Utorak, 11 svibnja

Prepoznaše ga u lomljenju kruha: tumačenje Lk 24,13-35


Lk 24,13-35

I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?«

A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima.

Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.


Piše: Alberto Maggi; prijevod: dr. sc. Zdenko Ilić


Isusova smrt zbunjuje te uzrokuje raspad njegovih učenika koji ga, istina, traže ali na krivim mjestima. Žene odlaze na grob gdje pronalaze prepreku na putu prema grobu, to jest dvojicu anđela koji ih pitaju: „Zašto tražite živoga među mrtvima?“ Neki od učenika pak odlaze u Emaus. Zašto baš u Emaus? Emaus bijaše mjesto u kojem se prije nekih 200 godina odigrala jedna povijesna bitka, ona Jude Makabejca, narodnog heroja, koji je pobijedio pogane i time oslobodio svoj narod. Prema tome, učenici traže Isusa na krivom mjestu – ili u grobu ili u prošlosti.

Zapisa evanđelist da im se Isus približi no „prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima.“ Zašto? Tko gleda u prošlost, ne može osjetiti Isusovu prisutnost u sadašnjosti. Čini se kao da je zajednica više razočarana Isusovim uskrsnućem nego njegovom smrću. Naime, ako je Isus mrtav, a što možemo, pogriješili smo – jer u ono vrijeme svako malo se pojavljivao neki mesija kojeg je narod slijedio a sve je završavalo u lokvama krvi. Stoga treba čekati nekog drugog mesiju koji ne može umrijeti, jer ako umre, nije mesija. No ako je Isus uskrsnuo, zbogom slavnim snovima o ponovnoj uspostavi Izraelskog kraljevstva, kako to reče Kleofa: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.“ Unatoč tome što je Isus cijeli svoj život naučavao i govorio o kraljevstvu Božjem, čini se da je bilo uzalud. Oni, zaslijepljeni religioznim nacionalizmom, misle na Izraelsko kraljevstvo a ne na Božje.

Vidjevši u kakvom se stanju učenici nalaze, Isus im ne samo čita nego i tumači biblijske tekstove. Zašto? Da bi se mogli razumjeti sveti tekstovi, potrebno ih je i interpretirati istim onim Duhom koji ih je i nadahnuo. Taj Duh je bezuvjetna ljubav Stvoritelja za svoja stvorenja.

Približivši se selu, mole Isusa da ostane s njima. Iako idu u pogrešnom smjeru, Isus ostaje s njima. I evo nam načina kako se može prepoznati Uskrslog u zajednici njegovih učenika: Luka ponavlja scenu s istim onim riječima koje je Isus izgovorio pri Posljednjoj večeri. Zapisa Luka: „Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše.“ – Iste geste i riječi koje se dogodiše na Posljednjoj večeri, gdje je Luka još dodao i Isusov poziv: „Ovo činite meni na spomen.“

Napokon se učenicima „otvore oči te ga prepoznaše“. Isusa se, dakle, prepoznaje pri lomljenju kruha a to je velikodušni dar vlastitog života. Svoj život lomiti za druge!

Nažalost, u daljnjem tekstu stoji da im Isus „iščeznu s očiju“. Ne radi se o glagolu „iščeznuti“ koji upućuje na nešto ili nekoga koga više nema. Evanđelist Luka zapravo napisa da se „Isus učini nevidljivim“. Isus postaje vidljiv u lomljenju kruha. Ondje gdje je zajednica koja velikodušno dijeli ono što ima i koja lomi kruh, u toj se zajednici Isus očituje vidljivim, odnosno Uskrslim!