»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Prirodoznanstveno tumačenje nastanka svijeta


Uvod


Vrlo često se u svakodnevnom govoru može čuti kako su znanost i vjera oprečne jedna drugoj. Ako strogo gledamo odvojenost onoga što je predmet proučavanja znanosti i onoga što je predmet proučavanja vjere, onda bismo mogli zaključiti da one jesu bitno drukčije, ali ne i da su međusobno u suprotnosti. Jednostavno, znanost ima svoje područje istraživanja i svoje metode kako doći do znanstvenih saznanja, ali i vjera ima svoju znanost, koja se naziva teologija i koja također proučava ono što je objekt njezina istraživanja.

U tom smislu, i teologija je znanstvena disciplina, pa ne može biti suprotna samoj znanosti. Može se tek uspoređivati s obzirom na one znanosti koje se baziraju na istraživanju nekih provjerljivih činjenica. Obično se u svakodnevnom govoru misli baš na te znanosti, npr. fizika, kemija, biologija, astronomija itd., međutim valja imati u vidu kako su one tek jedna grana u ukupnom znanstvenom opusu. Zato je važno znati kako se dijele znanosti i koje je polazište u istraživanju kojih znanosti, a koje je polazište kod otkrivanja onih pitanja koja su vezana uz vjeru.


Znanost i podjela znanosti


Znanost je teško definirati jednostavnim i razumljivim riječima. Najviše iz razloga jer s jedne strane obuhvaća one znanosti koje se baziraju na pokusima i opipljivim istraživanjima, a s druge strane i one znanosti koje svoja istraživanja provode spekulativnim metodama, tj. takvim metodama koje do zaključaka dolaze dubokim stvaralačkim promišljanjem, odnosno snagom duha, a ne samo na temelju nekoga iskustva ili pokusa. U tom se smislu sve znanosti danas obično dijele na ove grane i područja:

  • prirodne znanosti (npr. matematika, fizika, kemija, biologija…)
  • tehničke znanosti (npr. elektrotehnika, arhitektura, geodezija, građevinarstvo, računalstvo, strojarstvo…)
  • biomedicinske znanosti (medicinske znanosti, veterinarska medicina, dentalna medicina, farmacija)
  • biotehničke znanosti (npr. poljoprivreda, šumarstvo, prehrambena tehnologija, biotehnologija…)
  • društvene znanosti (npr. ekonomija, pravo, sociologija, psihologija, pedagogija, kineziologija…)
  • humanističke znanosti (npr. teologija, filozofija, filologija, povijest, arheologija, etnologija…)
  • umjetnička područja (npr. književnost, filmska umjetnost, kazališna umjetnost, likovna umjetnost, glazbena umjetnost…) i
  • interdisciplinarna područja (npr. geografija, kroatologija, psihologija odgoja…).

U uskom smislu riječi, kada govorimo o znanosti, onda obično mislimo na prirodne znanosti, koje polaze od nečega što se može provjeriti pokusima. U svom istraživanju takve znanosti redovito polaze od neke hipoteze ili pretpostavke, a onda provodeći istraživanja i pokuse tu hipotezu svojim zaključcima ili potvrde ili ospore. Nasuprot njima stoji teologija kao znanost koja se u većini svojih istraživanja koristi istim metodama kao i mnoge druge znanosti (npr. za istraživanje Svetoga pisma koristit će se onim metodama kojima će se koristiti književnost, geografija, povijest, arheologija itd., za istraživanje povijesti Crkve koristit će se metodama koje i inače koristi povijest, za istraživanje bioetičkih tema koristi će se metodama koje koristi medicina, etika itd.), ali se u nekim elementima razlikuje od svih ostalih znanosti zato što joj je cilj dokazati da Bog postoji i protumačiti cjelokupnu stvarnost uvažavajući Božje postojanje, dok ostale znanosti to ili uopće ne moraju imati u vidu ili tek mogu. 

Dakle, ako imamo takve razlike u vidu i ako znanost gledamo u uskom smislu kao prirodne znanosti, onda možemo reći da su znanost i vjera bitno drukčije kako u svom polazištu, tako i u svojim istraživanjima, a također i u svojim rezultatima. U tom svjetlu znanost će oko istih tema zanimati jedna pitanja, a vjeru druga. Vjeru će tako npr. zanimati zašto je Bog stvorio svijet, a znanost kako je nastao svijet; vjeru će zanimati zašto je Bog stvorio čovjeka, a znanost kako je nastao čovjek; vjeru će zanimati tko je čovjek u sebi, a znanost kako funkcionira čovjek; vjeru će zanimati zašto postoji sve što postoji, a znanost kako postoji sve što postoji; vjeru će zanimati zašto čovjek umire, znanost kako umire, itd. S obzirom na ta pitanja, vjera i znanost će do svojih odgovora dolaziti različitim metodama, a i rezultati će biti bitno drukčiji.

U svjetlu tih razlika treba gledati i prirodoznanstvno tumačenje nastanka svijeta i čovjeka, koje po sebi može biti vrlo vrijedno, ali nikada neće biti dovoljno precizno i zadovoljavajuće iz perspektive onih pitanja koja zanimaju vjeru, jer uopće neće pokušavati davati odgovore na njih. Imajući to u vidu, najprije ćemo pogledati najpoznatija znanstvena tumačenja o nastanku svijeta, a onda i čovjeka.


Znanstvene teorije o nastanku svijeta i njihov odnos prema vjeri


Pitanjem nastanka Svemira bavili su se učenjaci svih vremena, a današnja su saznanja naravno umnogome bitno drukčija od ranijih. Tim su se pitanjem tako naveliko bavili još stari Grci, Babilonci ili npr. Egipćani. Između mnogih drugih, vrijedno je spomenuti stare grčke filozofe, a među njima npr. Platona (5.-4. st.) koji je, najjednostavnije rečeno, učio da su uzrok nastanka svijeta ideje, zatim filozofe Anaksimandra, Empedokla i Demokrita (6.-4. st.) koji su uzrok svemu pripisivali četirima elementima: vodi, vatri, zemlji i zraku, dok je Aristotel (4. st.) imao, u određenom smislu riječi, teističko, pa moglo bi se reći i monoteističko shvaćanje nastanka svijeta. On je, naime, tvrdio da mora postojati, kako ga je nazvao, Prvi nepokrenuti pokretač koji sve pokreće, odnosno da je morao biti netko ili nešto od koga ili od čega se sve dalje razvilo. 

Tijekom povijesti bilo je različitih promišljanja o nastanku svega, ali je u kršćanskom svijetu dominirala ideja da je Bog stvorio svijet i čovjeka onako kako to piše u Svetom pismu. Zadnjih stotinjak godina pojavilo se više teorija o nastanku svijeta, a najpoznatija je teorija Velikoga praska (Big Bang). Uz nju tako možemo spomenuti npr. teoriju koja tvrdi da je Svemir nastao u praznom ledenom stanju iz duboke zamrznutosti, zatim teoriju koja naučava da je Svemir nastao iz eksplozije koja se zbila u crnoj rupi (četverodimenzionalnoj zvijezdi), cikličku teoriju, prema kojoj Svemir nakon određenog razdoblja propada i ponovno nastaje novi, teoriju velikog rascjepa, velikog skoka, velikog kraha, teoriju struna itd. Drugim riječima, danas imamo niz teorija koje pokušavaju odgovoriti na pitanje nastanka svijeta, a znanost koja se bavi time naziva se kozmologija.

Sve su te teorije vrijedne na svoj način, a također i sa stajališta vjere. Međutim, one su ipak sve iz vjerske perspektive nedostatne, jer svaka od njih polazi već od nečega što je moralo postojati, odnosno ne odgovaraju na pitanje odakle se npr. stvorilo prazno ledeno stanje, odakle crna rupa i sl., a to onda za vjeru nije potpuni odgovor. 


Teorija Velikoga praska


Najpoznatija i danas najprihvaćenija teorija o nastanku svijeta je teorija Velikoga praska. Nju je osmislio belgijski svećenik, isusovac, ujedno matematičar i astronom Georges Henri Joseph Édouard Lemaître (1894.-1966.), a kasnije su je doradili drugi znanstvenici. Najjednostavnije rečeno, ta teorija tvrdi da je u počeku Svemir bio skupljen u jednu, uvjetno rečeno, česticu velike gustoće koja je eksplodirala (to se naziva točka singularnosti), a to se zbilo prije otprilike 13,8 milijardi godina. Neposredno nakon eksplozije postojale su sitne subatomske čestice koje su se širile i hladile i tako oblikovale atome, a nakupine atoma su u daljnjem razvoju oblikovale zvijezde i galaksije. 

Sa stajališta vjere ta je teorija sasvim prihvatljiva, a već u prilog tome ide i činjenica da ju je osmislio katolički svećenik. Naravno, danas je zagovaraju i ateisti, koji je uzimaju kao teoriju koja dokazuje da Bog ne postoji, dok će drugi njegovi zagovornici, jednako kao i Lemaître, sasvim lijepo uklopiti vjeru u Božje postojanje. Može se reći da je njezin najveći nedostatak, kao i svih ostalih teorija, u tome što ne može odgovoriti na pitanje što je bilo prije prve čestice, odnosno prije eksplozije. Zakoni fizike kažu da ništa ne nastaje samo od sebe pa je nevjerojatno zaključiti da bi i prva čestica mogla nastati bez Božjeg interventa. Drugim riječima, ta je teorija sa stajališta vjere prihvatljiva ako podrazumijeva da je Bog odvijeka, da je on stvorio prvu česticu i da je on upisao u prvu česticu zakon takve dinamike po kojoj se Svemir nakon eksplozije širi.


Znanstvene teorije o nastanku čovjeka


S obzirom na teorije o nastanku čovjeka, one se kreću unutar dviju skupina: jedni tvrde da je živo biće nastalo iz nežive materije (abiogeneza), a drugi da je nastalo iz žive materije (biogeneza). Današnje je općeprihvaćeno učenje da je život u jednom trenutku nastao u vodi, odnosno iz anorganske tvari. Međutim, tu znanost nije odgovorila do kraja na sva pitanja, kao npr. kako je moglo doći do toga da se iz nežive tvari razvije živa, kao i kako je došlo do mogućnosti razmnožavanja.

Na temelju abiogeneze u 19. je st. svoju teoriju evolucije razvio Charles Darwin (19. st.), engleski prirodoslovac i anglikanski teolog, a koja se po njemu nekada naziva i darvinizam. Prema teoriji evolucije život se razvijao i prelazio u više oblike prirodnom selekcijom, a u tom procesu čovjek se javlja prije otprilike 6 milijuna godina. Nastanak čovjeka u procesu evolucije naziva se hominizacija. 

Sa stajališta vjere ni teorija evolucije ni abiogeneza načelno nisu sporne, ali su nedostatne, jer ne odgovaraju na glavno pitanje, a to je kako je nastao prvi živi organizam. To je pitanje koje se znanstveno i dalje proučava, a stajalište Katoličke Crkve je da u tom smislu znanost ima punu autonomiju. 

Međutim, u novije se vrijeme sve više počinje nametati još jedna teorija, koja pokušava odgovoriti na pitanje kako su nastali i svijet i čovjek, a to je kreacionizam. Najjednostavnije rečeno, kršćanski kreacionizam tvrdi da su i svijet i čovjek nastali baš onako kako je to opisano u Svetom pismu, odnosno odbacuje svetopisamski slikoviti govor. S obzirom da ima ozbiljnih znanstvenika koji se bave i tim pitanjem, ne treba ni tu teoriju potpuno odbaciti. Zapravo najpošteniji je pristup pustiti znanstvenike da se bave tim pitanjima, dok se teologija treba baviti drugim pitanjima.


Stav Katoličke Crkve prema znanstvenim teorijama o nastanku svijeta i čovjeka


S obzirom da su teorije o nastanku svijeta i čovjeka najčešće bile ateistički usmjerene, odnosno cilj im je bio dokazati da Bog ne postoji, razumljivo je da se Crkva opirala takvim istraživanjima i odbacivala znanstvene zaključke. Prekretnica je bila enciklika pape Pia XII. Humani generis (Ljudska vrsta), u kojoj se ističe važnost vjere u Boga Stvoritelja, ali se drži opravdanim i baviti se pitanjem nastanka svijeta i čovjeka. U tom svjetlu učenje Crkve kaže da su najprihvaćenije teorije – teorija Velikoga praska i teorija evolucije – vrijedne istraživanja, ali i da one ne nude odgovore na ona pitanja koja su posebno važna za vjeru. Veliki prasak tako ne odgovara na pitanje odakle prva čestica, a teorija evolucije ne odgovara na pitanje kako je nastao živi organizam.


Zaključak


Ni kozmologija ni druge prirodne znanosti ne mogu odgovoriti na pitanje koje zanima vjernika, a to je je kako je i zašto Bog stvorio svijet i čovjeka. S druge strane ni teologija ne može dokazati da Bog postoji i da je Bog stvorio svijet i čovjeka. Naime, to je pitanje nama nedokučivo i vjerojatno znanost nikada na njega neće dati odgovor. U tom smislu na čovjeku ostaje konačna odluka vjeruje li u Boga Stvoritelja ili ne. Za nas je svakako važna objava u Isusu Kristu, jer nam je Krist objavio Oca kao Stvoritelja.


Uz temu “Prirodoznanstvena tumačenja nastanka svijeta”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 1. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 1. razredu srednje škole:

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta: