku iz ovoga svijeta, o exodusu. O muci i smrti, i o ulasku u uskrsnuće. Znači da se u toj čudesnoj i otajstvenoj preobrazbi Isus kao čovjek konačno i svečano odlučio uputiti se s brda Tabora prema brdu Golgoti gdje će biti raspet. Preobraženje mu je izvrsna naznaka što ga čeka nakon muke, ali treba muku vjerno, predano podnijeti. Mojsijeva nazočnost potvrđuje da se sve do tada ispunilo što se tiče zakona u vezi s Mesijom, koji je ispunio sve božanske zakonske odredbe. Sada je pred njim najodlučniji dio života. Isuse, samo hrabro! Kao da ga iskusni Mojsije sokoli. Ilijina nazočnost također potvrđuje da se sve što se tiče Mesije/Krista, obistinilo što je naviješteno po prorocima. Sada je pred Isusom odlučujući ostatak života. Treba izdržati, biti vjeran volji Oca nebeskoga do posljednjega daha. Samo hrabro, Isuse!  Kao da ga Ilijina nazočnost ohrabruje. Eto o čemu su mogli razgovarati.

»A Petar prihvati i reče Isusu: ‘Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu’ Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni« (Mk 9,5-6).

Petar nije razumio što su Isus i Mojsije pričali. Pogotovo kako će razumjeti ako su razgovarali aramejskim narječjem iz 13. stoljeća prije Krista? Možda je i bolje da ga nije razumio, vjerojatno bi opet odvraćao Isusa od muke i križa kao ono prije „šest dana“ u Cezareji Filipovoj. Pa bi opet čuo Isusovu inače nezaboravljivu lekciju. Ali jest Petar nešto drugo predložio: da se načine tri sjenice – jednu Isusu i dvije starozavjetnim Likovima. Što je sjenica? Neka tvorevina na stupovima s natkrovljem po kojem puzi vinova loza ili neka biljka penjačica ili neka ljesa iznad glava a po njoj hrastovi grm ili šušanj. On bi, dakle, pred sjajem i slavom nebeskoga života napravio malo hladovine od dubova grma! Zašto bi trebale te sjenice Isusu, Mojsiju i Iliji? Da se zaustavi Isus pod Petrovom sjenicom, možda da ne ide u Jeruzalem? Ne možemo lako dokučiti što je Petar htio. Pa sv. Marko i kaže da ni Petar nije imao pojma što priča jer ih je uhvatio neki čudan strah. Priča da priča.

»I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!’ I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama« (Mk 9,7-8).

Isus je kao čovjek čuo potvrdu i ohrabrenje od Mojsija i Ilije u odnosu na odlučan korak prema Kalvariji, muci i smrti. Pa i kaže li Luka evanđelist da Isus odmah pođe „sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“ (9,51). Ali Isusu je kao čovjeku kudikamo više stalo da čuje od Oca nebeskoga potvrdu o svome izvršenju njegove svete volje. I evo po drugi put ukazanje Presvetoga Trojstva: najprije se pojavi sjajan Oblak koji može naznačiti Duha Svetoga, koji zasjeni Isusa i dvojicu predstavnika Staroga Zavjeta. A onda se iz toga istoga Oblaka začu silan božanski glas. Otac glasno i razgovijetno posvjedoči: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni!“ ponavlja ono što je prije toliko vremena rekao na Isusovu krštenju na Jordanu (Mk 1,11). On kao Sin savršeno izvršava volju Očevu. Ali sada Otac dodaje: „Slušajte ga!“ Kao da Otac kaže: Sine, ti izvršavaš moju volju kao Ljubljeni Sin. Dovrši započeto djelo do kraja! Isus je savršeno ispunio volju Božju sve do tada. On zaslužuje da ga apostoli slušaju do posljednje kapi svoje krvi. To mu i Otac potvrdi prije nego se sa svom odlučnošću definitivno i nepovrativo uputi prema Jeruzalemu.

Kroz sve ovo vrijeme trojica izabranih apostola ne razumješe Isusa što govori. Ču se Petrov prijedlog o podizanju sjenica od grma. Čuše se predivne riječi Oca nebeskoga o njegovu Ljubljenomu Sinu. A Isus ništa ne govoraše da bi ga apostoli čuli i razumjeli. Kada završi viđenje ili ukazanje, obazreše se učenici oko sebe i nikoga više ne primijetiše do li Isusa sama.  

»Dok su silazili s gore, naloži im [Isus] da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo ‘od mrtvih ustati’« (Mk 9,9-10).

Silazeći s Tabora Isus ozbiljno naredi trojici učenika da o ovom čudesnu i misterioznu događaju ništa nikomu nigdje ni riječi prije nego što Sin Čovječji ne „ustane od mrtvih“. Učenici u čudu: što mu znači „od mrtvih ustati“? I mi se čudimo: Je li moguće da su zaboravili kako je Isus probudio od mrtvih Jairovu kćer, i to upravo pred tim istim svjedocima: „Petrom, Jakovom i Ivanom“ (Mk 5,37)? Da se ne sjećaju kako je Isus zaustavio sprovodnu povorku na izlazu iz grada Naina, probudio od mrtvih mladića i dao ga njegovoj majci, udovici? Oba su ta čudesna događaja značila „ustajanje od mrtvih“, ali i ona djevojčica i ovaj mladić opet su umrli. Hoće li Isus tako, ili će se on preobraziti u ovu slavu i sjaj, koja bijaše na Taboru, i ne će više umirati? To se preobraženje naziva uskrsnuće: ustati od mrtvih s ionako živom dušom i oživljenim odnosno preobraženim tijelom. 

Petar piše vjernicima u dijaspori kao očevidac Božjega Veličanstva na Taboru:

„Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina! Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori“ (2 Pet 1,17-18). Ovaj dometak: U njemu mi sva milina evanđelisti stavljaju ne u preobraženje nego u krštenje.

S obzirom na objavu Presvetoga Trojstva, preobraženje na Taboru jest kao neka repriza krštenja na Jordanu, samo što se Isus na krštenju nije preobrazio.

Poruke

Prva: Isus, opravši učenicima noge na Posljednjoj večeri, reče: „Primjer sam vam dao“ (Iv 13,15). Primjer nesebičnosti, služenja drugima, slušanja Boga, izvršenja volje Očeve, smisla života. Njega slušajmo!

Druga: Ne samo vidjesmo božanski primjer poniznosti, nego primamo i božansku pomoć velikodušnosti: „Ja sam s vama u sve dana do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). On je s nama, intimniji nama nego što smo mi intimni sebi samima, s nama je da nas pridiže, da s pomoću taborskog preobraženja podnesemo sva velikopetaška iznakaženja te da imamo život, i to u izobilju. Da Otac i nama slično jednom rekne: Ljubljeni, u vama mi je sva milina!