Procvat kršćanstva u 12. i 13. st.: franjevci i dominikanci

Uvod

Nakon clunyjevske i grgurovske reforme u 10. i 11. st. Crkva je opet popustila u svom duhovnom zanosu, tako da je ponovno došlo do udaljavanja od evanđeoskih ideala i prianjanje uz materijalno. No, kao i više puta do tada, Duh je Sveti nadahnuo pojedince i skupine koji su željeli vratiti Crkvi njezinu izvornu svetost, kako bi mogla cijelom svijetu pokazati ljepotu lica Kristove Zaručnice. Bilo je tako više značajnih muškaraca i žena koji su se trudili oko svoga duhovnoga života, vršeći ozbiljna pokornička djela, a istovremeno su pokazivala svoju ljubav prema bližnjima skrbeći o siromašnima, utamničenima, bolesnima, putnicima itd.

Takvo je stanje pripravilo plodno tlo za nastanak prosjačkih redova u 12. i 13. st., a kao najizvrsnija kruna takvoga povratka na evanđeoske ideale svakako treba istaknuti život i djelovanje svetoga Franje Asiškoga i svetoga Dominika Guzmana. Oni su pokrenuli posebno snažnu obnovu Crkve i dali pečat tome razdoblju.

Život svetoga Franje

Sveti je Franjo rođen u Asizu u Italiji 1182. god., a krsno mu je ime bilo Giovanni Bernardone. Kasnije su ga prozvali Franjo zato jer je volio provansalske pjesme i naučio francuski jezik. Bio je sin bogatoga trgovca i vitez, a kao takav naučio je na raskošan i raskalašen život, ne mareći pri tome za Boga. Međutim, jednom se prilikom razbolio, a to ga je nagnalo na malo ozbiljnije razmišljanje o životu, a s vremenom i snažno prianjanje uz Krista.

Pred križem u crkvi svetog Damjana

Jednom je tako zgodom prolazio ispred zapuštene crkvice Svetoga Damjana u Asizu, a kad je ušao da se pomoli, začuo je glas s križa: „Franjo, popravi moju kuću koju vidiš u ruševinama“. Razumio je tu poruku tada tako da treba obnoviti crkvicu u kojoj se tada nalazio, a s vremenom će razumjeti da je to bio poseban Božji poziv da popravi cijelu Crkvu, jer je i ona zbog svoga raširenoga nemorala bila sva u duhovnim ruševinama.

Raskid s ocem i početak siromašnog života

Prionuvši uz zadaću koju je dobio, uzeo je iz očeve trgovine više tuba svile i prodao, te počeo obnavljati crkvu Sv. Damjana. Međutim, kada je za to saznao njegov otac, razljutio se, predao ga na sud i razbaštinio. Franjo je pak na sudu skinuo svu svoju odjeću sa sebe, pokazujući da mu ne trebaju nikakva materijalna dobra, dragovoljno prihvatio očevu odluku, obukao na sebe neke dronjke i počeo živjeti život potpunoga siromaštva.

Da bi nastavio s izvršavanjem dobivene zapovijedi, počeo je prositi, te je tim isprošenim novcem polako obnovio crkvu Svetog Damjana. Kad je ona zasjala, na isti je način prikupljao novac i obnovio još jednu crkvu u Asizu, posvećenu sv. Mariji od Anđela, a riječ je o crkvi koja će kasnije postati kuća prvog franjevačkog ženskog reda – klarisa.

Na put ne nosite ništa…

Za svoj rad sveti je Franje posebno nadahnuće našao u Svetom Pismu, točnije u Lukinu evanđelju, gdje Isus naređuje svojim učenicima da na put ne nose ništa: ni štapa, ni novca, ni kruha, ni torbe. To ga se toliko dojmilo da je doslovno postao puki siromah koji nije htio posjedovati ništa osim Krista.

„Sazva dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti. I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike. I reče im: ‘Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine!’“ (Lk 9, 1-3)

Nastanak Reda manje braće

Okupio je više mladića oko sebe koji su bili zaneseni istim idealima i tako je 1208. god. utemeljio Red manje braće, koji su po njemu nazvani franjevci. Potom je otišao u Rim kako bi od pape Inocenta III. zatražio odobrenje za rad. Predaja kaže da je noć prije no što je Franjo stigao, papa sanjao san u kojem je imao viđenje Franje kako na leđima drži Lateransku baziliku. Shvatio je da je Franjo sveti čovjek i da treba odobriti rad Redu manje braće, što je i učinio.

Život u jednostavnosti i siromaštvu

Nakon toga sveti je Franjo sa svojim redovnicima nastavio živjeti evanđeoske ideale u jednostavnosti i posebnoj povezanosti s prirodom i životinjama. Njemu se tako pripisuje Pjesma stvorova, kao i Bože moj, dopusti mi.

Sveti Franjo je često padao u mistične zanose, a uz to je bio i prvi poznati stigmata, odnosno onaj koji je na svom tijelu imao Isusove rane. One su se pojavljivale upravo zato što je intenzivno znao proživljavati Kristovu muku i žudio da Otkupiteljevu bol i sam osjeti.

Sveti Franjo i sveta Klara

Sveta Klara je bila Franjina sugrađanka koja je slijedila Franjin put, tako da su zajedno utemeljili ženski ogranak, koji se po njoj nazivaju klarise.

Smrt i kanonizacija

Pred kraj života sveti je Franjo vrlo pobolijevao, tako da je i gotoov potpuno oslijepio. Umro je 4. listopada 1226., s 44 godine. Imajući u vidu njegovu posebnu svetost života, koja je svima bila očigledana, svega dvije godine poslije smrti proglašen je svetim, a to je učinio papa Grgur IX.

Širenje i uloga franjevaca

Franjevci su se odmah počeli širiti po Italiji, a odande i svuda po Europi. Kojih 15-tak godina nakon Franjine smrti dolaze i u Hrvatsku. Najstariji se franjevački samostane nalaze u Trogiru, Puli, Dubrovniku, Šibeniku, itd. Danas su rašireni na nekoliko provincija, a po broju samostana i broju redovnika sačinjavaju najrazgranatiji red u Hrvatskoj. Tijekom povijesti, a posebno u turskom razdoblju, odigrali su značajnu ulogu u očuvanju vjere, kulture i nacionalnoga identiteta.

Podjela franjevaca

Franjevci nisu jedan jedinstveni red, nego tri. Nastali su odvajanjem strožijih ogranaka, kao i zbog nekih drugih okolnosti.

Prvi red sačinjavaju muškarci koji žive u samostanima, a dijele se na opservante ili obične franjevce, koji se označavaju skraćenicom OFM (Ordo fratrum minorum – Red manje braće), zatim konventualce (OFM Conv.) i kapucine (OFM Cap.).

Drugi red čine žene koje žive u samostanima, a to su klarise, redovnice koje su zajednički utemeljili sveti Franjo i sveta Klara. U Hrvatskoj imaju svoja tri samostana – u Zagrebu, Splitu i Požegi. To je kontemplativni klauzurni red.

Treći red sačinjavaju muškarci i žene koji ne žive u samostanima, nego unutar svojih obitelji. Ipak, od njih su se tijekom povijesti odvojili samostanski trećoredci (TOR), odnosno oni koji su ipak odlučili živjeti u samostanima.

Franjevci imaju tri zavjeta, a na njih upućuju tri čvora koja imaju na pojasu kojim pričvršćuju svoj habit: siromaštvo, poslušnost i čistoća.

Hrvatski franjevački svetci

Od ukupno tri do sada proglašena hrvatska svetca, dvojica su pripadnici franjevačkoga reda: sv. Nikola Tavelić, OFM i sv. Leopold Mandić, kapucin. Sveti Nikola Tavelić rodom je iz Šibenika, a podnio je mučeničku smrt u Jeruzalemu krajem 14. st. Naime, zbog naviještanja katoličke vjere jeruzalemski su ga muslimani, zajedno s još dvojicom sumučenika, osudili, a potom sasjekli mačem i spalili na lomači. Sveti Nikola Tavelić prvi je proglašeni hrvatski svetac. Spomendan mu se slavi 14. studenoga.

Sveti Leopold Mandić rođen je u Herceg Novom u drugoj polovici 19. st., a veći dio svoga redovničkoga života proveo je u Padovi, svakodnevno satima strpljivo ispovijedajući i na takav je način pokazivao pokornicima milosrdno Božje lice. Iako je stasom dosegao tek 135 cm, duhom i obilovanjem milošću Božjom bio je gorostas.

Život svetoga Dominika

Sveti Dominik rođen je u drugoj polovici 12. st. u Kastilji. U to su vrijeme bili vrlo rašireni katari, dualistička sekta koja je naučavala da postoje bog dobra i bog zla, a pokušaji njihova suzbijanja nisu davali rezultate. Sveti Dominik je razumio da se protiv toga krivovjerja može boriti samo dobrim argumentima, što je zahtijevalo isvrsno teološko znanje. Zato se marljivo dao na učenje, a potom je svoj žar za pravovjerjem pokazivao u propovjedničkoj službi. Svojom je učenošću tako mnoge vratio na pravi put, te bitno pridonio suzbijanju katara.

Iako je bio iznimno učen, uvijek je ostao skroman i samozatajan, te posebno osjetljiv na siromahe. Predaja kaže da je jednom zgodom, dok je zavladala velika glad, prodao svoje skupocjene knjige da bi se mogli nahraniti siromasi.

Idući za idealima Evanđelja, utemeljio je Red propovjednika, koji se po njemu nazivaju dominikanci, a oni su zahvaljujući uspjesima svetoga Dominika s katarima postali su službeni propovjednici protiv krivovjerja.

Dominikanci u Europi i u Hrvatskoj

Kako su katari bili rašireni i u Hrvatskoj, dominikanci su brzo pristigli i u naše krajeve. Tako je prvi dominikanski samostan osnovan u Dubrovniku 1225. god., a dominikanska samostanska škola u Zadru 1495. prerasla je u prvo hravstko sveučilište.

Moglo bi se reći da su općenito dominikanci slijedili svoga utemeljitelja i s obzirom na ideal siromaštva i s obzirom na važnost teološkoga znanja, a tako je bilo i u Hrvatskoj. Osim što su se brinuli za siromašne, veliku su pozornost pridavali izobrazbi, tako da su imali pri svakom samostanu nižu školu, dok je svaka provincija nastojala imati i visoku. Među uglednim dominikanskim teolozima toga vremena svakako treba spomenuti svetoga Alberta Velikoga, svetoga Tomu Akvinskoga, te Pavla Dalmatinca, predavači na najuglednijim europskim sveučilištima, a također je dobro istaknuti i zagrebačkog biskupa bl. Augustina Kažotića, te bl. Ozanu Kotorsku.

U svijetu danas ima oko 6.000 dominikanaca koji žive u oko 270 samostana. U Hrvatskoj ima desetak dominikanskih samostana, a ukupan broj redovnika je oko 60. Kod nas se oni u narodu znaju nazivati bijeli fratri.

Duh evanđelja i ideal siromaštva

Ono što su drugi prije njih zasijali, sveti Franjo i sveti Dominik uzdigli su na jednu novu razinu koja je u narednom vremenu davala iznimne plodove. Povratak na ideal siromaštva, ljubav prema bližnjima, nastojanje oko unošenja evanđeoskih vrjednota, itd., bitno su pridonijeli ne samo vjerskom, nego i povijesnom, kulturnom i društvenom razvitku toga vremena, a sve je to dovelo do toga da je lice Kristove Zaručnice ponovno zasjalo novim svjetlom.

Uz temu “Procvat kršćanstva u 12. i 13. st.: franjevci i dominikanci”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 2. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga: