Procesija s darovima

1


U bogoslužju ponekad nije lako povući jasnu crtu razdjelnicu između svečanog čina i pompoznog blještavila koje odiše prazninom. Tu se koji puta “ni autori ne slažu”. Npr. kada možemo reći da je tijelovski ophod svečano izražavanje vjere u euharistijsku nazočnost Krista Spasitelja, a kada staromodno hodanje ulicama i trgovima pri čemu nam se smijulje gosti na terasama ispred kafića ispijajući svoje piće? Nižepotpisani uglavnom stavlja u pitanje mnoge od naših procesija smatrajući da su lijepe i zanimljive ponajviše onima koji ih organiziraju, ali “de gustibus”… Međutim, ophod (procesija) s darovima kao nova tekovina obnovljene liturgije ima svoje važno značenje u euharistijskom slavlju.

U starini su donosili sve darove za potrebe cijele zajednice (sjetimo se Pavlovog skupljanja darova za Crkvu u Jeruzalemu prema 1 Kor 16,1-3). O tome i Justin sredinom 2. st. i Hipolit početkom 3. st. Naravno, darovi koje su vjernici donosili na euharistijsko slavlje bili su izraz kršćanske ljubavi.

U Rimu su u počecima vjernici svoje darove za siromahe predavali nakon službe riječi: službenik bi ih uzimao i stavljao na oltar. Kasnije su vjernici donosili samo ono što je bilo potrebno za euharistiju: kruh i vino. Poslije se ovaj obred posvema „klerikalizirao“: izvorno je bilo najvažnije da puk nešto prinese (kao izraz njihove duhovne žrtve), a onda je važnost prešla na same obrede u kojima svećenik „prikazuje“ primljene darove.

Sadašnji Misal inače naglašava sudjelovanje vjernika u euharistiji, jer oni na to imaju pravo i dužnost snagom krsta kojeg su primili. Stoga se imaju birati oni oblici slavlja koji će jače promicati djelatno sudjelovanje vjernika. Za obred prinosa darova to konkretno znači da se naglašava kršćanska ljubav: 

Primaju se također novac i drugi darovi što ih vjernici donesu ili u crkvi skupe za potrebe siromaha ili Crkve.[1]

Naglašeno je i dostojanstvo kršćanskog puka:

Vjernici u euharistijskome slavlju tvore sveti puk, stečeni narod, kraljevsko svećenstvo, da daju hvalu Bogu te mu ne samo po svećenikovim rukama nego i zajedno s njime prinose neokaljanu žrtvu te uče prinositi i sami sebe. Neka nastoje to očitovati dubokim osjećajem vjere i ljubavlju prema braći koja sudjeluju u istome slavlju. Stoga neka izbjegavaju bilo koju vrstu životne otuđenosti i podvojenosti, ne zaboravljajući da imaju jednoga te istoga Oca na nebesima i da su zbog toga svi međusobno braća.[2]

Premda vjernici više ne darivaju kao nekoć od svojega kruh i vino određene za liturgiju, ipak obred njihova donošenja zadržava snagu i duhovno značenje.[3]

Želimo naglasiti ono što Misal naučava: vjernici zajedno sa svećenikom prikazuju euharistijsku žrtvu i s njome i sami sebe. To je ona duhovna žrtva. Nadalje, prikazati sama sebe, kako nas poučava Sabor, znači prikazati Bogu sve dobro koje činimo i nevolje koje podnosimo.[4]

Zato je u prinosu darova najvidljivije sudjelovanje vjernika u euharistijskom slavlju. Upravo stoga se u obnovljenoj liturgiji naglašava priprava darova, odnosno ophod s darovima, jer se  u tom slučaju i na izvanjski način očituje sudjelovanje vjernika. U svakoj bi se nedjeljnoj misi mogla zajedno s prikladnim tumačenjem upriličiti mala procesija s darovima.[5] U tome, onda, ne trebaju sudjelovati samo poslužitelji oltara, nego i ostali vjernici, čime se snažno označava sudjelovanje sviju i u misnim darovima i u samoj euharistiji.

Međutim, prigodice je dobro i znakovito upriličiti svečaniju procesiju s darovima. U tom slučaju osim redovitih misnih darova to mogu biti i simbolični darovi, već prema prilikama.[6] Redovito se ti darovi donose do oltara uz prigodne molitvene zazive. Postavlja se pitanje, što je onda s molitvom vjernika, ako je ophod bio u molitvenim zazivima? Iako to propisi u ovom slučaju izričito ne kažu, liturgija načelno ne trpi ponavljanja. Ukoliko molitvene zazive u sklopu procesije s darovima shvatimo kao našu zajedničku molitvu, nema nikakvog razloga prethodno moliti “redovitu” molitvu vjernika, pogotovo ne zbog toga da se ispuni forma.[7] Ta, iza nas je vrijeme rubricizma!


[1] Opća uredba Rimskog misala (= OURM), br. 73.

[2] OURM, br. 95.

[3] OURM, br. 73.

[4] LG 34: “Sva njihova (laička) djela, molitve i apostolski pothvati, bračni i obiteljski život, svagdanji rad, odmor duha i tijela, ako se vrše u Duhu, dapače i tegobe života, ako se strpljivo podnose, postaju duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu koje se u služenju Euharistije pobožno prinose Ocu s prinosom Gospodinova Tijela.”

[5] Naravno u toj istoj procesiji na oltar treba donijeti i ostalo što je potrebno, kalež, ciboriji, stalak s knjigom, itd., jer do tog trenutka na oltaru mogu biti samo svijeće, križ i (diskretno) cvijeće.

[6] Tako npr. za početak školske godine to mogu biti školska torba, lopta, školski pribor i sl. a za nedjelju zahvalnicu plodovi zemlje, itd.

[7] Evo analogije: kada se u provjerama (3., 4. i 5. korizmene nedjelje) s katekumenima govori molbenica za njih, onda rubrika veli da se molitva vjernika može ispustiti.