Petak, 14 svibnja

Prikazanje Gospodinovo u Hramu – komentar evanđelja


Vidješe oči moje spasenje tvoje


Lk 2,22-40

Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.” Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.


PIŠE: Alberto Maggi; prijevod: dr. sc. Zdenko Ilić


Unatoč nevjerojatnom iskustvu koji su imali Isusovi roditelji, napose njegova majka, oni su još uvijek usidreni u narodnu predaju koja odnos s Bogom promatra na temelju opsluživanja i obdržavanja Zakona.

U ovom događaju evanđelist želi anticipirati i predstaviti poteškoću koju će Isus imati pri predlaganju narodu jednog drugačijeg odnosa s Bogom koji se ne temelji više na obdržavanju zakonâ, nego na prihvaćanju njegova duha – njegove ljubavi.

Luka nam u ovom događaju, poznatom kao prikazanje Isusa u Hramu, predstavlja dvije različite družine. Jednu predstavljaju Isusovi roditelji koji donose dječaka radi ispunjenja jednog, u određenom smislu riječi, beskorisnog obreda, jer onoga koji je Sin Oca namjeravaju učiniti sinom Abrahama. S druge pak strane imamo čovjeka Duha, Šimuna, koji namjerava spriječiti taj beskorisni obred.

Roditelji dolaze u Hram radi čišćenja majke – jer rođenje djeteta čini majku nečistom i zbog toga se ona mora očistiti prinoseći žrtvu – ovdje žrtvu siromašnih – dvije grlice  – te napose da bi platili otkupninu za sina.

Gospodin je htio za sebe svako prvorođeno muško dijete. Ako su ga htjeli roditelji, morali su platiti cijenu jednaku 20 radnih dana, odnosno 5 sikli. Dok Marija i Josip, zajedno s dječakom, idu u Hram kako bi obavili beskoristan obred, evanđelist nam predstavlja s tonom iznenađenja – zapravo koristi izraz koji označava čudesnost: „Eno, živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun…“ Ime Šimun znači „Gospodin je poslušao“ – čovjek Duha, koji pokušava spriječiti taj beskorisni obred.

I doista, Šimun uzima dijete u naručje dok su roditelji htjeli ispuniti svako slovo zakona te izriče proroštvo koje zbunjuje roditelje. On o Isusu reče da će biti „na slavu puku svoga izraelskoga“, a to Josip i Marija nisu znali. To je zadaća Mesije, Sina Božjega, no, kao novost, „svjetlost na prosvjetljenje naroda“ – naroda poganskog. Ljubav Božja, naviješta Šimun, je univerzalna, više nije samo za Izabrani narod, nego za cijelo čovječanstvo.

Stoga, neprijatelji Izraela, odnosno pogani, neće više biti oni nad kojima će Izrael gospodariti, kako to Predaja predstavljaše, nego prihvaćeni kao braća. Zatim blagoslivlja Josipa i Mariju i to na pomalo čudan način. Isus je predstavljen onako kako će ga Luka predstaviti – kao „kamen“, kamen zaglavni, koji služi pri izgradnji, ili kao kamen o kojega se narod spotiče, kako to reče Šimun: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu.

I kao kontradiktorni znak, reče Mariji, Isusovoj majci: „I tebi će mač probosti dušu“ – odnosno tvoj život. Koje je značenje tog mača koje će probosti cijeli Marijin život? I u Starom i u Novom zavjetu mač predstavlja riječ Božju koja je djelotvorna kao i mač, kako će to reći autor Hebrejima: riječ Božja je „oštrija od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca“.

Prema tome, Šimun naviješta Mariji, koja predstavlja narod Izraelski, da će riječ njezina sina za nju biti kao mač koji će je prisiliti da izabere, ponekad i na bolan način. Doista, u sljedećem događaju koji će Luka predstaviti – onom o pronalasku Isusa u Hramu – bit će upravo to – prve i posljednje Isusove riječi upućene njegovoj majci bit će riječi prijekora.

Dug je još uvijek Marijin put. Marija će morati shvatiti da će od majke sina morati postati njegova učenica. Dug i bolan put, kao mač koji probada dušu.