Prezbiter – slavitelj Kristovih otajstava
Crkva treba uvijek reformirati (Ecclesia semper reformanda), ali, naravno, ne zato da bi bila u svojem osnovnom poslanju drugačija od svojih izvora. Crkva se u svom povijesnom hodu reformira i obnavlja upravo zbog toga da bi, u skladu s vremenom u kojem živi, na najbolji način izvršavala svoje poslanje, a to je da ona kao otajstveno Tijelo bude uvijek vjerna svojoj otajstvenoj Glavi – Kristu. Zato, kad se govori i o obnovi lika prezbitera, imamo to isto pred očima. Obrazlažući mjesto i ulogu prezbitera u životu i djelovanju Crkve, tražimo zapravo povratak na ono iskonsko poslanje koje je Krist povjerio svojim apostolima. To onda znači da se tek površnom oku može činiti da se lik i uloga svećenika u Crkvi bitno mijenja. Danas možda netko službu prezbitera shvaća kao službu “menadžera” na duhovnom području. Neki drugi površni promatrač mogao bi razumjeti službu prezbitera uglavnom kao slavljenje sakramenata i blagoslovima, kao služenje koje bi se u negativnom smislu moglo nazvati “sakramentalizacija” pri čemu bi odlučujuću ulogu imalo ono načelo ex opere operato. Naravno, složit ćemo se, svećeničko se služenje nipošto ne iscrpljuje u “menadžerstvu”, niti u slavljenju sakramenata, pogotovo ne u mehaničkom slavljenju sakramenata. Međutim uza sva moguća površna tumačenja, slavljenje Kristovih otajstava, odnosno sakramenata, zasigurno je temeljna zadaća svakog prezbitera te ide u samu bit njegove službe. Naime, osnovna zadaća Kristovih apostola jest, kao prvo, navješćivati riječ, a kao drugo, slaviti otajstva, baš kako to naglašava SC 6:
“Zato je Krist, sam poslan od Oca, poslao apostole napunjene Duhom Svetim ne samo da propovijedajući evanđelje svakom stvorenju navješćuju da nas je Sin Božji smrću svojom i uskrsnućem oslobodio od vlasti sotone i od smrti, te nas prenio u kraljevstvo Očevo, nego također da to naviješteno djelo spasenja i izvršuju žrtvom i sakramentima, oko čega se kreće sav liturgijski život.”
A upravo u slavljenju sakramenata ostvaruje se i jedno i drugo: sakramentalno slavlje uvijek uključuje navještaj riječi i slavlje sakramentalnog znaka.
1. Sakramenti – otajstva spasenja
Po sakramentalnim slavljima ostvaruje se u sadašnjem trenutku ono spasenje koje je Krist jednom zasvagda ostvario. Iz već navedenog saborskog dokumenta (SC 6) vidljiva je da tako kažemo igra glagolskih vremena. Krist nas je “oslobodio” od smrti i “prenio” u nebesko kraljevstvo (prošlo vrijeme!) a apostoli to djelo spasenja “izvršuju žrtvom i sakramentima” (sadašnje vrijeme!). Crkva je oduvijek naučavala da je izričita Kristova volja da se njegovo spasenje priopćuje i ostvaruje u sakramentalnim znakovima. Tako Isus, aludirajući na krštenje, veli Nikodemu: “Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.” (Iv 3,5) Slično ustanovljujući euharistiju veli učenicima: “Ovo činite meni na spomen.” U tome smislu imamo prekrasno svjedočanstvo kršćanskih mučenika iz Kartage pred rimskim sucem:
“Kao da bi kršćanin mogao biti kršćanin a da ne slavi Gospodnja otajstva ili kao da bi čovjek Gospodnja otajstva mogla slaviti a da nije kršćanin! Ne znaš li dakle, sotono, da kršćanin živi u slavljenju Gospodnjih otajstava te da se slavljenje Gospodnjih otajstava mora vršiti u prisutnosti kršćana, na način da ne mogu opstojati jedno od drugoga odijeljeni? Kad čuješ za ime kršćanina, znaj da se kršćanin sabire s braćom pred Gospodinom, i kada čuješ za sveto zborovanje, prepoznaj u njemu ime kršćanina.”[1]
2. Svećenik kao slavitelj
Svi su vjernici dionici Kristova svećeništva i kao takvi pozvani su prinositi Bogu duhovne žrtve. Međutim, u samom liturgijskom slavlju – u kojem svi krštenici trebaju djelatno sudjelovati, a ne samo promatrati – svećenik predsjeda tome slavlju i djeluje u osobi Krista Glave. Tu se ne radi o tome da bi se uloga laika i prezbitera međusobno nadmetale ili da bi se jedna imala smatrati većom na račun druge, nego sudjeluju u istome slavlju svatko na svoj način, kao što skladno djeluju udovi jednoga tijela.
Valja također imati na pameti da je svako bogoslužje uzvišen navještaj i Kristove riječi i njegovih otajstava, pa kao takvo i najizvrsnije sredstvo izgrađivanja Kristova otajstvena Tijela. U tome smislu svako je bogoslužje i kateheza, uvođenje u istine i u otajstva naše vjere. Upravo zbog toga je osobito važno da se bogoslužna slavlja odvijaju s punim dostojanstvom, jednostavno, a ipak svečano. Za dostojanstveno odvijanje bogoslužja od osobite je važnosti osoba prezbitera. Nužno je da on “svjedoči vjeru cijelim svojim životom, no prije svega načinom na koji vrednuje i slavi same sakramente”.[2] Neće biti potrebno naglašavati kako, makar Bog djeluje i po nedostojnim službenicima, ipak ono bolje i otvorenije po službeniku koji nastoji u to slavlje unijeti samoga sebe i svoj vlastiti trud oko svetosti. Konačno, kako se svaki čovjek može i treba posvećivati svojom službom, tako i prezbiter, dok se trudi da dostojanstveno slavi sveta otajstva može osjetiti kako ga sama ta služba ispunja i posvećuje.
Važnost dostojanstvenog slavljenja Kristovih otajstava očituje se i u činjenici da su za nemalen broj “neredovitih” vjernika tek povremena sudjelovanja liturgijskim slavljima (za veće blagdane ili kod vjenčanja, krštenja ili sprovoda) jedini susret s Božjom riječju i otajstvima. U takvom će slučaju dobro pripravljeno i slavljeno bogoslužje biti prigoda da se u njima ražari potreba za dosljednijim življenjem vlastitog kršćanstva. Naime, svako bogoslužje može se nekako promatrati u tri stupnja. Prvo se navijesti riječ koja nam donosi poruku spasenja. Zatim se slavi otajstvo u kojem se to spasenje i ostvaruje. Konačno slijedi život koji je onda nužno prožet onim što se doživjelo u samom slavlju.
Liturgijsko slavlje nije neka sveta zabava, ne polazi od čovjeka, nego od Boga. Ona nije ljudsko iznašašće kako slaviti Boga, nego Božje otajstvo i Božja ustanova po kojoj Bog želi djelovati među nama. Ono je uvijek “ljudsko upravljeno i podređeno božanskome, vidljivo nevidljivome, djelovanje kontemplaciji i sadašnjost budućem gradu, koji tražimo” (SC 2). Pri uređivanju bogoslužja to valja uvijek imati na pameti.[3]
a) Slavlje euharistije
Govoreći o svećeniku kao služitelju sakramenata, crkveno učiteljstvo osobito naglašava euharistijsko slavlje.[4] Euharistija je središnje otajstvo od kojega proizlaze sva ostala. Ako bez slavljenja svetih otajstava nema Crkve, kako smo to već vidjeli iz svjedočanstva mučenika iz Kartage, onda to poglavito vrijedi za euharistiju, prema poznatoj tvrdnji svetoga Augustina: “Crkva čini (slavi) euharistiju, euharistija čini Crkvu”, to jest, bez euharistije Crkva ne bi bila Crkva. Iako neki vjernici, ne poznavajući dovoljno ovu stvarnost vele da se kršćanin može pomoliti i kod kuće (kao da bi euharistija bila samo molitva!) te da nije jedino mjerilo vjere sudjelovanje u nedjeljnoj euharistiji, Crkva je oduvijek naglašavala da je nedjeljno euharistijsko slavlje, kao otajstveno slavlje Kristove muke i uskrsnuća središte cjelokupnog života Crkve. Štoviše, “ostali sakramenti i djela apostolata, kao i sve crkvene službe, tijesno su povezane s euharistijom i prema njoj su usmjereni. Presveta euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve.” (PO 5) To valja vjernicima uvijek uporno naglašavati. Jednostavno, nema kršćanskog života, nema Crkve tamo gdje nema nedjeljne euharistije. To je vrijedilo i onda kada je misa bila na latinskom i kada vjernici nisu mogli na vidljiv način u njoj djelatno sudjelovati. Euharistija je vijek bila središte života Crkve. Nadalje, “dobro slavlje mise već je prva važna kateheza o svetoj žrtvi”.[5]
U tome smislu, kako veli već navedeni dokument kongregacije za kler, glede euharistije vjernike treba poučavati i poticati da kao prvo, djelatno sudjeluju u euharistiji.[6] Nadalje, kao drugo, valja upravo insistirati na nedjeljnoj euharistiji. Nedjeljna euharistija je središte kršćanskog života, a i sama nedjelja valja biti vrednovana, kako nas uči Sabor: “Nedjelja je prvotan blagdan koji se ima predlagati i uporno preporučivati vjerničkoj pobožnosti”. Treće, vjernike treba uporno poučavati da se puno sudjelovanje u euharistijskom slavlju ne može ostvariti bez primanja Tijela Kristova.[7]
b) Služba pomirenja
U današnje je vrijeme za prezbitera i za vjernike od osobite važnosti služba pomirenja. Naime, svaki vjernik je pozvan na neprestano obraćenje, jer je obraćenje trajan proces. “Nova evangelizacija zahtijeva dakle – i to je apsolutno nezaobilazan pastoralni zahtjev – obnovljeno nastojanje da se vjernike približi sakramentu pokore”.[8] Iako ne treba miješati službu pomirenja i duhovno vodstvo, ipak se od slavljenja sakramentalnog pomirenja započinje često i duhovno vodstvo. Kršćanin, svjestan svojih grijeha tražit će ovaj sakrament, a u isto vrijeme će koji puta imati potrebu poslušati savjet razborita ispovjednika jer, nemo iudex in causa propria. Zbog toga je od izuzetne važnosti da ispovjednik bude i uravnotežena osoba i čovjek ispunjen Kristovim Duhom poniznosti, dobrohotnosti i ljubavi, ali i razboritosti i odlučnosti. U praksi će to značiti da župnici trebaju povremeno – npr. u jakim vremenima ili o nekim blagdanima – upriličiti pokornička slavlja, a u drugo će vrijem kroz godinu biti veoma korisno da vjernici znaju u koje je vrijeme svećenik na raspolaganju za ispovijed, pogotovo u većim sredinama. To je izuzetno važna i osjetljiva služba i silno je važno da vjernici uvijek znaju gdje i kada mogu pristupiti tome sakramentu. Iz prakse znademo da u takvom susretu ne mora nužno biti puno one “materije” potrebite za ispovijed, ali vjernici osjećaju potrebu da odterete savjest i da se pomire s Bogom, kao što će nerijetko trebati utješnu riječ i razborit sud prezbitera. Zato doista treba uvelike cijeniti takav pastorali rad starijih svećenika, koji možda i nemaju sila za neke druge dinamičnije službe.
3. Opće i ministerijalno svećeništvo
Sabor tumači kako liturgija nije privilegija nekih članova Crkve, nego da pripada svim krštenicima:
Liturgijski čini nisu privatni čini: oni su slavlje Crkve koja je „otajstvo jedinstva“ – sveti puk pod biskupima okupljen i uređen. Stoga ti čini pripadaju čitavome Tijelu Crkve te ga očituju i na nj se odnose: ali pojedine njegove udove dosežu na različit način, prema raznolikosti staleža, službi i djelatnog učešća. (SC 26)
Dakle, liturgija pripada čitavome Tijelu Crkve, a ne samo hijerarhiji. Tako kršćani imaju dio u euharistijskoj gozbi, a u samom euharistijskom slavlju svaki vjernik sudjeluje na svoj način. Krist je ipak htio da se u njegovu narodu očituje i „vidljiva glava“. Zato Krist uzima neke iz kršćanskog puka, koji su već po krštenju svećenici, i daje im posebnu ulogu, preko posebnog sakramenta, sakramenta svetoga reda. Tako Sabor dalje naučava:
LG 10: Opće svećeništvo vjernika i ministerijalno ili hijerarhijsko svećeništvo, premda se među sobom razlikuju bitno a ne samo po stupnju, ipak su u međusobnom odnosu; jer jedno i drugo imaju na svoj poseban način dio u Kristovom svećeništvu.
Radi se dakle o svećeništvu koje je uvijek jedinstveno, jedinstveno u Kristu i jedinstveno u Crkvi. Međutim, ono u Crkvi postoji u dvije dimenzije. Ne radi se o razlici u stupnju, nego te dimenzije označavaju dva različita načina postojanja i očitovanja jedinstvenog Kristovog svećeništva. Razlika nastaje:
- Iz različitog odnosa kojega vjernik i službenik imaju prema Kristu. Vjernik je ud Tijela Kristova, a službenik ima ulogu glave u Tijelu Kristovu.
- Iz različitog izvora svećeništva u Crkvi. Opće svećeništvo vjernika proizlazi iz sakramenta krštenja (ucjepljenje u Tijelo Kristovo, koje je Crkva), pa je prema tome opće, kao što je opće i krštenje. Svećeništvo službenika proizlazi iz sakramenta svetoga reda (uzdignuće na službu glave u Tijelu Kristovu), pa je zbog toga posebno, kao što je posebna uloga glave u Tijelu Kristovu.
Međutim, u ovome je važno naglasiti sljedeće. U bogoslužnom činu kao i u životu Crkve općenito ove se dvije službe i uloge nadopunjuju a ne nadmeću. Nije po sebi veći u Crkvi ili pred Bogom netko zato što je dionik hijerarhijskog svećenika. Naime, tu vrijedi ono što je Augustin govorio svojim vjernicima: “Vama sam biskup, s vama sam kršćanin.” Baš kao i svaki drugi vjernik prezbiter je pozvan po općem pozivu na svetost i po svom krsnom i općem svećeništvu svojim životom prinositi duhovne žrtve. Zato je na svoj način smiješno i uvijek nepotrebno “klerikaliziranje laika” i “laiciziranje svećenika”. Naime, i u liturgiji valja poštovati načelo istinitosti i različitosti službi. Ono što je pridržano svećeniku, treba ostati pridržano. Tako npr. neće jedna euharistija biti ni bolja i svečanija ako npr. nezaređeni službenik pjeva predslovlje, nego, naprotiv, ne poštujući uloge i službe, pretvorit će se u nered. Ili u drugom primjeru, ako ima dovoljan broj zaređenih službenika izvanredni djelitelj pričesti treba razumjeti da tada nisu izvanredne prilike, pa će onda prepustiti zaređenim službenicima da vrše svoju službu, tj. da dijele pričest.[9]
S druge pak strane, prezbiter u liturgijskom slavlju treba poštovati liturgijska pravila (npr. glede liturgijske odjeće) da ne bi, u silnoj potrebi da bi se “prilagodio” ili svidio određenoj skupini vjernika “laicizirao ili čak banalizirao liturgijsko slavlje. Sve dok neki laici budi imali “komplekse” što nisu klerici i sve dok neki prezbiteri budu imali “komplekse” što nisu laici, odnosno, dok se bude pokušavalo miješati ove dvije službe i kompetencije, imat ćemo poteškoća koje će zbunjivati vjernike i narušavati neke važne i bitne postavke kršćanskog bogoslužja.
4. Neka praktična pitanja
Pripovijedao mi je jedan talijanski župnik s dugogodišnjim iskustvom kako u njegovoj župi baš i nema nekih posebnih aktivnosti (osim redovitih katehetskih okupljanja), međutim, naglasio je, oko bogoslužja se stvarno trude. I doista, u toj se župi i crkvi osjećao poseban Duh Božji. Za vrijeme nedjeljne euharistije sve je bilo i lijepo i svečano, ali ničim pretrpano. Ni ukrasima, ni glazbom, ni premnogim riječima, niti teatralnim posluživanjem. Sve je lijepo teklo: pjevanje u kojem su svi sudjelovali, služenje za oltarom bilo je skladno i dostojanstveno, ozračje u crkvi bilo je smireno, župnik je nekako odisao dobrotom i jednostavnošću, a riječ mu je bila topla, jednostavna, jezgrovita i – nikad preduga. U toj se crkvi i u toj zajednici vjernik dosita lijepo osjećao. Sigurno je to bitno i temeljno za svaku župu i to je ono što je nosivo i životno. Naime, pojedine aktivnosti zahvaćaju uvijek pojedini segment župske zajednice, a liturgija zahvaća sve koji imalo žele kršćanski živjeti.
Stoga, evo nekoliko točaka za uspješnu, toplu, doživljenu i otajstvenom snagom bogatu liturgiju.
Osobna priprava prezbitera izuzetno je važna. Naravno da se trebamo služiti propovjedničkom literaturom, ali ona je samo pomoćno sredstvo da svećenik dođe do misli i ideja koje njega osobno pokreću i koje nešto znače i u njegovu životu. Homilija, dakle, mora izvirati iz duše i srca iako u njezinoj pripravi mogu poslužiti različiti priručnici. Nadalje, osobna priprava svećenika znači da treba na vrijeme doći u crkvu (barem 15 minuta), sabrati se, na miru se obući…
Priprava liturgijskog prostora također je važna. Danas ljudi žive u komfornim stanovima i kućama i čovjeku strašno smeta svaki neukus, neurednost ili kič u crkvi. Nadalje, sve što je za misu potrebno valja pripraviti barem pola sata prije da se vjernici koji dođu ranije ne rastresaju užurbanošću, dovikivanjem ili traženjem čitača u zadnji čas.
Odgoj službenika oltara silno je važan, pa kada i nema onih postavljenih čitača i akolita, a i stalnih đakona. Ne bismo trebali biti zadovoljni imamo li puno ministranata osnovnoškolskog uzrasta. Valja se potruditi da oni ostanu i kad budu stariji, tako da nam misa, gledajući ministrante, ne nalikuje na nešto djetinjasto.
Poštovanje liturgijskih propisa. Osobno ne smatram da je potrebno robovati “rubrikama”, ali će svakako biti važno poštivati liturgijske odredbe, jer se može dogoditi da improvizira netko tko ne razumije smisao i bit određenog dijela slavlja ili određene odredbe, tako da improvizirajući povrijedi i dostojanstvo i dostojanstveno odvijanje slavlja (kao kad bi na mladoj misi đakon ugodna glasa pjevao predslovlje). Upamtimo: liturgijske su odredbe ponajčešće vrlo razborito i uravnoteženo napisane i držeći ih se sigurno nećemo otići ni u koji ekstrem. Osim toga, sama nam liturgija toliko puta daje mogućnost da učinimo nešto “ako je zgodno”, ovim ili sličnim riječima”, tj. daje nam mogućnost da budemo kreativni.
Homilija. Tu tako često znademo griješiti svi: od kapelana do biskupa. Prisjetimo se. Homilija znači razlaganje Božje riječi i otajstava naviještenih u bogoslužju. Homilija nije prigodna propovijed npr. vezanu uz neki društveni ili crkveni problem. Nadalje, kakvo mišljenje imaju o sebi oni koji drže homiliju (ili prigodnu propovijed?) više od 15 minuta? Vjerojatno jako visoko. Bilo bi im bolje da o tome upitaju kojeg običnog, a iskrenog vjernika.
Trajanje slavlja. Nevjerojatno je kako predvoditelji nekih slavlja jednostavno izgube smisao za vrijeme. I onda homilija traje preko pola sata, polifonijsko pjevanje bez kraja i konca, a župski oglasi predstavljaju propovijed za sebe. K tome će neki prezbiteri “za oltarom” rado verbalno razračunati s nekim osobama ili lošim pojavama u župi… Tako se onda zbog predugog slavlja dogodi da ona sljedeća najavljena misa koju treba imati župski vikar kasni i do 15 minuta jer ona prva misa još nije gotova. Kao da je bitno što se u crkvi stvori komešanje i što velik broj ljudi mora čekati četvrt sata da misa započne. Tako ne poštujemo ni naše vjernike, ni njihovo vrijeme, ali niti dostojanstvo nedjeljne euharistije. Nisu li stari govorili: Serva ordinem et ordo servabit te.
Svi služimo jednom otajstvu i svi se trudimo oko istog Božjeg kraljevstva. Bit ćemo zadovoljni ukoliko su ovi reci riješili poneku nejasnoću i unijeli nešto svjetla u pojedina pitanja.
[1] G. CARDARELLI (prir.), Atti dei martiri, Edizioni Paoline, Milano, 1985., 630-631.
[2] IVAN PAVAO II., Kateheza na općoj audijenciji (5. svibnja 1993.), Insegnamenti XVI (1993.), str. 1061.
[3] Tako je npr. strano svakom zdravom liturgijskom duhu umjesto Božje riječi u liturgiju uvrštavati pisma ili spise nekih ljudi, pa bili oni i sveci i crkveni ljudi. Bogoslužje jednostavno mora uvijek sadržavati navještaj Božje riječi.
[4] KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter – navjestitelj riječi, služitelj sakramenata i voditelj zajednice trećeg tisućljeća, (Dokumenti, 122), KS, 1999., str. 37.
[5] KONGREGACIJA ZA KLERIKE, Direktorij za službu i život prezbitera “Tota Ecclesia”, br. 49.
[6] U nekim većim gradskim crkvama tužno je gledati kako se neki – po sebi dobronamjerni vjernici – u euharistijskom slavlju ponašaju kao gledatelji u kazalištu. Jedva da tihim glasom mole misne molitve, a o pjevanju nema niti govora, pogotovo kad im to onemogućuje crkveni zbor koji tijekom cijele mise uzima one pjesme u kojima neuvježbani vjernik ne može sudjelovati. Uz to se tako rasporede po crkvi da se uopće ne osjećaju kao dio zajednice, Božjega naroda.
[7] Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter – navjestitelj riječi…, str 38.
[8] Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter – navjestitelj riječi…, str. 43-44.
[9] Naravno, drugo je pitanje zašto mi npr. nemamo stalnih đakona pa ni akolita ili zašto ne znamo što bismo s njima.
