Prezbitersko ređenje
1. Prezbitersko ređenje prema najstarijim izvorima
U Rimu su prezbiteri od samih početaka bili prvi biskupovi suradnici i zamjenjivali su ga, kada je bilo potrebno, u propovijedanju, krštavanju, pomazanju bolesnika, pomirenju pokornika i u euharistiji, da bi kasnije u titulima (rimskim crkvama) redovito slavili euharistiju sa svojim vjernicima.[1] Kada se kršćanstvo počelo širiti, prezbiteri su po udaljenim selima počeli trajno boraviti s vjernicima i slaviti bogoslužje, s time da su vjernici u počecima, kako svjedoči Augustin, dolazili na biskupsku liturgiju samo o većim blagdanima. Uskoro su prezbiteri dobili određenu autonomiju tako da su praktički postali jedini duhovni pastiri vjernika.[2]
Prvu zabilježenu liturgiju prezbiterskog ređenja nalazimo u Apostolskoj predaji Hipolita Rimskog. Red je jednostavan. Biskup polaže ruke na kandidata, a nakon njega i ostali prezbiteri. Nakon toga biskup govori posvetnu molitvu:
Bože i Oče Gospodina našega Isusa Krista, pogledaj na ovoga svoga slugu i izlij na nj Duha milosti i prezbiterskog savjeta, da tvome puku pomaže i njime upravlja čista srca, kao što si svrnuo svoj pogled na svoj izabrani narod i zapovjedio Mojsiju da izabere starješine [= prezbitere] koje si ispunio istim svojim duhom kojim si ispunio svoga slugu. A sada, Gospodine, podaj da nikada u nama ne uzmanjka duha tvoje milosti i podaj nam da ti služimo u prostodušnosti srca hvaleći tebe i tvojega Sina Isusa Krista, po kojem tebi, Ocu i Sinu s Duhom Svetim u svetoj Crkvi slava i moć sada i u vijeke vjekova.[3]
Prezbitersko ređenje u periodu od 6. do 9. stoljeća razmjerno je jednostavno. Prvo se traži pristanak puka da kandidat bude zaređen, slijede litanije svih svetih i, konačno, biskup polaže ruke i govori posvetnu molitvu.[4] Posvetna molitva je iz Veronskog[5] i Gelazijevog[6] sakramentara.
U Rimsko-germanskom pontifikalu iz 10. st. i u kasnijim pontifikalima već nalazimo strukturu obreda sličnu današnjoj.[7] Tridentski pontifikal,[8] koji u osnovnim elementima slijedi pontifikale 10.-13. st., bio je na snazi sve do 2. Vatikanskog sabora. Osnovna je struktura nalik današnjoj uz neke posebnosti koje ćemo istaknuti.
2. Prezbitersko ređenje u vrijedećem pontifikalu
Prijesaborska liturgija prezbiterskog ređenja nije se mijenjala od prvog izdanja (1596.), sve do posljednjeg iz 1962. Prvo poslijesaborsko izdanje 1968.[9] donosi novi red, a posljednje izdanje iz 1990.[10] znatno obogaćuje posvetnu molitvu. U vrijedećem pontifikalu bogoslužje ređenja je poslije evanđelja u misi, dok je u prethodnom pontifikalu obred bio prije evanđelja, s tim da su nadopunjujući obredi bili poslije pričesti: davanje ovlasti oproštenja grijeha, odijevanje misnice i obećanje poslušnosti.
a) Predstavljanje i izbor. Kandidati bivaju predstavljeni, a biskup pita jesu li dostojni. U starini je zajednica izravnije utjecala na izbor kandidata, a danas se samo kaže kršćanski puk koji je pitan i odgovorne osobe koje su izrazile svoje mišljenje smatraju kandidate dostojnima. Biskup onda izabire kandidate za red prezbitera. On je onaj koji u ime Crkve izabire i poziva.[11] U prethodnom pontifikalu nije spominjao puk koji je pitan, nego je arhiđakon posvjedočio da su dostojni.
b) Biskupov nagovor nadahnut je naukom izraženim u LG 28. U prethodnom Pontifikalu ovaj je nagovor bio uvelike nadahnut službom Mojsija i starješina (prezbitera) koje je on izabrao.
c) Ređenička obećanja vezana uz službu i uz poslušnost biskupu. Kandidat odgovarajući na biskupovo pitanje izražava spremnost vršiti svećeničku službu, slaviti Kristova otajstva, propovijedati evanđelje, te se i sam tješnje povezivati s Kristom. Zatim kandidat klekne pred biskupa i položi svoje ruke u njegove ruke obećavajući mu poštovanje i poslušnost. Ova je gesta preuzeta iz starogermanskog običaja prigodom preuzimanja nekog feudalnog dobra: vazal je tako izražavao pokornost svome gospodaru. U prethodnom pontifikalu obećanje poslušnosti je slijedilo na koncu obreda, nakon što ređenik bude obučen u svećeničku odjeću.
d) Litanije svih svetih. Za vrijeme litanija svi kleče, a ređenici su prostrti.
e) Polaganje ruku je u tišini. U znak svećeničkog bratstva i prisutni prezbiteri također polažu ruke na ređenike.
f) Posvetna molitva. Prijesaborski pontifikal u cijelosti preuzima posvetnu molitvu iz Veronskog sakramentara a Pontifikal iz 1968. je preuzima uz neke manje preinake.[12] Ta je molitva najvećim dijelom nadahnuta starozavjetnim slikama službe svećenika u šatoru, odnosno hramu. Upravo zbog toga zadnje izdanje iz 1990. nadopunjuje prethodnu molitvu tako da donosi novovozavjetno utemeljenje prezbiterske službe. Primjer je kako se jedna molitva može bitno poboljšati prema onome da je dobro uzeti „staro i novo“. Donosimo cijelu posvetnu molitvu prema posljednjem izdanju, s time da umetnute dijelove donosimo u kurzivu:
Budi nam na pomoći, Gospodine, Oče sveti, svemogući vječni Bože, začetniče ljudskog dostojanstva i djelitelju svih milosti, izvore rasta i svakog napretka. Da bi stvorio svećenički narod, ti silom Duha Svetoga podižeš služitelje Krista, Sina svoga, u različitim redovima. Već u Starome savezu razvile su se službe ustanovljene za sveta otajstva: na čelo narodu postavio si Mojsija i Arona da njime vladaju i da ga posvećuju, a druge si muževe odabrao da im pomažu da imadnu udjela u njihovoj službi. Ti si prenio Mojsijev duh sedamdesetorici muževa punih mudrosti da bi on sam, uz njihovu pomoć, lakše upravljao tvojim narodom u pustinji. Aronovim si sinovima predao izobilje očeve punine, da bude dosta svećenika po Zakonu da bi u šatoru prinosili žrtve koje su bile sjena budućih dobara. U posljednja pak vremena, Oče sveti, poslao si u svijet svoga Sina Isusa za glasnika i svećenika naše vjere. On je tebi, po Duhu Svetome, prinio samoga sebe neokaljana i učinio svoje apostole, posvećene u istini, dionicima svoga poslanja; njima si pridružio pomoćnike da njegovo djelo spasenja naviještaju i vrše po cijelome svijetu.
Zato te molimo, Gospodine, udijeli ove pomoćnike sada i našoj slabosti, jer su nam potrebni za vršenje apostolskog svećeništva. Daj, molimo te, svemogući Oče, ovim svojim slugama dostojanstvo prezbiterata. Obnovi u njihovim srcima Duha svetosti. Neka vjerno vrše tu službu drugoga stupnja, koju od tebe, Bože, primaju, te primjerom svoga života budu poticajem ćudoredna ponašanja.
Bili valjani suradnici našeg reda, da njihovim propovijedanjem riječi evanđelja, milošću Duha Svetoga, urode plodom u srcima ljudi i dopru do na kraj zemlje. Bili s nama vjerni djelitelji tvojih otajstava, da se tvoj narod obnovi krstom preporođenja, krijepi s tvog oltara, da grešnici zadobiju milost pomirenja, a bolesnici utjehu. Neka, Gospodine, s nama budu sjedinjeni, da bi za narod njima povjeren i za cijeli svijet milosrđe tvoje molili.
Neka tako svi narodi, u Kristu sabrani, postanu jednim tvojim narodom i potpunoma se ostvare u tvome kraljevstvu.
U novom izdanju polazi se od Krista, da bi se govorilo o starozavjetnim službama. Nakon što se govori o ulozi Mojsija i sedamdesetorice starješina, naglašava se, kao novina u molitvi, da je starozavjetna svećenička služba bila tek sjena budućih dobara. Zatim se – kao novina – govori o Kristovom vazmenom otajstvu: Krist je navjestitelj Kraljevstva i svećenik koji je prinio sama sebe, da bi onda apostole učinio dionicima svoga poslanja. Tim je apostolima onda pridružio i pomoćnike. Očito je da se u ovom tekstu želi sugerirati da, kao što su apostoli imali svoje pomoćnike, tako danas i biskupi, kao apostolski nasljednici imaju svoje suradnike – prezbitere. Oni Kristovo djelo spasenja naviještaju i vrše.
U završnom, također novom, dijelu govori se podrobnije o službi prezbitera: oni do kraja zemlje trebaju propovijedati riječi evanđelja. Zajedno s biskupom trebaju biti djelitelji svetih otajstava i onda poimence nabraja: krštenje, euharistija, sakrament pomirenja i bolesničkog pomazanja. Na koncu se spominje zadaća prezbitera da mole Božje milosrđe za povjereni im puk.
g) Nadopunjavajući obredi. Novozaređeni stavlja štolu na svećenički način i biva obučen u misnicu. Zatim prilazi biskupu koji mu pomazuje dlanove. Spomenimo i ovu zanimljivost. Toma Akvinski smatrao je da je pomazanje bitni dio svećeničkog ređenja. Iako je Pio XII. jasno rekao da je bitni dio svećeničkog ređenja polaganje ruku, Tomino mišljenje je na određeni način ostalo zastupljeno u prijesaborskom pontifikalu. Naime, nakon polaganja ruku i posvetne molitve biskup bi vezao ređeniku štolu na svećenički način a preko glave mu stavio misnicu s tim da je zadnji dio bio u rolnu smotan do visine ramena. Biskup bi „razmotao“ misnicu tek nakon pomazanja ruku, što je dalo razumjeti da je ređenje „kompletno“ tek s pomazanjem. Nakon što opere ruke biskup predaje novozaređenom pliticu s kruhom i kalež s vinom. Konačno biskup ređenicima da poljubac mira.
Zaključimo. Nakon što se – prema posvetnoj molitvi iz Veronskog sakramentara – stoljećima prezbiterska služba izražavala slikama starozavjetnog bogoslužja, liturgija prezbiterskog ređenja prema zadnjem pontifikalu vidi prezbitersku službu koja se temelji na Kristovom svećeništvu, odnosno njegovom vazmenom otajstvu koje se u bogoslužju ostvaruje. Kao prvi biskupov suradnik prezbiter naviješta evanđelje i slavi sveta otajstva. To je temelj i bitna značajka njegove službe. Zato, velimo li za nekog svećenika da je „samo“ liturg, je li to pokuda? Kamo sreće kad bi svaki župnik bio dobar liturg, tj. mudar i oduševljeni navjestitelj evanđelja i predan slavitelj i vršitelj Kristovih otajstava! Ne zaboravimo da je Crkva upravo po bogoslužju, a ponajpače po euharistiji – Crkva. I tu je uloga biskupa i prezbitera nenadomjestiva. Bogoslužje kojemu predsjeda temelj je službe prezbitera, a sve drugo dobiva svoj smisao u onome što mu je temeljno: naviještati evanđelje i slaviti otajstva.
[1] Za povijesni pregled usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica, 4. Sacramenti. Sacramentali, Ancora, Milano, 1959. (fototipsko izdanje 2005.), str. 402.-420.; F. BROVELLI, Ordine e ministri, u: A. J. CHUPUNGCO (ur.) Anamnesis. 3/1 La liturgia, i sacramenti: teologica e storia delle celebrazioni, str. 251-260.265-269; D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 299-300.
[2] Jedino su podjeljivanje krizme biskupi zadržavali za sebe.
[3] IPPOLITO DI ROMA, La tradizione apostolica, 10, Edizioni Paoline, Roma 1979., str. 66
[4] Usp. M. ANDRIEU, Les Ordines Romani du haut moyen âge. Tome IV: Les textes (Ordines XXXV-XLIX), Spicilegium Lovaniense, 28, Louven, 1985, str. 283.
[5] L. C. MOHLBERG, (prir.), Sacramentarium Veronense, Herder editrice e libreria, Roma, 1978., (= Ve), br. 947.
[6] L. C. MOHLBERG (prir.), Liber sacramentorum Romanae Aeclesiae ordinis anni circuli (Sacramentarium Gelasianum), Casa editrice Herder, Roma, 1981. (= GeV) br. 769.-770
[7] Usp. C. VOGEL – R. ELZE (prir.), Le Pontifical Romano-Germanique du dixième siècle. Le Texte I, ordo XVI.,, Biblioteca apostolica Vaticana, 1963., str. 20-21.28-36.
[8] Usp. Pontificale Romanum. Editio princeps (1595-1596). Edizione anastatica, Introduzione e Appendice a cura di M. SODI, A. M. TRIACCA, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 1997., str. 61.-82.; originalna paginacija 54.-75.
[9] Pontificale Romanum ex decreto Sacrosancti Oecumenici Cincilii Vaticani I instauratum, auctoritate Pauli Pp. VI promulgatum. De ordinatione diaconi, presbyteri et episcopi. Editio typica. Libreria editrice Vaticana, 1968. Hrvatsko se izdanje pojavilo znatno kasnije: Rimski pontifikal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog, a proglašen vlašću pape Pavla VI. Službe u Crkvi, ređenja, posvete, zavjetovanja. Nalogom i odobrenjem Biskupske konferencije i potvrdom Svetog zbora za bogoštovlje izdaje Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988.
[10] Usp. Pontificale Romanum ex decreto Sacrosancti Oecumenici Concilii Vaticani II renovatum,, auctoritate Pauli Pp. VI editum, Ioannis Pauli II Pp. II cura recognitum. De ordinatione Episcopi, presbyterorum et diaconorum,. Editio Typica altera, Libreria editrice Vaticana, 1990. Hvatski se prijevod pojavio 10 godina kasnije: Rimski pontifikal prerađen odlukom svetog sabora Drugog vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla VI, preuređen brigom pape Ivana Pavla II. Ređenje biskupa, prezbitera i đakona, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000.
[11] Zato je ona izjava „Imam zvanje“ vrlo relativna.
[12] Usp. Z. PAŽIN, Prezbiter, navjestitelj i slavitelj Kristova djela spasenja, u: Diacovensia, XVIII (2010.)2., str. 329.-362.
