Petak, 21 siječnja

Prispodobe o kraljevstvu Božjem (Mt 13)


Sijač (Mt 13,3b-9.18-23)


»Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk.«
»Tko ima uši, neka čuje!«

»Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«

Isus kaže kako je neki sijač izašao sijati i dok je sijao nešto sjemena je palo uz put, nešto na kamen, nešto u trnje, a konačno nešto i na plodnu zemlju. Samo to zadnje sjeme urodilo je plodom. Dok to priča, Isus ima u vidu palestinskog seljaka koji sije po polju koje je prepuno kamenja, puteljaka od utabanih nogu, korova i sl.; dakle polje se ne razlikuje puno od puta. Seljak nosi vreću sa sjemenom prebačenu preko lijevog ramena tako da mu visi niz leđa. Desnom rukom vadi sjeme i baca ga na sve strane. Ne trudi se puno točno bacati sjeme po najboljim dijelovima zemlje, jer su oni svakako razbacani i ne bi tako bio ništa sigurniji urod. Zemlja je, naime, slična onoj u Dalmaciji; dakle, kamenita i teška za obrađivanje. S druge strane, seljak sije prije oranja, odnosno, nakon što je posijao nabacat će zemlju na sjeme te će mu ona koliko-toliko omogućiti rast.

Dok je sijač sijao, nešto je zrnja, između ostalog, palo na put. Taj put je zapravo prečica preko polja koju ljudi ugaze za vrijeme ljeta, dok je zemljište neobrađeno. Ono nije, prema tome, nikakvo mekano tlo u kojemu bi se sjeme moglo lako primiti, nego je riječ o veoma tvrdom tlu. To znači da sjeme koje padne na njega ne može prodrijeti u zemlju, nego ostaje na površini. Kao takvo, može postati samo hrana pticama. Neko sjeme, nastavlja prispodoba, padne na kamenito tlo. Naime, jedan dio polja je takav da se plitko ispod zemlje nalazi kamenje. Zemlja se, zbog toga, brzo ugrije i omogućuje sjemenu da vrlo brzo proklija, ali budući da nema vlage, odnosno budući da od kamena sjeme ne može pustiti korijenje, podnevna će ga žega odmah spržiti. U onim su krajevima, naime, puno veće vrućine nego kod nas. Nadalje, neko sjeme će pasti u trnje. Budući da zemlja nije uzorana ima podosta i korova. Ono sjeme koje tamo padne donekle raste, ali s njim raste i trnje, koje će ga na kraju ugušiti. Napokon, kaže prispodoba, neko će sjeme pasti i na dobru zemlju i davat će rod – neko obilat, a neko skroman, ovisno o kvaliteti zemlje, količini vlage, utjecaju sunca…

Isus je s određenom nakanom ispričao ovu prispodobu. Naime, Sijač je sam Isus. Kao što seljak sije i ne obazire se gdje će sjeme pasti, jer koliko god on o tome razmišljao, bit će kako će biti, i Isus sije Riječ Božju, propovijeda o dolasku kraljevstva Božjeg svima, bez obzira koliko će ljudi stvarno prihvatiti to što govori. Dakle, ponajprije, Sijač je sam Isus. Osim toga, sijači su i svi oni koji su i koji će tijekom povijesti propovijedati riječ Božju. Na to su pozvani svi kršćani. Nije na nama da se brinemo tko će povjerovati na našu riječ, naše je da naviještamo Radosnu vijest. Za ono prvo brine se sam Bog.

Četiri vrste tla predstavljaju četiri vrste vjernika. Ponajprije, put, odnosno tlo na koje je palo sjeme koje se prvo spominje, predstavlja ljude koji uopće ne žele čuti Božju riječ – oni su tvrdi za sve religiozno baš kao i utabana zemlja. Što bi naš narod rekao – na jedno uho uđe, na drugo izađe! Druga vrsta tla – kamenito tlo – predstavlja ljude koji se lako oduševe za Riječ Božju, ali budući da nisu ukorijenjeni u vjeri, lako i izgube interes za nju. Čim naiđu na nešto što im se čini zanimljivije, oduševljenje splasne. Takvi ljudi često mijenjaju i vjeru i svoja životna stajališta. Treća vrsta tla – trnovito tlo – predstavlja ljude koji imaju nekakvu želju za upoznavanjem Božje riječi, ali ona nije ni dovoljno jaka, ni dovoljno duboka, ni dovoljno iskrena. Uvijek imaju nekakvo opravdanje zašto se u potpunosti ne prepuštaju riječi Božjoj: nemaju vremena, moraju raditi, moraju graditi, moraju… Konačno, četvrta vrsta tla je plodno tlo. Ono simbolizira prave iskrene vjernike, koji pozorno slušaju Božju riječ i po njoj žive. Takvi vjernici će svojim propovijedanjem i življenjem Radosne vijesti učiniti da mnogi preko njih postanu iskreni vjernici. Već prema sposobnostima koje imaju, neki će obratiti mnoge, a neki poneke. Na takav se način ostvaruje kraljevstvo Božje, odnosno novi poredak pravde, razumijevanja, dobrote, ljubavi… Prema tome, može se zaključiti, iako se Božja riječ od samih početaka prenosila preko malenog broja ljudi (od Isusa, preko apostola), i iako su je tijekom povijesti također samo duboki i iskreni pojedinci prenosili, riječ Božja i danas pronalazi svoje plodno tlo u mnogim ljudima. S druge, svi smo mi pozvani biti plodno tlo, svi smo pozvani navješćujući riječ Božju i živeći po njoj oduševiti što veći broj ljudi za Krista, odnosno pozvani smo izvršiti ono poslanje koje nam je Krist dao prije svog uzašašća: »Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio« (Mt 28,19-20)! Svi smo mi pozvani ostvarivati kraljevstvo Božje na zemlji, odnosno činiti ovaj svijet boljim i pravednijim.


Kukolj (Mt 13,24-30.36-43)


Drugu im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’«

Isus kaže da je kraljevstvo Božje kao kad neki čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi, ali po noći, dok su svi spavali, dođe njegov neprijatelj i posije mu kukolj. Tek kad je usjev usklasao moglo se vidjeti što je neprijatelj učinio. Sa žitom je, naime, uzrastao i kukolj, tj. ljulj, otrovna biljka slična pšenici. U Isusovo vrijeme sijanje ljulja među pšenicom bilo je zakonom zabranjeno, što pokazuje da su se mnogi na takav način osvećivali svojim neprijateljima i uništavali im ljetinu. Tako se sluge čude kad su vidjeli ljulj, jer znaju da su posijali dobro sjeme. Vlasnik odmah zna o čemu se radi – njegov mu je neprijatelj to iz osvete učinio. Sluge predlažu gospodaru da odmah iščupaju kukolj, no mudri domaćin kaže da će se na takav način iščupati i pšenica, budući da je korijenje kukolja i pšenice isprepleteno. Kaže da je bolje pričekati žetvu, jer će pšenica narasti znatno više od kukolja, pa kad se ona poženje, može se skupiti i taj korov, povezati u snopove i spaliti, a žito spremiti u žitnicu.

Ta prispodoba pokazuje odakle zlo i nepravda u svijetu. Naime, dok Bog sije dobro, odnosno dok se dobri ljudi bore za ostvarenje boljeg svijeta, Sotona sije zlo, odnosno neki drugi ljudi svojim nemoralnim postupcima taj isti svijet čine nepoštenim. Dakle, kao što na jednoj njivi zajedno bivaju željena pšenica i iz osvete bačeni ljulj, tako u svijetu zajedno žive dobri i zli ljudi. Kao što vlasnik naglašava da treba biti strpljiv i čekati žetvu, tako i Bog postupa – dozvoljava i zlim ljudima da žive. Štoviše, prispodoba želi naglasiti kako je Bogu stalo do toga da se svi spase, pa takvim ljudima daje priliku da promijene svoj život. Drugim riječima da od kukolja postanu pšenica. U tom smislu, kraljevstvo Božje se ostvaruje po dobrim ljudima, a zli su pozvani da otkriju njegovu ljepotu i zauzmu se za bolji svijet. Nitko ne smije nikoga osuđivati! Nitko nije pozvan procjenjivati tko je korov, a tko pšenica. Ali, svi su pozvani biti pšenica.


Zrno gorušičino (Mt 13,31-32)


I drugu im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.«

Isus govori da je kraljevstvo Božje kao kad čovjek uzme gorušičino zrno i posije ga na svojoj njivi. Gorušica je vrsta povrća čije je sjeme dosta malo, ali sama biljka može izrasti u grm do otprilike tri metra. Tom prispodobom Isus želi naglasiti kako je kraljevstvo Božje započelo od neznatnih korijena, ali se tijekom povijesti sve više razrasta, tako da će na kraju biti izuzetno velikih razmjera. Drugim riječima, kraljevstvo Božje donosi na zemlju sam Isus – propovijeda novu pravednost, donosi novi društveni poredak, novi odnos prema Bogu, govori o boljem svijetu…, a istovremeno i sam djeluje tako da su pravednost i dobrota vidljivi. Dakle, kraljevstvo Božje kreće od Isusa! Ono se nastavlja preko svih njegovih slušatelja koji su ga slijedili: preko apostola i drugih učenika. Nadalje se širi preko svih onih kršćana tijekom povijesti koji su Radosnu vijest – Evanđelje prenosili riječima i djelima dalje. Svugdje ondje gdje ima razumijevanja, ljubavi, poštovanja, pravednosti, istine, dobrote…, prisutno je kraljevstvo Božje. To je slikovito u prispodobi prikazano riječima: »dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama«. Znači da je kraljevstvo Božje otvoreno za sve ljude – svi su ljudi pozvani slijediti Božju riječ. Povijest pokazuje da se sve više i više ljudi otvara tom Božjem pozivu, odnosno da raste broj kršćana. Ipak, treba imati na umu da kraljevstvo Božje nije u potpunosti prisutno na zemlji i da će se u potpunosti ostvariti tek u vječnom životu.


Kvasac (Mt 13,33)


I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.«

Isus kaže da je kraljevstvo Božje kao kad žena uzme kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne. Slično kao i u prispodobi o gorušičinom zrnu, i ovdje Isus želi naglasiti razliku u neznatnom početku kraljevstva Božjeg i velikom svršetku. Kraljevstvo Božje se, naime, širi unatoč svim poteškoćama i unatoč svim onim ljudima i silama koje pronose zlo svijetom. Istinski, dakle, kršćani, bez obzira na njihov broj, jesu preobražujuća snaga koja ovaj svijet čini plemenitijim.

Žena je, prema prispodobi, zamijesila kvasac u tri mjere brašna, što predstavlja oko 40 litara, a to bi bilo dovoljno da se nahrani stotinjak ljudi. Time Isus želi reći da kao što malo kvasca uskisne jednu veliku količinu tijesta, tako i malo kvalitetnih i poštenih ljudi mogu preobražavati svijet, tako da čine kraljevstvo Božje prisutnim na zemlji. Kao što kvasac djeluje tiho i neupadljivo, tako i kraljevstvo Božje djeluje Kristovim utjecajem na ljudska srca. Onaj, naime, tko shvaća Kristov poziv na vjeru i moralnost ispravno, samim time će imati unutrašnju potrebu promijeniti najprije sebe, a potom i sve oko sebe.


Blago i dragocjeni biser (Mt 13,44-46)


»Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.«

»Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.«

Isus kaže da je kraljevstvo Božje kao kad čovjek nađe skriveno blago na njivi, pa ga sakrije, te proda sve što ima da bi mogao kupiti tu njivu. O čemu se radi? Ljudi su u stara vremena zbog ratne opasnosti ili zbog lopova svoje blago skrivali u ćupove koje bi zakopali u zemlju. Obično je samo vlasnik znao gdje se ono nalazi. Na jedan je takav ćup slučajno naišao siromah, palestinski nadničar koji je obrađivao zemlju čovjeka koji nije preživio katastrofu. Prema židovskom i rimskom pravu, koji su tada bili na snazi, onome tko kupi njivu pripada i sve što se u njoj nađe. Dosljedno, nadničar je trebao kupiti njivu i blago je njegovo. Svjestan toga, čovjek sav sretan ode i proda sve što je imao i kupi tu njivu. Iako je mogao to blago uzeti odmah sa sobom, nije to učinio, vjerojatno i iz bojazni da ga netko ne bi oktivio lopovom. Htio je, dakle, da sve bude po zakonu.

Krist tom prispodobom želi slušateljima poručiti da je kraljevstvo Božje započelo s Kristom – kao što je blago zakopano u njivi, tako i Krist svojim utjelovljenjem, svojim rođenjem i životom donosi kraljevstvo Božje. To je skriveno blago koje ne može svatko naći. Naime, vrijednost Isusove poruke ne otkriva svatko: neki su itekako svjesni veličine Kristova djela i važnosti evanđelja, ali mnoge to uopće ne zanima i ne predstavlja im nikakvu vrijednost. Oni, pak, koji su svjesni njegove važnosti, svjesni su istovremeno da nema ničeg na svijetu što je važnije od toga, pa su sve drugo spremni žrtvovati. To ih blago evanđelja toliko obuzima da po svom ponašanju postaju potpuno drukčiji od drugih ljudi, postaju duhovno bogatiji.

Istu poruku donosi i prispodoba o dragocjenom biseru. Isus, naime, priča dalje kako je kraljevstvo Božje kao kad trgovac traga za lijepim biserjem, a kad pronađe jedan dragocjeni biser, proda sve što ima i kupi ga. Poput nadničara koji je našao blago, trgovac nije kupio biser da bi ga skupocjeno prodao, nego, budući da zna njegovu neizmjernu vrijednost, zadržava ga za sebe. U stara vremena biser se smatrao najdragocjenijim od svih dragulja, primjerice kao danas dijamant. Treba uočiti kako Isus kaže da je taj biser otkrio trgovac biserjem, dakle onaj tko je itekako dobro znao njegovu skupocjenost. Isus, prema tome, poručuje, da je neizmjerna radost kod onih ljudi koji otkriju dragocjenost kraljevstva Božjeg, koji otkriju vrijednost kršanstva. Sve drugo za njih gubi sjaj. Oni, pak, sami svojim ponašanjem svijetle u društvu.


Ribarska mreža (Mt 13,47-50)


»Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.«

Isus kaže da je kraljevstvo Božje kao kad se baci mreža u more i u nju se uhvati svakovrsna riba – i koja valja i koja ne valja, pa kad se izvuče, ribari je razvrstaju tako da dobre ribe pokupe u posudu, a loše bace. U Isusovo vrijeme ribari su se služili povlačnom mrežom, tzv. tratom, koja bi se razapela između dviju lađa koje bi polako plovile prema obali i tako povlačile mrežu, te na takav način i sve ono što se za nju zakači. Primjerice, u mreži se moglo naći takvih riba koje su Židovima bile nečiste, pa ih nisu smjeli koristiti – npr. ribe koje nemaju ljuske ili peraje, ili su se mogle naći neke druge nejestive vodene životinje. Dakle, takve se »ribe« razvrstavaju kad se izvade. Tako je i s kraljevstvom Božjim. Naime, u ovom svijetu zajedno žive i dobri i zli ljudi – i dobre i loše ribe, a oni će se tek na svršetku svijeta odijeliti. U tom smislu, svi oni ljudi koji žive nemoralno imaju šansu dokle god žive promijeniti svoj život i uvidjeti vrijednost kraljevstva Božjeg, i prema tome, sami se svojom slobodnom voljom odlučuju ili za svoje spasenje ili za svoju propast.