Pripadaju li ljudi u prirodu
Bog je uvijek htio da se o Njegovom svijetu skrbi, a mi smo pravi za taj posao.
Nedavno su znanstvenici izraelskoga Weizmannova prirodoslovnoga zavoda izračunali ukupnu biomasu triju različitih kategorija živih bića: ljudi, pripitomljenih sisavaca (kao što su krave i svinje) i divljih sisavaca (kao što su kitovi, dupini i jeleni). Znanstvenici su procijenili da je ukupna težina svih divljih sisavaca oko 60 milijuna tona, ukupna biomasa svih ljudi 390 milijuna tona, a ukupna biomasa sisavaca koje smo pripitomili nevjerojatnih 630 milijuna tona. Iznenađujuće, zaključili su istraživači, samo 6 % ukupne težine sisavaca na Zemlji može se smatrati „divljim“.
Pri tom nikad nismo imali više dostupnih filmova o netaknutoj prirodi. Počevši od BBC-jeve fantastične miniserije Planet Zemlja iz 2006., pojavio se čitav podžanr koji veliča netaknutu ljepotu prirodnoga svijeta, koristeći vrhunske kamere, snimke iz zraka i snažnu kinematografsku glazbu. Rezultati su nevjerojatni. Prema riječima jedne komentatorice, mi smo prvi ljudi u povijesti čovječanstva koji su se dovoljno približili afričkim lavovima „da bismo vidjeli okusne pupoljke na njihovom jeziku“ dok smo još u postelji.
U isto vrijeme, u svijetu ekologije, približavanje prirodi nije ništa bliže odgovoru na vječito pitanje, gdje je mjesto ljudi u prirodnom svijetu? Kako ćemo odgovoriti na to pitanje ovisi o našim pretpostavkama o ekologiji i antropologiji.
Kopneni divlji sisavci teže oko 20 milijuna tona, a morski oko 40 milijuna tona. Bjelorepi jelen, mnogima poznat iz animiranoga filma Bambi, ima najveću biomasu od svih divljih kopnenih sisavaca, a slijede ga divlje svinje i afrički slonovi. Među domaćim sisavcima prevladavaju goveda s 420 milijuna tona. Sama biomasa svinja gotovo je dvostruko veća od biomase svih divljih kopnenih sisavaca. Biomasa pasa jednaka je biomasi svih divljih kopnenih sisavaca zajedno. Kitovi perajari imaju najveću biomasu od svih morskih sisavaca. Ulješure i grbavi kitovi drže drugo i treće mjesto. Izračun biomase nudi drukčije gledište na životinjski svijet u usporedbi s drugim mjerilima. Primjerice, 1200 vrsta šišmiša čini petinu svih vrsta kopnenih sisavaca i dvije trećine svih divljih sisavaca prema ukupnom broju jedinki. Međutim, oni čine samo 10 % biomase divljih kopnenih sisavaca.
Weizmannov znanstvenik prof. Ron Milo rekao je: „Što smo više izloženi punom sjaju prirode, bilo kroz filmove, muzeje ili eko-turizam, to više možemo biti u iskušenju zamišljati da je priroda beskrajan i neiscrpan izvor. U stvarnosti, težina svih preostalih divljih kopnenih sisavaca (20 tona) manja je od desetine ukupne težine čovječanstva i iznosi samo oko 2,72 kilograma divljih kopnenih sisavaca po osobi.
S jedne strane dokumentarni filmovi kao što je Planet Zemlja mogu nas motivirati da zaštitimo ljepotu našega planeta. Ta vrsta veličanstvenosti u detaljima često potiče neku vrstu štovanja, iako je ono često usmjereno podalje od Onoga komu pripada. Kršćani koji vjeruju da je postojao Eden, Raj zemaljski (Postanak 2, 4–25), svijet u kojem su priroda, čovječanstvo i Bog bili u savršenom miru, dobivaju sliku obnove kada se prokletstvo ukine i kad se loši učinci našega paloga čovječanstva prikazuju ispravljeni na zemlji kao i na nebu.
S druge strane želja da se zaštiti „netaknuti“ prirodni svijet često postaje neka vrsta cjevovoda za naturalističke pretpostavke. Ako su ljudi samo još jedan dio prirode, njihovo narušavanje prirode čini ih svojevrsnim rakom na planeti; u najboljem slučaju problemom koji treba riješiti, a u najgorem slučaju pošašću koju treba iskorijeniti. Ipak, takvo gledište ne može na odgovarajući način poduprijeti rad na očuvanju prirode.
Pišući za The Atlantic 2021. Emma Marriss, novinarka koja se bavi okolišem, izrazila je to ovako: „Budući da je divljina postavljena kao zlatni standard za prirodu, svaki ljudski utjecaj počeo se smatrati negativnim. Mit je stoga isključio sve pristupe spašavanju prirode osim ograđivanja zidom i sprječavanja ljudi. Nastojanje da se ‘planet spasi’ načinom razmišljanja o divljini bilo je samoizgnanstvo. Ono nudi ‘malo nade u otkrivanje kako bi zapravo moglo izgledati etično, održivo, časno ljudsko mjesto u prirodi’, kako je napisao [William] Cronon.“
Kao primjer, Marriss ukazuje na kritike upućene BBC-jevu dokumentarcu Afrika iz 2013.: „Iako je bio zapanjujući, nedostajalo mu je nešto životno važno za razumijevanje Afrike: Afrikanci. … Posljedica je da turisti koji idu u Afriku očekuju vidjeti lijepu divljinu umjesto užurbanoga kontinenta od 1,4 milijarde ljudi.“
Drugim riječima, dokumentarci o „netaknutoj“ prirodi često nude samo dio zbilje. Čak i materijalist mora zaključiti da su ljudi dio prirodnoga svijeta, čak i ako su uvjereni da je to na gore, a ne na bolje. Prvi Europljani koji su stigli u Sjevernu Ameriku nisu zatekli golemu, netaknutu divljinu. Pronašli su kontinent s milijunima ljudi koji su već živjeli na njemu.
To se može činiti kao prilično očita bit, ali to jest ključni temelj za svaki napor očuvanja. U suprotnom, krivo ćemo smatrati prirodu neiscrpnim izvorom koji je ljudima dostupan bez posljedica ili ćemo čovječanstvo smatrati problemom unutar prirode i jedinim prihvatljivim rješenjem povratak u neko mitsko vrijeme i mjesto u kojem je priroda ostala netaknuta jer je se ljudi nisu dočepali.
Potonje uvjerenje nije samo pusta želja, to je u punom smislu zabluda. Ljudi upravljaju svijetom koji je nepotpun bez nas. Ljudska sposobnost da uzrokuje uništenje postoji zbog ljudske moći da liječi i obnavlja.
Nakon što je stvorio svoj neobično raznolik i međusobno povezan svijet, Bog je izrazio zadovoljstvo: „Vidje Bog da je dobro“ (Postanak 1, 9.12.18.21.25). A nakon što je stvorio ljudska bića na Svoju sliku i zadužio ih da dovrše Njegovo stvaralačko djelo u Njegovo ime, zaključio je da je „vrlo dobro“ (Postanak 1, 31).
Drugim riječima, ljudi pripadaju svijetu. Bog je uvijek htio da se o Njegovom svijetu skrbi, a mi smo pravi za taj posao.
John Stonestreet, Kasey Leander i Shane Morris
S engleskoga preveo Petar Marija Radelj
