Prijevod trećeg izdanja Rimskog misala
Treće tipsko izdanje Rimskog misala pojavilo se 2002.[1] Kako to da još nema hrvatskog prijevoda? Prisjetimo se. Prvo tipsko izdanje izišlo je 1969., a iste godine i hrvatski prijevod.[2] Drugo tipsko izdanje izišlo je 1975., a hrvatski prijevod, onaj kojim se i danas služimo, godine 1980. A evo, ni nakon četrnaest godina nema hrvatskog prijevoda zadnjeg tipskog izdanja.[3] Međutim, ni u svijetu – među „velikim“ jezicima – nije baš puno bolje. Godine 2011. pojavio se prijevod na engleski, a španjolski prijevod iz 2013. predviđen je samo za zemlje Srednje Amerike. Dakle, nema njemačkoga, talijanskoga i francuskog prijevoda. Kao što je poznato, svaki prijevod liturgijskih knjiga treba imati odobrenje Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Krije li se u tome uzrok tolikom kašnjenju?[4] Da bismo bolje razumjeli tu problematiku, dat ćemo kratki prikaz samog trećeg tipskog izdanja Rimskoga misala, a zatim neke točke prijepora oko prijevoda.
1. Novine sadržane u trećem tipskom izdanju Misala
Ovo je izdanje svakako bogatije i opremljenije od prethodnoga. Velika novina jest obogaćena i proširena Opća uredba o kojoj je već bilo riječi.[5] Evo usporedbe drugog i trećeg izdanja.
Praktičnost novog izdanja. Valja odmah primijetiti drukčiji pristup u uređivanju ova dva latinska misala. Posljednje izdanje rađeno je očito kao oltarna knjiga. Mnogi su dijelovi logičnije raspoređeni. Na primjer, predslovlja o sv. Josipu i o anđelima nisu stavljena s drugim predslovljima, nego zajedno s molitvama za pojedino slavlje (19. ožujka i 1. svibnja, odnosno, 29. rujna i 2. listopada). Nadalje, redovito su stavljene note za pojedina predslovlja, pa zatim tekst bez nota, tako da se ne mora tražiti u dodatku. Zatim, na koncu reda mise stavljen je i biskupski završni blagoslov.
Nove molitve. Ponovno su uvedene mise bdjenja za Bogojavljenje[6] i za Uzašašće.[7] Međutim, za te mise još nisu određena posebna čitanja, kao što je to slučaj u svim ostalim misama bdjenja.[8] U korizmi su dodane molitve nad narodom;[9] nedjeljom obvezatno,[10] a preko tjedna ad libitum (na volju). U oba izdanja ponuđene su na volju molitve nad narodom u redovitim misama, s tim da su u trećem izdanju neke molitve ispuštene, neke dodane, tako da ih sad ima 28 (dvije više nego u prethodnom). Nadalje, u vazmenom je vremenu ubačeno četrnaest novih molitava.[11] Kao novost, spomenimo i odredbu da na Veliki petak poziv na sveopću molitvu može izreći (pjevati) i laik ako nema đakona (u prethodnom izdanju spominje se samo đakon).[12]
Euharistijske molitve. U treće su izdanje uvrštene, osim dosadašnjih četiri, i druge već odobrene euharistijske molitve: dvije molitve za pomirenje, četiri ‘za različite potrebe’ (poznatije kao ‘švicarske’) te tri molitve za mise s djecom. Međutim, neobično je i nelogično da ove nove molitve nisu uvrštene u Misal zajedno s ostale četiri (str. 571-596.), već se nalaze u dodatcima. Konkretno, euharistijske molitve za pomirenje i one za različite potrebe stavljene su u „Dodatak redu mise“ (str. 675-706.), a euharistijske molitve za djecu u „Dodatke“ (str. 1271-1295.), čime se indirektno daje do znanja koje su molitve ‘redovite’, a koje manje ‘redovite’ (važne?). Možemo se samo nadati da će sve ove euharistijske molitve – radi praktičnosti – u našem izdanju biti stavljene jedna uz drugu.
Spomendani svetaca, obredne i zavjetne mise. Novo izdanje donosi neka obogaćenja. Za neke spomendane za koje su u prethodnom misalu postojale samo zborne molitve, sada su dodane darovna i popričesna: Bazilije (2. 1.), Timotej i Tito (26. 1.), Ćiril i Metod (14. 2.), Perpetua i Felicita (7. 3.), a za Posvetu Lateranske bazilike sve tri molitve (9. 11.). Dodani su spomendani, kao na primjer: Ime Isusovo (3. 1.), Ime Marijino (12. 9.), Gospa Fatimska (13. 5.), Katarina Aleksandrijska (25. 11.). Tu su i neki noviji sveci: Jozefina Bakhita (8. 2.), Maksimilijan Kolbe (14. 8.), Terezija Benedikta od Križa (9. 8.), itd. Međutim, i u ovom izdanju ima mnoštvo spomendana za koje je naznačena samo zborna molitva, a za ostalo se upućuje na zajednička slavlja, pri čemu nije uvijek lako dokučiti logiku. Na primjer, za Maksimilijana Mariju Kolbea navedene su sve tri molitve, a za Antuna Padovanskoga (‘sveca svega svijeta’) samo zborna… Svakako bi – pogotovo za svećenike – bilo zgodnije kad bi, kao što je to u važećem njemačkom misalu, za svaki spomendan bile navedene sve molitve i antifone, kao i kraći životopis, kako stoji u Časoslovu.[13] U Zajedničkom slavlju svetaca ima novih misa, kao npr. za misionara mučenika, za opate, monahe i monahinje. U obrednim misama donose se obrasci za ređenje biskupa, prezbitera, đakona, đakona i prezbitera, za blagoslov opata i opatice, za postavljanje lektora i čitača s umetcima za euharistijske molitve. Za sva se predslovlja revno donose i note. U zavjetnim je misama dodana ona o Božanskom milosrđu. Dodan je i red blagoslova kaleža i plitice.
2. Kontroverze oko prijevoda
Peta instrukcija Kongregacije za liturgiju i disciplinu sakramenata Liturgiam authenticam, od 28. ožujka 2001., određuje da prijevodi liturgijskih knjiga – da bi dobili odobrenje iste Kongregacije – moraju biti što je više moguće vjerni latinskom izvorniku, bez dodataka ili ispuštanja, odnosno bez interpretacija. Tako se dogodilo da godine 2007. Kongregacija nije prihvatila francuski prijevod Misala, zahtijevajući da prijevod striktno slijedi latinski predložak. Talijanski prijevod proslijeđen je Kongregaciji 2012. i još nije odobren. Njemački su biskupi 2013. odbili prijevod komisije koju je predložio papa Benedikt XVI. Prema nekim izvješćima, velik dio svećenika i vjernika ne gleda blagonaklono na novi engleski prijevod koji im izgleda „pompozan i formalan“.[14] O prevođenju liturgijskih knjiga na narodne jezike mogla bi se načiniti cijela studija. Ovdje ćemo se zadržati samo na kontroverznom pitanju prijevoda riječi ustanovljenja. Je li Krist prolio svoju krv ‘za sve’ ili ‘za mnoge’? Benedikt XVI. je (za njemački prijevod) inzistirao da se ‘pro multis’, kako stoji u Misalu, treba tako i prevesti: ‘za mnoge’. To je i učinjeno u dva odobrena prijevoda. U engleskom je dosad stajalo for you and for all men, a u prijevodu iz 2011. stoji: for you and for many. U španjolskom misalu stoji samo: por vosotros („za vas“), a u novom prijevodu odobrenom 2013. za Meksiko stoji: por ustedes[15] y por muchos („za vas i za mnoge“) . Dakle, dodano je ‘za mnoge’. O čemu se radi? Zašto se inzistira na izrazu ‘za mnoge’?
Valja odmah priznati da u Matejevu Evanđelju stoji: „Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha“ (Mt 26,28; Mk 14,24). Međutim, u 1 Tim 2,5-6 stoji: „Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve“, pri čemu Pavao – ovoga puta u skladu s grčkom kulturom, uzima (za Grke) jasniju riječ pas (yperpanton), što i doslovno znači „za sve“.[16] Polazeći od Pisma, je li Isus umro za mnoge ili za sve? Za egzegete je stvar posve jasna. Hebrejski (ha)rabbin i aramejski sagiin mogu imati inkluzivno značenje: mnogi, bezbrojno mnoštvo, ali također i svi. Naime, ni u hebrejskom ni u aramejskom ne postoji riječ svi. Prema tome, kad Židov kaže ‘mnogi’, redovito misli reći svi. Za hebrejski rabbin u grčkom su dvije riječi: pantes („svi“) i polloi („mnogi“).[17] Tako i novozavjetni pisci – potekli iz semitske kulture – riječ polloi (kao u riječima ustanove) razumiju u semitskom smislu: mnogi, silno mnoštvo, to jest svi. U pozadini, očito, stoji poznati redak iz Četvrte knjige o slugi Jahvinu: „Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.“ Dakle, kada su u pitanju riječi ustanove u Mateja i Marka, za egzegete nema dvojbe da se polloi treba razumjeti (i prevesti) kao svi.[18] Očito je, dakle, da u ovom slučaju inzistirati na doslovnom prijevodu izraza ‘za mnoge’ znači ustrajavati na onome što biblijski nije posve utemeljeno, odnosno na onome što izriče jedan vid cjelovite poruke. Naravno, u kršćanskom navještaju stoje i Gospodnje riječi „Ako hoćeš ući u kraljevstvo nebesko, onda…“ To znači, ako netko ne želi u kraljevstvo Božje, onda on sam sebe, posve slobodno, isključuje iz spasenja. Međutim, po sebi je Kristovo spasenje za sve.[19] I onda, kao usput, 10. studenoga 2015. u Firenci, govoreći upravo o 1Tim 2,6 papa Franjo izrijekom kaže: „Dobro znate da je Gospodin prolio svoju krv ne za neke, niti za mali broj, niti za mnoge, nego za sve.“ Ne znamo, hoće li ove Papine riječi ublažiti tvrdi stav onih koji inzistiraju da u riječima ustanovljenja nužno stoji ‘za mnoge’.[20]
Kad smo već kod riječi ustanovljenja, u Novom zavjetu stoji: „tijelo… koje se za vas predaje“ (Lk 22,19, usp. 1Kor 11,24), odnosno „krv… koja se za vas prolijeva“ (Mt 26,28; Mk 14,24; Lk 22,20), jer je u grčkom to particip prezenta pasiva. Međutim, u prijesaborskom misalu stajalo je effundetur (futur). To je posljedica toga da se spomenuti grčki particip prezenta pasiva u Vetus latina i u Vulgati pogrešno preveo futurom (tradetur; effundetur). Iako je novi latinski prijevod Biblije ovu očitu pogrešku ispravio, pa umjesto futura (effundetur) stavlja prezent (effunditur), u važećim tipskim misalima (1970., 1975. i 2002.) i dalje stoji futur. Dosadašnji prijevodi nisu ujednačeni. U njemačkom je prijevodu uzet pasiv prezenta, u talijanskom i portugalskom particip koji se može shvatiti kao sadašnje ili prošlo vrijeme, dok je futurom prevedeno u hrvatskom, engleskom i španjolskom. U francuskom je za ‘Tijelo’ uzet particip prezenta, a za ‘Krv’ futur. Istočne liturgije nikada nisu imale ovakve dvojbe, budući da nisu koristile Vulgatu. Tako je liturgiji sv. Ivana Zlatoustog, kao i u onoj sv. Bazilija, što je vidljivo i u hrvatskom izdanju: Ovo je tijelo moje koje se lomi za vas; Ovo je krv moja (…) koja se prolijeva za vas.[21] Sadašnje vrijeme u riječima ustanovljenja ima snažno teološko značenje: Kristovo se otajstvo ostvaruje i ponazočuje sad, dok slavimo euharistiju: „Kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete“ (1Kor 11,26).[22] Paradoks je očit: tamo gdje je pogreška očita, tekst se ne korigira (prezent umjesto futura), a u slučaju izraza ‘za mnoge’ (o čemu egzegeza ima jasno tumačenje) inzistira se na formalnoj vjernosti tekstu.
Govoreći općenito o novim izdanjima (i prijevodima) liturgijskih tekstova, čini mi se da valja uzeti u obzir i neke zakonitosti. Liturgija je po sebi tradicija, na neki način inertna. Ako se neki način ili izričaj određeno vrijeme koristi – pa ne bio baš najspretniji – redovito ga se bez očite potrebe ne mijenja iz – recimo tako – akademskih razloga. Najbolji je primjer futur u riječima ustanove koji je oduvijek u Rimskom kanonu, koji još uvijek stoji. Primjerice, prevoditelji Novoga zavjeta na hrvatski jezik priznali su da prijevod Očenaša u Matejevu Evanđelju nije posve točan, ali je ostavljen kakav jest da se ne bi razlikovao od Očenaša koji se ustalio kao molitva.[23] Stoga se možemo pitati koliko je uputno mijenjati važeći hrvatski red mise, to jest ono što nam je već u ušima.[24] U tome smislu se misne molitve (zborna, darovna predslovlje, popričesna), naravno, mogu i trebaju ponovno prevoditi.
3. Zaključak
Treće izdanje Rimskog misala, kao što smo vidjeli, u mnogim je elementima bogatije i spretnije od prethodnoga. Šteta je da već toliko godina i u nas i u većim svjetskim jezicima nema prijevoda. Tipska se izdanja, naime, priređuju upravo zbog toga da se mogu prevoditi u žive jezike i ‘staviti u funkciju’. Šteta je da se, bilo zbog nepopustljivosti (s koje god strane dolazila), bilo zbog inertnosti, novo izdanje toliko dugo drži izvan žive liturgije.[25]
[1] Missale Romanum ex decreto Sacrosancti eocumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum, Ioannis Pauli PP. cura recognitum, Editio tertia, Typis Vaticanis, 2002.
[2] Točnije, te je godine izišao red mise, a 1973. ostali dijelovi (molitve, predslovlja, itd.).
[3] Godine 2004. izišao je samo hrvatski prijevod Opće uredbe: Rimski misal prerađen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla VI, preuređen brigom pape Ivana Pavla II. Opća uredba iz trećeg tipskog izdanja, Zagreb, 2004.
[4] Nije mi poznato dokle se došlo s hrvatskim prijevodom, to jest je li dogotovljen i je li, u tom slučaju, poslan Kongregaciji na odobrenje.
[5] Usp. moje komentare Opće uredbe u ovom časopisu od broja 12 godine 2005. do broja 10 godine 2006.
[6] O tome više u: Z. Pažin, Svetkovina Bogojavljenja. Liturgijska i teološka analiza, u: Diacovensia 23 (2015.) 1, 89-106.
[7] O tome više u: Z. Pažin, Nove misne molitve vazmenoga vremena u tipskom izdanju Rimskog misala iz 2002., u: Diacovensia 13 (2005.) 1,141-158.
[8] Prisjetimo se: uz Božić i Uskrs, tu su još svetkovine sv. Ivana Krstitelja, sv. Petra i Pavla te Velike Gospe.
[9] Molitve nad narodom blagoslovne su molitve koje se uzimaju poslije popričesne, a na koncu slijedi završni blagoslov.
[10]Jedina obvezatna molitva nad narodom u drugom izdanju bila je ona na koncu liturgije Velikoga petka (kad uopće nema uobičajenoga završnog blagoslova uz znak križa).
[11] O tome više u: Z. Pažin, Nove misne molitve vazmenoga vremena…
[12] O tome više u: Z. Pažin – K. Višaticki, Sveopća molitva Velikog petka, u: Crkva u svijetu 47 (2012.) 2, 210-234.
[13] Njemački lekcionar donosi i vlastita čitanja za sve spomendane, tako da se ne mora tražiti u zajedničkom slavlju.
[14] Evo primjera. Ako se bude insistiralo na što većoj vjernosti latinskom izvorniku, hoće li završetak euharistijskih molitava u novom hrvatskom prijevodu umjesto: „Po Kristu, s Kristom i u Kristu“ biti: „Po njemu, s njime i u njemu“?
[15] U Latinskoj se Americi za vosotros često uzima„ustedes, s istim značenjem: vi, odnosno vas..
[16] I u 2Kor 5,15 Pavao uzima isti izraz yperpanton: „(jedan) za sve umrije“.
[17] Sličan je problem i u hrvatskom. Mi imamo jednu riječ – svet – za ono što se na latinskom izriče s dvije riječi koje nemaju isto značenje: sacer i sanctus.
[18] Usp. J. Jeremias, Polloi, u: G. Kittel – G. Friedrich, Grande lessico del Nuovo testamento, 10, stupci 1329-1354.
[19] Konačno, i Josef Ratzinger, kasniji papa Bendikt XVI., to priznaje: „Pismo i predaja poznaju obje formule: ‘za sve’ i ‘za mnoge’. Svaka od njih izriče jedan vid: s jedne strane, sveobuhvatno spasenjsko obilježje Kristove smrti, koji je trpio za sve ljude; s druge strane, slobodu odbacivanja kao postavljanje granice događaju spasenja. Nijedna od dviju formula ne može izraziti sav ovaj sadržaj; svakoj je potrebno izlaganje i povratni odnos prema cjelini poruke. (…) jer bez obzira stoji li prva ili druga formula, uvijek moramo osluškivati čitavu poruku: da Gospodin uistinu ljubi sve i da je za sve umro. I drugo: da se ne igra našom slobodom poput čarobnjaka, gurajući je u stranu, nego želi da izričemo svoje ‘da’ njegovom velikom milosrđu.” J. Ratzinger, Bog je s nama. Euharistija: središte života, Split, 2005., 33-34. (Izvorni tekst objavljen je 1978. godine.)
[20] Osobno mi se čini razboritijim izraz ‘za sve’, jer se u onih koji nemaju dostatnog teološkog znanja može javiti misao da je Božje spasenje samo za neke, po tko zna kojem ključu…
[21]Bizantsko-hrvatski Liturgikon (uredio Z. Kurečić), Zagreb, 1999., 81 i 114.
[22] Usp. Z. Pažin, Liturgija – povlašteno mjesto ispovijedanja vjere, u: Bogoslovska smotra 83 (2013.) 3, 601-617.
[23] Jedino je umjesto ‘od zla’ prevedeno točno: ‘od zloga’.
[24] Evo primjera: Što smo dobili time što se na koncu misnih čitanja ne kaže više: „Riječ je Gospodnja“, nego samo „Riječ Gospodnja“? Je li time liturgija znatno unaprijeđena?
[25] Na koncu, bilo bi korisno konzultirati i župnike glede nekih praktičnih pitanja. Tako bi se, na primjer, izbjegla poteškoća da se misal tiska na sjajnom papiru koji pod električnim osvjetljenjem na oltaru blješti, tako da se tekst s naporom čita…
