Problem modernih crkava (Protiv novih ikonoklasta)
Obično se uzimlje, da su ikonoklasti, — borci protiv svetih slika i protiv plastičnih oblika kulta u crkvama, — bili pojava specifična za kršćanski istok i inspirirana uglavnom starozavjetnim motivima. A nije tako. I kršćanski zapad imao je, — ima ih i danas, — svoje ikonoklaste. U doba Luterove reformacije događale su se po Njemačkoj i po nordijskim zemljama, masovno, scene, koje po svom fanatičnom ekstremizmu nijesu puno, — ili nijesu ništa, — zaostajale za onima iz Carigrada, u doba ikonoklastičnih smutnji. Pustošile su se crkve, razbijali i rušili oltari, oskvrnjivali i izbacivali na ulicu svetački kipovi i slike. Svetački i Marijini. I danas protestantizam, načelno, stoji na ikonoklastičkim principima. Odbija kult Marije i svetaca. Insistira, jednostrano, na puritanističkom monokultu Kristovu. Ne voli ni monumentalnih crkava, ni liturgijsko-kultičke pompe. Crkve su mu jednostavne, priproste i prazne: više bogomolje, oratoriji, nego crkve u katoličkom smislu riječi.
Nekada su, u poreformacijsko i protureformacijsko doba, katolici u sjevernoj, protestantskoj, Evropi na to reagirali demonstrativnim forsiranjem katoličkih tradicija u uređenju crkvi i u crkvenom graditeljstvu: baroko je i u njemačkim zemljama, — u njima prije svega, — bio sav kićen i svečan, pun svetačkih kipova, pun slikarske živosti i šarenila.
U novije doba nije više tako. Katolici se, u mnogim zemljama na zapadu, upogled crkvenog, kultičkog graditeljstva, sve više približuju protestantskom ukusu i potpadaju pod upliv njegovih puritanskih ideja. To je već postalo modom. Grade se, u načelu, jednostavne crkve; unosi se u njih što manje slika i što manje umjetničkih ukrasa. Ideal je kultička skromnost i neki spiritualistički rigorizam. Sva je razlika od protestanata u tom, što u katoličkim crkvama još uvijek centralno mjesto zauzima Euharistija i oltar, za razliku od protestantskog križa i propovjedaonice.
Čim je ta promjena u prvom redu diktovana, teško je reći. Kod nekih je valjda to i ekumenistička taktika, — koncesija protestantima u cilju međusobnog približivanja; — ali neki su, ako ćemo suditi po onome, što se o tom govori i piše, i u načelu, i iz teoloških pobuda, za siromašne (ali i za stilski ekstravagantne i vrlo malo “pobožne”, ultramoderne) crkve, i za što veću, i liturgijsku, kristocentričnost. Čini im se, da je u “pučkom”, tradicionalnom, katolicizmu previše “periferijskih” elemenata, šarenila, “pobožnosti” i svetaca.
A pomalo to postaje danas modom i po drugim, pa i istočnim, pa i misijskim, katoličkim krajevima. U tome se gleda elemenat liturgijsko-religioznog produbljenja i obnove: nešto, što nas dovodi bliže k idealu kršćanske molitve i kulta.
A je li zbilja tako? Je li to uistinu evanđeoski ideal? Treba li, da se za to, i u našim krajevima, zalažemo, ešofiramo, borimo?
Objektivni razlozi, po našemu mišljenju, prije govore protiv toga.
U stilu kršćanske starine i tradicije to svakako nije. Znamo, kako je na ikonoklastičke ideje reagirao kršćanski istok, i to u stoljećima, koja su bila najbliže onim otačkim i mučeničkim. A istok je uvijek bio smatran svjedokom predaje: barem za ono, kako je bilo na početku i što se je baštinilo od apostola i od apostolskih učenika. A puno drukčije nije bilo ni na kršćanskom zapadu. Odmah iza izlaska iz katakomba grade rimski kršćani Bogu i Kristu veličanstvene bazilike, i u njih unose ukrase, mozaike, kipove, slike, reljefe. Nitko od njih niti misli niti osjeća, da je tim povrijedio čistoću religioznog čuvstva, pijetet i strahopočitanje prema božanskome, želje Kristove. S Kristom se odmah veže i kult njegove Majke, “Bogorodice”, njegovih apostola i njegovih svjedoka, mučenika. Sve je to, sigurno, bilo, na razborit i konkretan način, graduirano, ali sve je to bilo i organski povezano, i teološki motivirano. Za tim je stajala ideja općinstva svetih; uvjerenje, da osobni i mistični Krist spadaju skupa. U svojim vjernicima i svecima Krist živi. U njima on i triumfira. Sva njihova slava iz njega izlazi i k njemu se vraća. Već u prvim kršćanskim danima stavlja Crkva na svoje oltare uz Križ i uz Tijelo Kristovo i moći, ostatke, njegovih mučenika, i zajedno se klanja jednome i drugome. Ostalo je sve, kasnije, došlo samo od sebe: kao konsekvencija, kao dalji logičan izvod, iz nečega, što je u klici već bilo sankcionirano, još od apostola. A onda je Crkva, kroz sva poznija stoljeća, na tom dalje gradila. Gdjekada s više nadahnuća i ukusa, gdjekada s manje, ali uvijek u uvjerenju, da je ostala uz Evanđelje i uz prirodni religiozni instinkt. I u kultu svetaca, i u bogoštovnoj pompi.
I jest! Može li se, dok Krist u Evanđelju govori: “Evo, ovdje je veći od Salomona!” (Mat 12, 42.) i “Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom, i pravo velite, jer to i jesam!” (Iv 13, 13.), i dok, s priznanjem i zahvalnošću, prima, da mu se na glavu i na noge izlijevaju miomirisi, koji su u ono vrijeme predstavljali čitave male kapitale (Luk 7, 37. 38. 44—48.; Mat 26, 6—13.; Mark 14, 3—9.; Iv 12, 3—8.), i pomisliti, da on otklanja manifestacije veledušne ljubavi prema sebi od strane onih, koji su u njega povjerovali i koji u njemu gledaju Boga: gospodara svega, prvu vrijednost i ljubav života? Može li se otkloniti kult svetaca, kad Krist govori za Magdalenu, da će se ono, što je ona njemu učinila, vijekom spominjati njojzi u počast (Mat 26, 13.; Mark 14, 9.) i kad obećaje svojim apostolima, da će i oni sjedjeti na dvanaest prijestolja njegove slave skupa s njim (Mat 19, 28)? Može li se Mariji uskratiti njezina velika slava u Crkvi, kad ju je ona sama unaprijed u duhu gledala: “Evo, odsele će me blaženom zvati svi naraštaji!” (Luk 1, 48.)? I može li itko zanijekati univerzalnost, i vremensku i prostornu, pojave, da su svi narodi i sve religije kroz povijest gradile Bogu, — i bogovima, — hramove od najljepšega, što su imale, i punile ih svim onim, što im se je činilo u svijetu najdragocjenije: i po cijeni, i po ljepoti? Nije Salomonov hram bio jedini na svijetu. Nije ni Petrova crkva u Rimu. Bilo je i ima njihovih takmaca i u drevnom Egiptu i Asiriji, i u brahmanističkoj, budističkoj i mogulskoj Indiji, i u, negda, poganskom Meksiku. A univerzalna praksa čovječanstva uvijek je i psihološki zakon, i, autentičan, izraz ljudskoga umovanja i prirodne etike.
Eto, zašto se nama ne čini opravdana sugestija, da naše ekumenističko i humanističko vrijeme traži što jednostavnije crkve, a liturgijska ortodoksnost da najvoli, kad se po crkvama ne spominje i ne veliča puno nitko osim Euharistije i Krista. Historijsko kršćanstvo nije nikada tako mislilo ni radilo. A Crkva je i u stoljećima prije nas imala karizmu Duha. Nju je oduvijek i vodio i nosio instinkt milosti.
A ako ti naši današnji katolički “ikonoklasti“ po koji put udare i u žice kršćanske ljubavi i dobrotvornosti, — draže je Kristu, vele, da mi svoje pretičke i uštede utrošimo u kruh gladnima, na živa Kristova uda, nego u zlato i mramor mrtvih oltara, — treba im odgovoriti, da se kršćanske crkve ni dosada nijesu nikad gradile otimanjem od usta sirotinji, nego uvijek pijetetom onih, koji nijesu bili gladni i koji su Bogu (ali i bližnjemu) davali od svoga preobilja; apsolutnog ili relativnog. Netko na račun luksusa, a netko i na račun plemenite samozataje u onome, bez čega se je moglo biti.
Ima, uostalom, pomalo i hipokrizije, — barem nesvjesne, — u toj našoj hiperzeloznoj brizi za siromahe. Tko hoće da za siromahe i za dobre svrhe štedi na crkvama, trebalo bi da prije štedi na automobilima i na standardu. A današnji naš, zapadni i moderni, svijet očito na tom ne štedi. Ne štede ni mnogi katolici. Ne štede ni mnogi svećenici. Neki smo dan čitali, kako se jedan talijanski biskup (iz dijeceze Avellini), javno, u pastoralnoj okružnici, tuži na masovno posvjetovnjačenje i luksus među svojim klerom, i to usred, siromašne, južne Italije. I prilično to konkretizira. Religiozni je apsurd, da sluge Božje stanuju u palačama i vilama od mramora, a njihov Bog u barakama. I da se kod naručivanja planova za župski stan govori arhitektu, — “factum, non fictum”; — “Neka sve bude najmodernije! Novaca imamo!”, a da se demokratizacija, štednja, skromnost i socijalno-karitativno-misijski duh pokazuje na stanu Božjem. Religiozni je to apsurd, pokuđen i osuđen još od starozavjetnih proroka. Riječima, koje je teško doslovce ne citirati u ovom kontekstu: tako su neposredno “ad rem” i tako drastične. “Populus iste dicit: nondum venit tempus domus Domini aedificandae. — Numquid tempus vobis est, ut habitetis in domibus laqueatis, et domus ista deserta, — et vos festinatis unusquisque in domum suam” (Ag 1, 2. 4. 9.).
A siromahe nam Krist preporučuje, ali nam ne da, da u tom budemo jednostrani, a najmanje na račun onoga Boga, koji ih, — i kroz naše ruke, — nikada ne će ostaviti gladne, ako samo znadnemo biti veledušni, i prema Bogu i prema ljudima. “Siromahe imate uvijek uza se, — i možete im, kadgod hoćete, dobro činiti, — a mene nemate uvijek!” (Mat 26, 11.; Mark 14, 7.; Iv 12, 8.).
Osjećaj je realizma i mjere bitan kršćanstvu. Moramo ga imati i u ovoj stvari. Ne treba nam luksusnih crkava. Ali lijepih nam, ukusnih, – pa i monumentalnih, gdje je to moguće, — treba. I toplih prije svega. I sa našim dragim svecima u njima. Po njima je i bila katolička pobožnost uvijek živa i uvijek intimna, prirodna i ljudska.
Je li samo osamljen, — ili je više tipičan, — slučaj, što se je dogodio pred jednom našom crkvom ove godine, kad je jedan njemački svećenik, ulazeći u nju, rekao: “Ovdje se kod vas čovjek može u crkvama barem pobožno pomoliti. Kod nas ne može. Sve su iz njih izbacili, što je bilo intimno i toplo.”
Ne će biti na odmet, da se u to malo zamislimo!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 4/1967., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 151-155. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
