Prikazanje Gospodinovo u Hramu: Sad otpuštaš
Već su stari Grci govorili da je mjera bitna u svemu, pa tako i mjera kada čovjek vidi da više ne može činiti što je činio, da treba krenuti drugim putem. Tako će razborit mladić znati da sa ženidbom ipak započinje drugačiji život, tako će mladi roditelji znati da će im dnevni ritam s rođenjem djeteta biti bitno drugačiji, tako će roditelji znati da se imaju do određene mjere povući kada im djeca započnu samostalan život. Važna je mjera.
Upravo je tako u Lukinom evanđelju (Lk 2, 22-40) prikazan lik starca Šimuna, onoga čiji ostaci – kako se vjeruje – počivaju u poznatoj škrinji svetoga Šimuna u Zadru. Četrdeset dana nakon Isusova rođenja Josip i Marija ga donose u hram. Bio tamo pobožni starac Šimun kojemu je Bog objavio da neće umrijeti dok ne bude ugledao Mesiju. Kad je ugledao Josipa i Mariju s djetetom, po nadahnuću je shvatio da se proroštvo ispunja. To je Pomazanik, Mesija, Krist. Sav ushićen uzima dijete Isusa u naručje i govori: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje…“ Za Šimuna je bilo jasno. On je svoj život ispunio. Sada su tu Josip i Marija koji će Isusa podići, doći će zatim neki drugi koji će biti njegovi učenici i koji će Isusovo djelo nastaviti. I sve to bez Šimuna. On je svoje učinio. On odlazi u miru.
Kako je važno vidjeti taj trenutak! Tako je Ivan Krstitelj za Krista rekao: „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“ Mirno je gledao kako ga njegovi učenici napuštaju i odlaze za Isusom. Znao je: njegovo vrijeme prolazi, sada na scenu stupa Isus.
Upravo zbog toga s dubokim poštovanjem gledamo na papu Benedikta XVI. koji je rekao da zbog svoje dobi i tjelesne slabosti nije više kadar vršiti svoju službu. I povukao se. Veliki su to ljudi.
Nije lako shvatiti da ne mogu činiti što sam činio, da dolaze drugi, mlađi, sposobniji. Nije lako gledati vlastitu djecu kako odrastaju i traže vlastite putove. Nije lako kada nam se čini kao da nam život poput pijeska protječe između prstiju… Međutim, veliki ljudi znaju da nije njihova vrijednost u onome što trenutačno mogu činiti niti u njihovu društvenom položaju. Čovjek vjernik zna da Bogu jednako vrijedi i kao starac i kao dijete; kao mlad čovjek u naponu snage i kao čovjek pred mirovinom. Mudar je čovjek zahvalan za sadašnji trenutak. Čovjek vjernik, k tomu, polaže nadu u Boga koji daje konačni i trajni smisao života svakoga čovjeka, a to je vječnost o kojoj Knjiga otkrivenja veli: „Otrt će im (Bog) svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti…“ Onaj tko ima tu nadu zahvaljuje Bogu za današnji dan i mirno gleda u budućnost.
