Presveto Trojstvo
Središnje Otajstvo. U nedjelju 4. lipnja svetkovinski slavimo najveće Otajstvo kršćanske vjere: Presveto Trojstvo. Nitko na ovome svijetu ne bi znao da postoji Bog u Jedinstvu Naravi a u Trojstvu Osoba da Druga Božanska Osoba, Sin Božji, ne dođe na ovaj svijet prije 2000 godina da se u Djevici Mariji snagom Duha Svetoga utjelovi i čovječanstvu objavi jedinstveno i trojstveno bogat život u Bogu.
Božansko Jedinstvo i Trojstvo. Što je to u Bogu jedinstvo, a što trojstvo? Jedinstvo je jedan jedincati Bog, jedna jedincata božanska Narav ili Bit, jedno jedincato Boštvo ili Božanstvo. Svojstva toga Božanstva jesu: apsolutna istina, savršen život, neizmjerna svetost, potpuna mudrost, svemoćna ljubav, dobrota, vjernost, pravednost, milosrđe…, sve u potpunu savršenstvu. A Trojstvo su Tri Božanske Osobe, tri Božanska svjesna „ja“, koja novozavjetna Objava naziva: Otac, Sin, Duh Sveti. I svaka ta Božanska Osoba ili Božanski „ja“ ima puninu jednoga jedincatog Božanstva, koje mi nazivamo božanskom Naravi, Biti. Kako se to u svemoćnom Bogu odnosi i kako se to Božanstvo vječne istine, ljubavi i mudrosti komunicira od Oca u Sina, u Duha Svetoga, a da nitko ništa ne gubi, niti su tri Boga, nego ostaje jedan Bog, pojam koji se jednako pridaje i Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, to mi svojom moždanom svijećom ne možemo doumiti. To možemo samo, ako nam se objavi, prihvatiti ili ne prihvatiti, tj. vjerovati: umom ponizno priznati i voljom poslušno pristati. Mi u svijetu nemamo adekvatne slike i prilike da tu istinu s nečim usporedimo i da to bolje razumijemo, osim da ovakvim rječnikom biblijskim i nicejsko-carigradskim izražavamo. Isus se pozdravlja sa svojim apostolima ovlašćujući ih da učine njegovim „učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28,19). „U ime“ jest božanska Narav, a Otac, Sin i Duh Sveti jesu Božanske Osobe. Pred tim Otajstvom zadivljeno stojimo i ponavljamo: Daj da vjera naša uvijek življe sja… To je Misterij koji nadilazi svako naše ljudsko poimanje. Uostalom, Isus nikada ne pita učenike: Razumijete li ovo? Nego: Vjerujete ovo?
Utjelovljenje. U istom prvom redu Otajstava naše svete vjere jest i Utjelovljenje Sina Božjega, koji svojoj Božanskoj Osobi pridružuje, sjedinjuje i ljudsku narav, ali ne i ljudsku osobu: ovdje su u Isusu Bogočovjeku dvije naravi, božanska i ljudska, u jednoj Osobi, onoj Božanskoj, sjedinjene Božanskim „ja“. Tu istinu nazivamo hipostatskom unijom – sjedinjenje dviju naravi u jednoj osobi. Ljudskoj naravi Bogočovjeka pripada: besmrtna ljudska duša s razumom i slobodnom voljom, s načinima razmišljanja, osjećanja i djelovanja, te ljudsko tijelo s vlastitim značajkama, svime osim grijeha.
U nas ljudi duša i tijelo tvore punu ljudsku osobu. I kada se smrću te dvije sastavnice rastave, duša živi vječno, već kako joj se dosudi na Božjemu sudu, a tijelo se raspadne u grobu. Ali nije tu točka.
Uskrsnuće. Također je prvoklasna istina naše vjere da je Gospodin Isus treći dan po svojoj smrti s preobraženim tijelom uskrsnuo, nakon toga na nebo uzašao, sjedi s desne Očeve, da će o Sudnjem danu doći suditi nas ljude koji će također Božjim pozivom tjelesno uskrsnuti i da će se to naše tijelo pridružiti duši da bude puna ljudska osoba i nastaviti život kakav je već duši dosuđen: ili život vječni ili osuda vječna. Ovdje je iznimka samo Isusova Majka Marija koja je, po posebnoj Božjoj povlastici, završivši ovozemni tijek, s dušom i preobraženim tijelom uznesena u nebesku slavu.
Ovo kao uvod za razmišljanje nad kratkim evanđeoskim odlomkom sv. Ivana apostola o Ocu i Sinu, kako to tumači Gospodin Isus u razgovoru s Nikodemom, članom Velikoga vijeća.
»Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega« (Iv 3,16-18).
Bog, i to Bog Otac, jest početak, izvor, inicijator svega: stvaranja, zemaljskoga života, nebeskoga spasenja.
Bog Otac očinski ljubi... Sve što je učinio, učinio je iz svoje ljubavi prema čovjeku i njegovu vječnom životu. Pokazao je svoju mudrost i ljubav u stvaranju svemira, makrokozmosa i mikrokozmosa, u stvaranju čovjekove duše i tijela, njegova razvoja na ovome svijetu i njegove usmjerenosti na vječnost. U Bogu Ocu jest ljubav koja je velikodušna, dobrostiva, koja se ne raduje nepravdi, a raduje istini, koja sve pokriva, sve prašta. E tu imamo neku blijedu sliku Očeve ljubavi koja se odražava u istinskom ocu i istinskoj majci prema vlastitoj djeci na zemlji. On kao Otac želi stvorenu čovjeku vječnu sreću za koju se i sam čovjek treba založiti svojim darovanim mu sposobnostima: da nijedan koji u Isusa vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Eto što se traži: gorušičino zrno vjere. U ovom se evanđeoskom odlomku četiri puta spominje vjera, koja je, očito, bitan čimbenik.
Očinski ljubio sav svijet. Do koje je mjere Bog ljubio čovječanstvo, vidi se najbolje po tome kako je dao svoga Sina Jedinorođenca da svemu ljudskomu rodu pokaže put u život, u vječni život – Isus prvi, svi ljudi za njim: po križu i patnji u smrt, iz smrti u uskrsnuli život zauvijek. Drugoga puta nema u ovoj ekonomiji spasenja. Ljubio je ne jednoga čovjeka, ne jednu naciju, ne samo one na Istoku, nego sav svijet.
Eto velike Tajne: Otac je očito drukčiji od Sina po svojoj svijesti o sebi, po svojoj Osobnosti, po svojoj svijesti o Sinu. On je onaj koji jest, koji uvijek bijaše i koji će uvijek biti. Ali Otac je očito i isti sa Sinom, odnosno Sin je jednak Ocu, po Božanstvu, koje savršeno jednako pripada i Ocu i Sinu. Njih su Dvojica istobitna, iste Božanske biti ili naravi. Sin je ujedno svjedok Očev. On nam svjedoči iz prve ruke Božji naum, Očevu namjeru i cilj, mudrost i dobrotu.
Ljubav i sud. Isus tumači Nikodemu, „učitelju u Izraelu“ (Iv 3,10), ne samo Očevu ljubav prema svemu svijetu nego i drugi pojam koji kao da je u kontradikciji s pojmom ljubavi, a to je sud. Nije u kontradikciji nego u korelaciji.
Isus nije došao da svijet osudi nego da svijet spasi. Kako? Odgovorom čovjekove istinske vjere! Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; tko ne vjeruje, već je osuđen jer ne vjeruje. Isus reče jednu sličnu paradoksalnu rečenicu onomu bivšem slijepcu od rođenja: „Na osudu dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe“ (Iv 9,39). Vidimo više puta kako se neki glasovit čovjek u svijetu – na primjer umjetnik, športaš, književnik, glumac – oženio isto tako glasovitom ženskom. Svijet ih slavi kao najsretniji par. Ali u neka doba završiše na civilnom sudu. Posljedica: ne samo rastava, nego pravi razvod, raskid, djelidba, udaljavanje, nesusretanje i što već slijedi. Negdje je u toj trenutačno slavljenoj ljubavi povrijeđeno dostojanstvo, vjernost, vjera, povjerenje i sve je neizlječivo puknulo te je na sudu oboje osuđeno s odrazom na djecu! Na starohrvatskom: vjeriti se, vjerenici, vjeridba, vjerolomstvo… Tako i mi vjernici: ako ne vjerujemo Isusovoj ljubavi, ako joj se iznevjerimo, ako izgubimo povjerenje, pogazimo vjernost, sami sebe osuđujemo. Zato Isus može reći da je došao na osudu, jer se sam čovjek osuđuje što ispravno ili nikako ne vjeruje i u skladu s tom vjerom ne djeluje. Čovjek očima ne vidi, ali vjerom progleda! Ili očima vidi, ali vjerom obnevidi!
Duh Sveti. Na drugom će mjestu Isus doreći tu neizmjernu Trojstvenu Tajnu za naše sićušne umove po riječima svoga učenika Pavla, kako čitamo u Drugom čitanju:
»Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!« (2 Kor 13,13).
Ovdje je Duh Sveti na istoj ravni drugih Dviju Božanskih Osoba, Boga Oca i Boga Sina, stoga je i on Bog Duh Sveti. Kao što je izvorno Očevo svojstvo ljubav, kao što je Sinova milost s križa i uskrsnuća, tako je specifičnost Duha Svetoga zajedništvo, communio, koinonia. Ne zajednica – skup, općina, nego zajedništvo – unutrašnja veza, ljubav, milost koja struji kroz duše vjernika.
Ćudoredan poučak. Iz doktrinarnoga slijedi i moralan poučak za naš život.
Pozvani smo da se na svojim radnim mjestima ne samo zauzimamo nego pogotovo da u životu ne radimo protiv vječnoga Božjeg zakona; nego da u Boga vjerujemo i njegove zapovijedi vjerno opslužujemo da ne budemo osuđeni! Božji je moralni zakon izvor svakoga ljudskog prava, a ljudsko je naravno pravo prije svake državne tvorevine i svake parlamentarne skupštine!
Zauzmimo se za Božju istinu, koja se prihvaća i vjerom i zdravim razumom:
– da naravna ženidba jest naravna zajednica i zajedništvo muškarca i žene, od početka, po Božjem planu i njegovu zakonu ugrađenu u ljudsku narav;
– da protunaravna zajednica dvojice muškaraca ili dviju žena ne može posvajati dijete; to je ljudska i moralna nastranost, a ne ljudsko pravo! Jest doduše ljudska mogućnost, ali nije pozitivno ni pravno ni moralno djelo, jer je protiv izvorne naravi i zdrava razuma. Ako se ukine primat Božjega morala, onda se i svaka Božja zapovijed može ukinuti:
– tako se i djeca mogu izvrnuti – i izvraćaju se! – protiv svojih roditelja primjenjujući parlamentarno izborenu bezbožnu eutanaziju u nekim državama svijeta;
– tako se može činiti preljub na najsablažnjiviji način, varajući ženidbenog druga i kradući supružnika od drugoga ženidbenog druga i da njih obojica preljubnika mirno sjede jedan uz drugoga u parlamentu i kroje zakone svijetu;
– tako se može lagati u svakoj stvari, već prema vlastitoj koristi;
– tako se može krasti, od svakoga i u svakoj stvari, i zasebno i zajedno, i pojedinačno i državno.
Zašto bi onaj koji Božju opstojnost svjesno i slobodno niječe, i Božju makar i jednu zapovijed svjesno krši, neku drugu opsluživao? Bog je auktor svake zapovijedi i svaka služi, kao i svih deset zajedno, cjelovitu čovjeku i njegovu spasenju. Kao kada bismo iz decimalnoga sustava izdvojili broj 6 i izvodili računske radnje, te svaki put, kada dođe ta znamenka, prekrižimo je, ne računamo s njom! Nikada ne ćemo doći na čist račun! Izbaci 6. Božju zapovijed iz dekaloškog sustava, kao da si sve zapovijedi srušio:
»Tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega!« (Jak 2,10).
Ako sam pao na godinu samo iz matematike, kao da sam pao iz svih deset školskih predmeta! Dekalog je po volji Božjoj jedinstven sustav u službi cjelovita čovjeka u vidu i zemaljskoga života i vječnoga spasa.