Privilegij


Imam privilegij. Nezaslužen. Neobjašnjiv. Jedinstven. Ne očekujem kako će svatko razumjeti o čemu je riječ. Danas između vječnosti i svijeta postoji duboko nerazumijevanje i nepremostivi jaz. U meni živi neutaživa glad za posjedovanjem, kako je pisao jedan filozof, punine potpunog i neprekinutog života. Neprekinut i potpun život. U Pismima čitam kako ne mogu doći k tebi ako me ne privuče Otac. Otac me privlačio tebi pitanjima. Zašto postojim? Čemu moj život? Što je sreća? Što biva sa mnom kad umrem?

Kad me upozore da su to pitanja koja postavlja svaki čovjek, odgovaram da nas sve Otac privlači  tebi. Neki prihvaćamo Očev poziv kojim nas u konačnici dovodi Sinu. Neki ne prihvaćamo. Nikada ne otkrivamo Sina. Otkriti Sina označava izručivanje samog sebe nadi. Nadi u postojanje vječnosti. Između mene i Sina kojega susrećem u tabernakulu postoji odnos nade. Sin me privlači nadom koju budi u meni. Nadati se pred tabernakulom je jedini istinski privilegij. Ostale povlastice naspram vječnosti su uglavnom prolaznost i prašina.

Ipak, odrastao i odgojen u svijetu koji me oblikovao, ja se borim za sve povlastice koje mogu dobiti. I posjedovati. Najmanje se trudim i trsim oko povlastice nadanja. Tako i tabernakul i u njemu vječno prisutni Sin zauzimaju i imaju najmanje mjesta u mom razmišljanju, životu i promišljanju. Boreći se za privilegije koje mi bilo pripadaju, bilo ne pripadaju, bilo da na njih imam pravo ili nemam, bilo da ih ostvarujem dopuštenim načinima ili se za njih borim svim nedopuštenim sredstvima, dogodio mi se zaborav nade. Ili barem više ne vjerujem u vječnost. Ili je vjera u nju oslabila.

Primjećujem da ako me i Otac privukao k tebi, ja sam zaboravio na privilegij vječnosti. Privilegij vječnosti ili privilegij nadanja nije jasna spoznaja onog filozofovog posjedovanja potpunog i neprekinutog života. To je stajanje pred tabernakulom u tišini i šutnji vjere u postojanje Oca i Sina koji postoje od vječnosti. Nije to spoznaja vječnosti. Pred tabernakulom o vječnosti ne spoznajem i ne otkrivam ništa. Stojim jer u sebi osjećam nadu. Stojim iz duboke zahvalnosti da se u svijetu bez ikakve nade ja još uvijek nadam. Privilegij milosti koju mi daje Otac, jer tek kad me Otac privuče ja mogu doći i dolazim k Sinu. I Sin mi iz tabernakula, kao što je govorio apostolu, ponavlja: Ne bi se mogao nadati vječnom životu sa mnom da te Otac nije prije privukao i poslao meni.

Na Očev poziv da se okusi privilegij nadanja ne mora se odgovoriti. Otac poziva, ali ne prisiljava. Otac me poziva tabernakulu kako bih susreo Sina i njegov poziv nikad ne prestaje. Taj poziv u meni egzistira kao pitanje o nadi u vječni život i njegovo postojanje. U pitanju zašto postojim, Otac me upućuje na Sina. U pitanju što je sreća, Otac me izručuje Sinu. U pitanju što se događa sa mnom kad umrem, Otac me šalje Sinu, koji je kao moja nada prisutan u Pismima i u tabernakulu.

Čak i samo pitanje dok stojim pred Sinom je privilegij. Mogao sam odbiti Očev poziv. Uljudno se zahvaliti i reći kako bih radije pokušao sam. I Otac se ne bi ljutio. Ne bi protestirao. On bi me pustio mojoj znatiželji. I mom traženju. Ne mogu Ocu dovoljno zahvaliti što me u konačnici ipak uspio dovesti Sinu.

Nije stvar u nekom posebnom znanju. Ja nemam nikakvo znanje o Sinu koje bih mogao podijeliti s drugima. Neko znanje koje bi svima koji traže vječnost olakšalo potragu. Drugom mogu ponuditi samo opis što znači moliti pred tabernakulom u kojemu je Sin. Moliti za vječni život jer sam najgladniji tog i takvog života. Nijedna druga povlastica se ne može nositi s tom molitvom Sinu i sa Sinom. Ja sam poput one Samarijanke na zdencu. Kao što te ona molila da joj daš piti vode od koje nikada neće ožednjeti, poput nje ja te molim daj mi milost da ne zaboravim privilegij da se mogu i smijem nadati vječnosti. Molim te da ne zaboravim na njega.

Ponekad me zanesu povlastice koje već imam. I one koje planiram steći. Njihova pogubnost je u zaboravu. One su dovoljno snažne da zaboravim kako me Otac dovodi tebi s razlogom. Neke su dovoljno moćne da zaboravim na Oca. I kad se to dogodi, onda se događa i zaborav Sina. I privilegij vjerovanja u vječni život nestaje. I tabernakul je prazan i prestaje biti most između moje nade i Sina koji nadom hrani moj život i moje postojanje. Teško je objasniti bilo kome, čak i onima koji se poput mene nadaju, kakav je osjećaj iskusiti susret sa Sinom u svijetu koji me uporno gazi i uništava svojim propovijedanjem propasti i kataklizmi i života bez smisla i svrhe.

Bio sam ogorčen kad sam izgubio neke privilegije. Imao sam titule. Naslove. Bio sam uvaženi, mnogopoštovani, veleučeni, prečasni, preuzvišeni i ne znam što sve nisam posjedovao. Privilegiji su me štitili. Oni su mi trebali omogućiti da zaboravim privilegij nadanja. I tako se dogodilo. I događalo. Prolazio bih pored Sina pun sebe. Čak bih i zastao pred tabernakulom i pitao Sina treba li njemu pružiti nadu jer mu se stado rasipa i pastiri gube kredibilitet. Toliko sam bio samouvjeren. Nijedan privilegij oko kojeg izgrađujem cijeli svoj ljudski i vjernički identitet ne pomaže i neće me spasiti. Potpuna egzistencijalna golotinja kada sa sebe svučem sve svoje privilegije, časti, priznanja i nagrade stavlja me u pravi položaj u odnosu na privilegij nadanja vječnosti.

Onaj koji više ništa nema osim svog golog života i postojanja pred Ocemg biva pozvan od Oca na istinski susret sa Sinom u tabernakulu. Onaj u kojem živi riječ Pisma kako je gol došao na svijet i kako će se gol onamo vratiti odakle je došao, zadržava u svojoj samosvijesti najveći od svih privilegija darovanih stvorenju. Privilegij kako je moguće nadati se posjedovanju potpunog i neprekinutog života. Privilegij nade u vječni život. Privilegij danas gotovo zaboravljen, koji čovjek otkriva tek onda kada sve svuče sa sebe i gol zakorači u odnos sa Sinom preko Oca.

Privilegij nesposjedovanja ničega osim svoje egzistencijalne golotinje obilježene prolaznošću i smrću. Privilegij čiste milosti Oca, kojim u meni budi naslućivanje kako moja neutaživa glad za vječnošću može biti ispunjenja kroz Sina.